Što je moj posao?

'Čekićem kuckam po crepovima 18 tisuća puta na dan'

Josip Bošković
Davor Javorovic/PIXSELL
09.05.2013.
u 21:40

Josip Bošković (46) na posao u tvornicu crijepa je došao u šest i do 13 sati udarat će po svakom crijepu koji iziđe iz pogona.

Alat mu je maleni čekić, a u opisu posla – kuckanje.

Josip Bošković (46) iz Kuševca kod Đakova na posao je došao u šest, a sve do 13 sati sjedit će uz traku i udarati po baš svakom crijepu koji iziđe iz pogona. Njegovo uho tako daje posljednji znak može li crijep ići u prodaju.

– Ako je razbijen, zvuk mu je potpuno drukčiji nego u čitavoga. Njega odmah izbacujemo, a ostali su spremni za pakiranje – pojašnjava nam Josip, koji u Tondachovoj tvornici crijepa u Đakovu radi već 27 godina.

Iz peći izađe 36.000 crepova na dan pa Josip udari po njih otprilike 18.000 u smjeni. Svaki prođe kroz njegove ruke.

– Nemam upalu mišića i ne bole me ruke. Čekić je lagan, a pokret je iz zgloba – stručno nam pokazuje.

Ni sa sluhom, dodaje, nema tegoba. Kada za sobom zatvori vrata tvornice, nikakve zvukove u glavi, šali se, ne čuje. Sluh mu se u posljednjih desetak godina, otkako se specijalizirao za provjeru kvalitete proizvoda, znatno istančao.

– Ne zvuče ni svi zdravi crepovi jednako, ovisi u kojem su dijelu kazete bili pri pečenju, gore ili dolje – kaže Josip koji u slobodno vrijeme voli i pjevati te plesati.

Prati ih i pogledom po traci jer i boja mora biti posvuda podjednako nanesena. Ne smije je biti nigdje ni premalo ni previše. Na krovu se to, naime, i te kako primijeti. Jedini je ovo posao u tvornici koji strojevi ne mogu zamijeniti. Pogon je, kažu nam, posljednji krik tehnologije pa više nema teških fizičkih poslova.

– Ako je crijep malo napuknuo, robot ne može to uočiti, no ljudskom uhu to ne promiče. Nema ih puno neispravnih. U tri sata nisam pronašao nijedan – kaže.

Nije mu, dodaje, trebalo dugo za obuku, možda dva-tri dana. U pogonu sa 90 zaposlenika, njih 15-ak uvježbano je za zvučnu i vizualnu kontrolu kvalitete pa se izmjenjuju. Kada ne kuckaju po pečenoj glini, za upravljačem su bagera ili na nekom drugom radnome mjestu.

– Treba imati strpljenja i biti veseo jer je svaki posao težak ako negativno razmišljamo. I što je najvažnije, plaća nam je redovita – zaključuje Josip kojega kolege opisuju kao veselog i uvijek dobro raspoloženog.

 

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije