Još kao studentica Arhitektonskog fakulteta slušala je od svojih profesora – kad zadrma jak potres, starog dijela grada više neće biti. Rečenica je to koja joj je odzvanjala u glavi dok je sa suprugom i sinom stajala ispod štoka vrata obiteljskog stana u Mrazovićevoj kad se tog 22. ožujka treslo na 5,5 po Richteru. Sve će se urušiti na nas, pomislila je dok je čekala da prođe. Srećom, pokazalo se da je zgrada iz 1891., podignuta nakon velikog potresa 11 godina ranije, očito građena da izdrži jaču trešnju. Potvrdila je to i zelena naljepnica koju su dobili u prvom pregledu statičara. No to ne znači, napominje arhitektica Tea Ujević, da je sigurna.
Kao u igri “Super Mario”
– Naljepnice klasifcirane po bojama samo govore da vaša zgrada spletom okolnosti u ovom potresu nije stradala. To se i pokazalo kad smo zatražili drugi, detaljan pregled pa je naljepnica promijenila boju u žutu – kaže stanovnica središta grada koja, unatoč tome što im sve činjenice govore da odande odu, ostaje živjeti u centru. No, dodaje, njezina obitelj prilično je blizu odluci da sagrade kuću u predgrađu i više se ne vrate. Prije nego što je Zagreb pogodio “proljetni” potres, ističe, bila je velika zagovornica života u centru. Jer sve je nadohvat ruke, a unatoč šire prihvaćenom mišljenju, središte ima i zelenila te parkova u kojima su se igrala njezina djeca.
– I nismo se, primjerice, trebali boriti za mjesto u vrtiću, gdje djecu čuvaju uglavnom u malim grupama – kaže Tea Ujević, koja je sa svojom obitelji deset mjeseci živjela kod majke na Trešnjevci, a u stan su se vratili tek prije Božića. I onda je s “petrinjskim” potresom “ruknulo” još jače. No, napominje, zgrada ni tada nije tako loše prošla. Prethodilo je “popravljanje” posljedica prvog potresa, a njezina situacija ne razlikuje se puno od situacija ostalih ljudi u centru. Većina je uspjela srediti ono što se moglo, uz redovito natezanje sa službama, upraviteljima zgrada, dimnjačarima, strojarima... Uz stalnu borbu, dimnjaci su sanirani, obnovljena su krovišta, pukotine u stanovima popunjene, neki su zamijenili bojlere kondenzacijskima, na mnogim zgradama stoje skele jer se počinje i s radovima na fasadi... Kao veliko gradilište izgleda centar gotovo godinu dana nakon potresa, a oni koji njime prolaze i ondje žive, kažu, osjećaju se kao u igri “Super Mario”, pazeći da se kreću gdje je najsigurnije. Već su se izvještili u tome da prvo na zgradi uoče naljepnicu pa pokraj zelenih sigurnije prolaze nego pokraj žutih i crvenih, a na ulici se izbjegava građevinski materijal koji često zauzima i brojna parkirna mjesta.
Života kakav je nekoć centar Zagreba poznavao više gotovo i nema. Pridonijela je tome i pandemija. Prije se u središte išlo na večeru, piće, u izlazak... A sad ga oni koji ondje ne žive izbjegavaju. I razumiju ih, kažu njegovi stanovnici, jer zašto se šetati onuda gdje vam cigla može pasti na glavu. Centar se pretvorio, govore, u prašnjavi geto pun cigle i šute.
VIDEO Potres teško oštetio Đorđićevu ulicu u Zagrebu
– Kao i mnogi, zimu sam dočekala bez plina grijući se na klima-uređaj, a vodu za kupanje grijala sam u loncima na štednjaku. Svako malo čekali smo da počne sanacija dimnjaka. Danas će, sutra će, a nikako da počne jer su izvođači bili preopterećeni, a tu je i Gradska plinara koja ima svoju proceduru. Više od šest mjeseci prošlo je od izrade projektne dokumentacije do kompletne sanacije i puštanja plina u zgradu – ističe redateljica i scenaristica Una Radić koja živi u Gundulićevoj. Problem je, smatra Igor Kordić sa Svačićeva trga, što su mnogi u centru do petrinjskog udara živjeli u uvjerenju da su Zagrepčani po pitanju jakoga potresa “mirni” idućih 140 godina.
– Sad se ta paradigma promijenila pa su ljudi počeli ozbiljnije shvaćati obnovu, da se ne može samo kozmetički pokrpati, već se mora zgrada i seizmički ojačati, za što treba projekt, što košta, a da bi se izradio, susjedi se moraju složiti – kaže. Zahtjev za predaju papirologije u Fond za obnovu koja, moglo se vidjeti na društvenim mrežama, teži više od šest kilograma, mnogi još nisu predali, a neki, poput zgrade u kojoj živi Kordić, nisu ni počeli prikupljati dokumente.
Sve su troje i dio grupe na Facebooku “Potres u Zagrebu – svi mi u centru” koju je osnovala Vesna Blašković, urednica Večernjakove Dive, u kojoj su dijelili iskustva. A nedavno su odlučili sve i formalizirati pa su osnovali udrugu SOS Zagreb kako bi potaknuli vladajuće da stanovnike uključe u obnovu.
Nužna hitna pomoć
– Zagreb je trenutačno opasan grad bez perspektive razvoja. Grad koji njegovi građani napuštaju, a djecu ispisuju iz škola i vrtića. Gotovo godinu dana od potresa pomaci su nevidljivi. Centar je napustilo više od 20.000 stanovnika i nekoliko stotina poslovnih subjekata. Što i kako se na obnovi trenutačno radi nije ni približno dobro ili dovoljno da bi Zagreb postao siguran grad pun života, europska metropola kakva treba biti. I nužna mu je hitna pomoć da ponovno oživi – govore u udruzi u kojoj su okupili arhitekte, pravnike, građevinare, sociologe, pedagoge, ali i neke poznate osobe, poput Nevene Rendeli Vejzović, Tome Ricova, Antonije Blaće...
Traže, kažu, provođenje obnove uz jasno defnirane rokove te provediv fnancijski model, a nelogično im je, dodaju, da sami donosioci zakona i odluka koji su odgovorni za obnovu javnih ustanova nemaju realiziran uspješan proces prikupljanja dokumentacije i prijave za obnovu. I nadaju se, ističu, da će se djelovanjem udruge onemogućiti da obnova bude laboratorij pokušaja i pogrešaka ili pitanje lutrije da naiđete na izvođača s iskustvom.
– Mnogi misle da do obnove neće ni doći, barem ne na potrebnoj razini. I struka je ušutjela jer zna da bi jedino potpuno funkcionalno, seizmički otporno rješenje bilo srušiti pola centra, rekonstruirati pročelja ili obnoviti vanjske zidove. Ljudi sve češće, logično, razmišljaju o rušenju, no to se trenutačno čini kao znanstvena fantastika – kaže Una Radić. Uključivanjem građana u proces obnove Zagreba, slažu se u udruzi, pomoći će i nadležnim institucijama da pomognu njima – građanima.
Kad su bake i dede odvozili prave vlasnike u Gračane nitko se nije bunio. Unuci i dalje uživaju na nepravdi i očekuju bezplatnu obnovu od ljudi koji rade. Parazititanje se nastavlja.