Zanimljivo je kako vjeronauk u školi svako malo postaje dežurnim krivcem na političkoj sceni, pa se svatko o njega očeše i kad treba i kad ne treba. Posljednji primjer je mlade političarke lijeve provenijencije, koja se, ničim izazvana, nakon što je izabrana na vodeću poziciju mladih u svojoj stranci, obrušila na vjeronauk u školi. I to, valjda da bude još uvjerljivija i autentičnija da vjeronauku u školi nikako nije mjesto, rekla je da to govori kao vjernica. To je, zacijelo, trebalo poslužiti kao stopostotno jamstvo da vjeronauk u školi ništa ne valja i da što prije treba prognati u župe, jer izjava dolazi izravno iz vjerničkih usta. Dakako, bilo bi sasvim pogrešno i neprimjerno zavirivati dotičnoj osobi u njezinu vjerničku savjest, no legitimno je pitati se mogu li se vjernici, tj. katolici (jer kada se govori o vjeronauku u školi isključivo se misli na onaj katolički, a i političarka-vjernica zacijelo je kršćanka) tako odnositi prema onim pitanjima koja je, pa i u njihovo ime, dogovorila njihova Crkva?
Gledano s razine demokracije i ljudskih prava, pa i u samoj Crkvi, svatko može iznijeti svoje mišljenje bez ikakvih posljedica. S druge pak strane, crkveno vodstvo, pozivajući se na crkveno učiteljstvo i biskupsku vlast, jamči da vuče ispravne poteze, koje ne treba svaki čas preispitivati. A postoji i treća razina, a to je ona “obična” ljudska, koja se baš kada se govori o vjeronauku u školi najčešće isključuje, a ona odgovara na pitanje u svačijoj savjesti hoće li ili ne upisati svoje dijete na školski vjeronauk. U Hrvatskoj to roditelji čine u 90 posto slučajeva. I tako već dva desetljeća. Njihov slobodan izbor, jer je vjeronauk izborni predmet, praktički je neka vrsta plebiscita, “referenduma”, ankete ili ispitivanja javnog mnijenja što misle o vjeronauku u školi. Među njima sigurno ima i konformista, ljudi koji idu manjom linijom otpora, čak i nedosljednih i neodgovornih kršćana, ali koji su svoju djecu očito odlučili odgajati na kršćanskim načelima. Recimo, poput onih očeva koji uporno vode djecu na nogometne treninge i imaju s njima velike ambicije, a da sami ni loptu ne znaju ispucati. Vjeronauk u školi nije, dakle, hir neke politike ili nekog političara i političkog lobija. On je ponuda u školskom sustavu i prepoznat je kao izbor roditelja i njihove djece i kao takav predstavlja jednu od najdemokratskijih obrazovnih opcija. Naprosto po načelu “uzmi ili ostavi”. Kada bi bio loš, nepotreban i bez ikakva smisla, kada ne bi odgajao njihovu djecu, roditelji ga sigurno ne bi izabirali kao izborni predmet. Po istom načelu može djelovati i spomenuta političarka. I kao vjernica i kao građanka. S time da je kao vjernica u prednosti pred onima koji to nisu (a koji također idu na školski vjeronauk!), jer su joj osim vjeronauka u školi otvorena i vrata onoga u župi. Dakle, dvostruko je na dobitku. Sve ostalo je puko politiziranje, dodvoravanje i nepotrebno “češanje” o vjeronauk u školi, koji u ovome trenutku u ovoj zemlji doista nikoga ne svrbi.
>> Ovo su novi dužnosnici za nadzor vjerskog odgoja
>> Vjeronauk u Njemačkoj – uzorni ili zastarjeli model?
