Da, naravno, ne može se doći u Sarajevo, a ne popiti kahvu na Baščaršiji, pojesti ćevape kod Ferhatovića ili Želje, baklavu na Slatkom ćošetu pa onda do Miljacke. Povijest teče tom rijekom kao i njezina voda, svaki ugao okolnih zgrada označava neki povijesni događaj. S ove, gradske strane, Latinska je ćuprija, do rata znana kao Principov most.
Upravo su ovdje Gavrilo Princip i Nedeljko Čabrinović zapucali i bacili bombu na automobil prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu groficu Sofiju Chotek. Na tom je mjestu danas spomen-ploča s fotokronologijom događaja koji je označio početak Prvog svjetskog rata, s druge strane ulice, na kraju ćuprije obilježje gdje je nekada stajao i spomenik, na mjestu gdje je automobil silazio s mosta i skretao u ulicu.
A samo da bi ga dočekali meci iz Principova revolvera. No, nemojte stati ovdje, okrenuti se pa otići prema Narodnom pozorištu ili Skenderiji. Otiđite malo dalje, nekoliko stotina metara dijeli vas od Gradske vijećnice.
Prekrasan je to objekt, sasvim u duhu s onime što je nova austro-ugarska vlast radila krajem 19. stoljeća nakon aneksije Bosne i Hercegovine. Iako je nastojala uvesti zapadnu kulturu, carevina nije to radila naglo i na silu, većina je objekata koje su u Sarajevu sagradili pseudomaurskog stila. Napravila je bečka monarhija u Sarajevu Pravni fakultet, poštu, Zemaljski muzej.
Razlike ipak ima i ona se najbolje vidi upravo na Slatkom ćošetu gdje se sudaraju nova arhitektura i osmanlijska tradicija. Sama je gradska vijećnica napravljena po uzoru džamije Kemala II., pokraj nje je uz Miljacku trebao proći i tramvaj.
Moralo je to biti raskošno, na vijećnici se morala vidjeti sva moć austro-ugarskog carstva. Postoji i ta priča kako je glavni arhitekt Alexander Wittek za gradnje umno obolio pa se i ubio te je zgradu dovršio Ćiril M. Iveković.
U prošlom je ratu zgrada zapaljena granatama s brda, izgubljeno je 80 posto knjižnog fonda i povijesnih dokumenata. No, Gradska je vijećnica izdržala i danas je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Ali, ima tu jedna puno zanimljivija priča. Da bi se zgrada sagradila, austro-ugarska je uprava zapovjedila da se imaju srušiti dva hana i jedna kuća.
Stari Benderija, vlasnik kuće i sarajevski starosjedilac, nije za to htio čuti. Jer ta je kuća bila njegov duševni mir. Nakon dugih pregovora tvrdoglavi je starac zatražio od Monarhije da mu isplati vrećicu dukata i prebaci njegovu kuću na drugu stranu Miljacke ciglu po ciglu, kamen po kamen.
Njegovu želju za prenošenje kuće bilo je zahtjevno ispoštovati, objekt je bio sagrađen od ćerpiča, odnosno cigle od ilovače sušene na suncu i pomiješane sa pšeničnom pljevom. Na stranicama Inat kuće stoji i još nešto. Benderija je navodno svakog dana sjedio nasred obližnje Šeher-Ćehajine ćuprije, pušio duhan na svoj dugi ćibuk i pomno promatrao kako radnici vrijedno prenose materijale i njegovu kuću podižu na drugoj obali.
Neki elementi, jasno, ipak nisu mogli biti preneseni, poput temelja, prozora... Zbog toga je svega, inata starog Benderije, građevina koja danas stoji nasuprot Gradske vijećnice, s druge strane Miljacke, dobila ime Inat kuća. U međuvremenu je Inat kuća promijenila nekoliko vlasnika, a danas je nacionalni restoran.
– Svakako otiđi u Inat kuću i probaj bosanski lonac – savjetovano je ovom autoru prije puta u Sarajevo na tamošnji filmski festival. Nije to bilo toliko lako. Ulazak na veliki trijem kuće otkrio je da su svi stolovi zauzeti, a unutra sve popunjeno. – Pa, recite, ima li ikakve šanse da pojedem nešto ovdje, čekat ću koliko treba – zavapili smo ljubaznom konobaru.
– Nikakvih problema nema, “rezervirano” stoji samo zato što imamo veliku grupu, često je to pa dođe problem ako se popune svi stolovi. Donijet ćemo piće, samo sjednite, odgovor je. Liječi pogled na Miljacku s te terase, a uz Sarajevsko Premium, najbolje što Sarajevska pivovara ima, čekanje se nekako lakše podnosi. A čeka se, dvoje talijanskih turista zamalo je odustalo od svoje narudžbe i napravilo bi tešku pogrešku.
– Što ste mislili pojesti? – pita nas konobar. – Bosanski lonac, to nam je preporučeno, rekli smo, a nekako smo i sami to željeli nakon svih baščaršijskih ćevapa.
– Odlično, to čak nećete morati dugo ni čekati – kaže nam. I doista, lijek je to tradicionalno bosansko jelo, pojesti ga u takvoj povijesnoj građevini, pripremljena onako kako samo tamo znaju. Normalno, nije bosanski lonac jedino jelo koje se tamo nudi. Sogan dolma, begova čorba, ćevapi, japrak dolma, sitni ćevap, hadžijski ćevap, tufahija, baklava, rijetko je mjesto koje nudi sve u istom prostoru. I sve treba probati, uzmite vremena i otiđite do Inat kuće. Tamo ćete pronaći i natpis: Bila sam na onoj strani, ali pređoh vamo iz inata. Samo Inat kuća.
Pogledajte video: Ovo su mjesta koja baš nitko ne smije vidjeti preko Google Mapsa
Državice i plemena u kojima atentatori i ubojice dobivaju svoje ulice i mostove nemaju budućnost...u pripremi je i ulica Puniše Račića ubojice hrvata Stjepana Radića u skupštini Srbije....Zločin ne zabilježen u povijesti...