Za epohalne financijske slomove kaže se da se pripremaju dugo i polako, a onda se odjednom dogode naglo i “iznenada”. Da li se jedan takav slom polako i podmuklo upravo priprema u Italiji? Po svemu sudeći, da. A hoće li ga Italija moći izbjeći? Po svemu sudeći, neće.
Od izbijanja Velike recesije u Sjedinjenim Državama i Europi 2008./09., preko velike europske dužničke krize 2012./13. do recesije u drugoj polovici 2018. godine pratimo kako se ekonomska situacija u Italiji pogoršava. Italija je jedina krupna europska ekonomija (ne računamo Grčku) kojoj je realni BDP per capita 2017. bio manji nego 2008. i koja je lani u zadnjih deset godina treći put pala u recesiju.
Italija ima javni dug od 133 posto njezina godišnjeg BDP-a (Eurostat od 21. siječnja ove godine), nominalno veći od 2,5 bilijuna eura za čije je refinanciranje potrebno oko 275 milijardi eura godišnje. A kad se sve to sagleda, pitanje koje se nameće je hoće li, i može li se Italija iz te nezavidne pozicije početi izvlačiti, ili će tonuti prema “momentu Minskoga” u kojem se na svjetskom financijskom tržištu više neće moći refinancirati, ili to neće moći po podnošljivoj cijeni, ili neće moći uopće, pa će morati proglasiti ogluhu?
Čini se da je sada talijanski “bankrot” izgledniji nego uzlet. Da bi smanjila (relativnu) zaduženost i sačuvala povjerenje kupaca svojih državnih obveznica, Italiji je nužan rast BDP-a, a rast Italija nikako ne postiže i sve je manja vjerojatnost da će ga u dogledno vrijeme postići. Italija to već sada skupo plaća: na svoje 10-godišnje obveznice daje prinos 2,71 postotna boda veći no Njemačka, ili “spread vs. bund” gotovo dvaput veći nego također “problematični” Portugal i Španjolska.
Nema sumnje u to što bi Italija trebala činiti da izbjegne financijski slom i gospodarsku depresiju. To su takozvane reforme, ponajprije “reforma tržišta rada”, a onda i sve ostale koje su univerzalni recept “mainstream” ekonomije za pokretanje privrednog razvoja i rasta. Italija je, međutim, politički i ekonomski strahovito komplicirana zemlja u kojoj brze “reforme” jednostavno nisu moguće, eventualno može pomalo popravljati svoju ekonomsku strukturu i povećavati produktivnost, no to svugdje na Mediteranu, a ne samo u Italiji, traje desetljećima i generacijama, i ne može se izvesti u godinu, pet ili deset.
Dodatna je nevolja što dolaze europski izbori pa vodeći talijanski političari u borbi za glasove birača jačaju ekstremno populističku retoriku i zauzimaju stavove koji kod talijanskih vjerovnika sigurno ne bude povjerenje nego pojačavaju skepsu i oprez. A u trenutku kad se oprez preokrene u odbijanje, talijanske će državne obveznice potpuno ostati bez kupaca, a država bez mogućnosti refinanciranja. Italija je, naime, deset puta veća ekonomija od Grčke i prevelika da bi je itko mogao spašavati čak kad bi i htio, pa je njezin izlazak iz eurozone, povrat nacionalne valute lire i drastična devalvacija radi obnove međunarodne konkurentnosti nešto što nas u idućih pet godina nipošto ne bi trebalo iznenaditi.
>>Konferencija Zagrebačkog holdinga Gradskog ureda za gospodarstvo o otpisu dugova
Izlaz iz eurozone ne bi bilo iznenađenj??? Što na to kažu zagovornici ulaska RH u eurozonu? Vujičiću, očekujem komentar!