Prošlotjednu saborsku raspravu o potrebi revizije tzv. Vatikanskih ugovora ne treba shvatiti kao izljev pojedinačne mržnje i neprijateljstva prema Katoličkoj crkvi, nego – tako bih je želio shvatiti – kao pokušaj da se pred hrvatsku javnost nakon tolikih prijepora i prozivanja konačno iznesu utemeljeni razlozi za ili protiv te revizije. Hoće li oporba uspjeti u svome naumu pokretanja postupka revizije spomenutih ugovora? Mislim da neće jer saborska većina unaprijed najavljuje da nema namjeru ni saslušati sugovornike, a kamoli s njima o tome ozbiljno raspravljati, jer je svjesna da bi osporavanje postojećih „Vatikanskih ugovora“ bez valjanih razloga dovelo u pitanje njezinu eventualnu pobjedu na predstojećim europskim, predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Teško je očekivati da se potpisnik nekoga dokumenta (ugovora) olako odrekne sadržaja koji mu ide u prilog.
Unatoč predviđenom i vidljivom fijasku ove inicijative, treba reći da tzv. Vatikanski ugovori – kao ni mnogi drugi međudržavni ugovori – nisu ni vječni ni nepromjenjivi, da su i oni u mnogim svojim ugovornim točkama sazreli za promjenu, ali da odluku o njihovoj izmjeni donose njegove potpisnice: Republika Hrvatska i Sveta Stolica. U svima njima navedeno je sljedeće: „U slučaju da jedna od visokih ugovornih Strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor i da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima“.
Te pregovore o prilagodbi ugovora novim okolnostima nije tražio nitko od dosadašnjih predsjednika države, Sabora i Vlade. Svi su u svojim susretima s najvišim predstavnicima Svete Stolice isticali da će RH nastaviti ispunjavati svoje ugovorne obveze prema Katoličkoj crkvi. Dakle, nitko od onih koji imaju cjelinu informacija o stanju državne blagajne iz koje se namiruju obveze RH prema Katoličkoj crkvi, ali i obveze prema svim drugim vjerskim zajednicama i udrugama civilnoga društva, nikada nisu iskazali ni želju ni volju za mijenjanjem tih ugovora. Svi su se vodili već poznatom činjenicom da su prigodom njihova potpisivanja u obzir uzimani mnogi ondašnji međunarodni, državni, društveni, politički kao i drugi religijski, kulturni, socijalni, politički, geopolitički, ideološki, svjetonazorski konteksti. Teško je reći, je li stiglo vrijeme u kojem bi bilo moguće započeti pregovore o reviziji ugovora.
Ne znam koliko su pokretači rasprave svjesni činjenice da spomenuta revizija ne bi – u financijskome smislu – donijela ništa dobro ni korisno njihovim potencijalnim biračima. A riječ je o sljedećem: Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja je sa Svetom Stolicom, odnosno s Katoličkom crkvom kao vjerskom organizacijom, potpisala ugovore prema kojima nitko od vjernika katolika nije osobno – temeljem svoga članstva u toj vjerskoj zajednici – obvezan izravno plaćati svoju članarinu – tzv. crkveni porez, kao što je to slučaj npr. u Njemačkoj, Austriji ili nekim drugim europskim zemljama.
U tim zemljama u posljednje vrijeme katolici i evangelici napuštaju članstvo u svojim crkvama upravo stoga da ne bi morali plaćati svoj obvezni crkveni porez. Stoga smatram da je neplaćanje „crkvenog poreza“ jedan od glavnih razloga da u Hrvatskoj imamo toliko velik broj nominalnih članova Katoličke crkve. Oni naime nemaju potrebu ispisivati se iz članstva u Crkvi i time gubiti njezine usluge prigodom krštenja, krizme, vjenčanja ili pak sahrane. Zbog toga je Hrvatska po broju katolika među najbrojnijim nacijama u Europi. U tome smislu, hrvatskim vjernicima svejedno je koliko novca izdvaja država za vjerske zajednice. Jer, ona umjesto njih plaća njihovo članstvo u tim organizacijama. I tako će biti sve dok država bude podmirivala njihove ‘crkvene obveze’. Zato, prebacivati sadašnju novčanu obvezu države na vjernike, kao što to predlaže oporba, nije i ne može biti ‘mamac’ za birače. Ovakva rasprava, koliko god bila dobra i korisna, na biralištima neće naći pobornike.
Posebno stoga, što vjerske organizacije u nas, posebno Katolička crkva, vrše mnoge poslove koje država – ni vlast ni oporba – nisu u stanju potpuno učiniti, počevši od karitativnih do obrazovnih i znanstvenih. A to mnogi od onih kojima se oporba obraća jako dobro znaju. Čak i kad bi osvojila vlast, prvo obećanje iz predizborne kampanje koje bi oproba „zaboravila“ ispuniti, bilo bi pokretanje postupka revizije “Vatikanskih ugovora” iako bi mnoge odredbe npr. Ugovora o suradnji na području kulture kao i Ugovora između Vlade RH i HBK o katoličkome vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama trebalo mijenjati u mnogim dijelovima.
>>Papa Franjo
Zna "komunistički sociolog religije" da valja udarati u srce Hrvatstva, našu Crkvu, u protivnom izostati će plaća.