Kao u nekim vremenima guba, kolera i kuga, tako današnjim opismenjenim i umreženim svijetom haraju glupost, sebičnost i mržnja. Raspamećena i obesmišljena slova, riječi koje rasturaju bijedne ostatke razuma, prostačke i bešćutne rečenice uskovitlane bezumnim strahom i bijesom, sve to poput uraganske pješčane oluje nezaustavljivo bjesni prijeteći da jalovom prašinom zaspe i zatre ovu krhku civilizaciju. Sve dobro i lijepo što su od duha i materije uspjela izgraditi i ostaviti nam tisućljeća prije nas guši se u krvi, slini i bljuvotinama što ostaju kuda god prođu današnje polupismene i globalno umrežene divlje horde.
Nakon godina samokontrole i obrambene samodiscipline, ovih sam dana podlegao i pao u njihov glib, srozao se na razinu tih primata. Zbog njih čovjek požali što su izmišljena slova, prokune Gutenberga, Gatesa i Jobsa, poželi da Ćiril i Metod nikada nisu napustili Solun i pomisli kako je kampanja masovnog opismenjavanja najveći i najperfidniji zločin što ga je nad južnoslavenskim narodima počinila komunistička diktatura.
Riječi umjesto pljuvačke
U ime demokracije i slobodnog tržišta i novine smo pretvorili u elektroničke tarabe po kojima je svakom polupismenom polučovjeku slobodno ostaviti prljavi trag. Ispovijedam se, podlegao sam i pobjesnio. Izbacila me iz takta jedna jedina riječ. Na portalu jednih hrvatskih novina sa svojim se fejsbučnim identitetom javio neki lik ispod članka o tisućama izbjeglica zaustavljenih ispred budimpeštanskog željezničkog kolodvora. Na sve te ljude u nevolji taj je "komentator" iz svog mozga, na čije je obrazovanje protraćen silan novac, pljunuo zbirnu imenicu "nakot". Moje gađenje u bijes su vjerojatno pretvorile i dvije riječi kojima taj tip opisuje samog sebe. Ispod vlastite slike, imena i prezimena dodao je: "pisac i pjesnik".
Ne valja pisati u bijesu, a ja sam upravo to učinio i uključio se u raspravu nedostojnu pismenih ljudi. Pitao sam dotičnog je li ga majka rodila ili kuja okotila. Pitanje je, naravno, bilo retoričko i nisam više svraćao na to smradno mjesto po odgovor. Sada mi je žao jer se sramim pred svakim psetom koje ugledam na ulici. Kada bi životinje i zvijeri odjednom nekim čudom progovorile nama razumljivim jezikom i počele pisati ono što struji kroz njihove mozgove, te bi riječi i slova, siguran sam u to, bile čiste, smislene i daleko ljudskije od smeća kojim poluljudi i neljudi zatrpavaju čitav opismenjeni i globalno umreženi svijet.
Svi masovni i ratni zločini i svi genocidni pokolji novoga vijeka počeli su takvim kužnim slovima i riječima koje protuslove svojoj svrsi, koje nose zarazu laži, koje izvrću i masakriraju ljudsku pamet i znanje. Zaraženo je čovječanstvo odavno kojekakvim gubavim pamfletima, kvaziznanstvenim rasističkim studijama i peticijama toliko glupavim da bi bile smiješne kada ne bi u sebi nosile sjeme budućih nepravdi i krvoprolića. To su riječi koje su uvreda pameti, jeziku i pismu kojim su napisane. To su misli kojima lažljivi svećenici pljuju na Boga, kojima znanstvenici i akademici izvrgavaju ruglu i znanost i znanje, a samozvani pisci i pjesnici unakazuju lice čovječanstva gnojnim čirevima. Pa ipak, ne mogu i neću prokleti nedužna slova, jedino oružje i cjepivo koje je i meni samom i svima nama preostalo da nas koliko-toliko zaštiti od te kuge.
Crnogorski pisac Ognjen Spahić imao je samo 27 godina kada mu je 2004., u izdanju zagrebačkog Durieuxa i cetinjskog Otvorenog kulturnog foruma, objavljen roman "Hansenova djeca" koji govori o pravim gubavcima jednog od posljednjih europskih leprozorija, u Rumunjskoj. Međutim, roman čija je radnja smještena u dane Ceausescuova pada, istodobno govori i o svakojakoj gubavosti svijeta koji okružuje taj azil za bolesnike zaražene bakterijom Mycobacterium leprae koju je 1873. izolirao i identificirao norveški znanstvenik Gerhard Henrik Armauer Hansen.
Premda nisam književni kritičar, usudio sam se tada u novinama napisati: "Otkrio sam sjajnu knjigu, od koje, među napisanima na ovim prostorima, već dugo nisam pročitao bolju, pa čak, usuđujem se reći, ni približno tako dobru". Tvrdnja stoji i danas, ali red je da citiram i ovjerene autoritete. U beogradskom časopisu Vreme, u tekstu pod naslovom "Srce ispod krasti", Teofil Pančić tada je napisao da "Podgoričanin Ognjen Spahić svojim romanom-prvijencem 'Hansenova djeca' – prije ove knjige objavio je zbirku priča 'Sve to', 2001. – konkurira za vjerojatno najveće književno otkriće godine Od Vardara Pa Do Triglava".
Dugo očekivani "Masalai"
Hansenova djeca u Tuzli su 2005. osvojila i nagradu Meša Selimović za najbolji roman na ovom našem jeziku koji i dalje uspješno spaja čitatelje i pisce iz Srbije, Crne Gore, BiH i Hrvatske. U međuvremenu je Spahićev roman preveden na makedonski i slovenski, rumunjski i mađarski, talijanski, francuski i engleski. Slijedile su dvije zbirke priča, "Zimska potraga" i "Puna glava radosti". Ova druga zbirka, koju je objavila podgorička Nova knjiga, lani je osvojila Nagradu za književnost Europske unije, a u njoj se nalazi i priča koja je poslužila kao kostur novom Spahićevu romanu pod naslovom "Masalai".
Isplatilo se čitavo desetljeće čekati knjigu koju je ovog ljeta u Hrvatskoj objavila Fraktura. Što je ili tko je Masalai, neka vam otkrije sam Spahić, kao što je i meni, na samom kraju knjige. A ja vam mogu samo najaviti sasvim neobičnu i od vrlo različitih paralelnih priča satkanu čitateljsku avanturu koja će vas, sve u istom dahu, protresti, zadiviti, zgroziti i raznježiti, u svakom slučaju oplemeniti.
Kao glazbeni kritičar izdvojit ću ipak iz te knjige glazbu. Onako usput, mimo glavne struje pripovijedanja, Spahić čitatelja odjednom odvodi u pariški salon u kojem upravo umire Frederic Chopin. Čini i mnogo više. Kroz stetoskop vam pušta glazbu njegovih smrtno bolesnih pluća, a post mortem otvara pogled na Chopinovo srce, netom iščupano iz mrtvog tijela, i proniče u tajnu same glazbe koja otječe s posljednjim kapima krvi. Samo rasni književnik, veliki umjetnik i čist čovjek mogao je slovima tako duboko prodrijeti kroz glazbu i vrijeme. Na drugom mjestu, Spahić tonove Chopina, Mozarta, Sibeliusa, Prokofjeva i Messiaena šalje u daleku budućnost i svemirski beskraj kao posljednju pamćenja vrijednu uspomenu na ljude.
Nakon knjige, izdavačka kuća Fraktura u Zagreb ovih dana dovodi i samog Ognjena Spahića (8. rujna, kino Europa, 17 sati!), kao i čitavo mnoštvo ljudi čija slova sadrže cjepivo, lijek i posljednji spas pred gubom i kugom koja bi da okuži sve narode i opogani sva pisma i jezike. Frakturin Festival svjetske književnosti, koji se od 3. do 11. rujna održava u Zagrebu, jedno je od posljednjih sigurnih skloništa.
>>Literarna krema Hrvatske i svijeta na festivalu Frakture
