Davor Štern (73) na klasično pitanje o tome kako je stekao prvi milijun, odgovara s: “Mukotrpno”, no sigurno je i taj prvi, a i dobar dio ostalih milijuna, stekao u – Rusiji. Objašnjava i zašto ga je majka kao 15-godišnjaka vratila iz Izraela, zašto nikada nije tražio povrat tvornice MTČ, koju su njegovu ocu oduzeli 1945., te zašto je putinizam potreban Rusiji, ali i Hrvatskoj, u kojoj premijera Plenkovića vidi kao “prosvijećenog apsolutista”.
Maštali ste o drugim fakultetima, no upisali ste Rudarsko-geološko-naftni, eto izbora za cijeli život?
Počeo sam studirati na tada potpuno neperspektivnom fakultetu rudarstva, no onda su nas na prvoj godini odveli u ugljenokop u Labinu i, kad sam vidio kako to izgleda, predomislio sam se i prešao na naftni smjer. Opet su mi se svi smijali, jer nafta je tada, krajem 1960-ih, bila izuzetno neinteresantna roba i stajala je tri dolara po barelu i sad mogu reći – to je ispalo dobro. Po završetku fakulteta zaposlio sam se u Milanu u jednoj Genexovoj tvrtki, no nije mi se sviđao život u Italiji onog vremena, a i rodio mi se sin, supruga Ranka još nije završila medicinu, pa sam imao poriv vratiti se u Zagreb. To je bilo čudno u ono vrijeme, jer svi su bježali van.
Imao sam potrebu steći iskustvo rada u struci te sam po povratku u Zagreb godinu i pol radio u Ivanić Gradu na remontu naftnih bušotina i naučio ponešto od stvarne naftaške struke, što mi je poslije mnogo pomoglo. Potom me je Ina delegirala u Jugoslavenski naftovod, današnji Janaf, kada smo izgradili cijeli sustav koji i danas radi uspješno, nakon gotovo 50 godina. Prešao sam u Ina Commerce, a šef mi je bio Mišo Broz, sin Josipa Broza Tita, i vodio odjel uvoza za Dina Petrokemiju na Krku. Ina je bila nepopularna i stalno je se sililo da proizvedenu naftu prodaje za dinare po cijenama nižim od tržišnih. Stoga je Ina i ušla u turistički biznis, jer je gradeći hotele opet dolazila do deviza. Inu Commerce vodili su vrlo kvalitetni ljudi i putem Ine i još jedne tvrtke, Astre, Hrvatska je trgovala sa svijetom. Hrvatsko inženjerstvo nosila je Ina inženjering, koja je gradila naftna postrojenja ne samo u Hrvatskoj nego i po svijetu, primjerice u Kubi u Matanzasu, gdje je repliciran naš Janaf, a koji su financirali Rusi.
Hoće li danas opstati Rudarsko-naftni fakultet? Što biste savjetovali mladima, ima li tu perspektive?
Puno toga ovisi o Ini, ako nestane, bojim se za sudbinu tog fakulteta. No trebali bi prilagoditi fakultet, napraviti kompilaciju oko energetike ugljikovodika i obnovljivih izvora, ona je danas toliko komplementarna, jer svijet teži prema električnoj energiji, koja se dobiva iz raznih izvora. Iz geotermalne energije, gdje opet Ina ima prostora za razvoj. Loše je što je u međuvremenu Ina prestala uzimati studente s RGN-a, pogotovo naftaše, koji teško da će preživjeti i MOL i vrijeme, jer je činjenica da potražnja za naftom opada. No MOL je napravio ono što nije u Ini i pripremio se za korištenje nafte i plina u petrokemiji, gdje smo mi imali odličnu petrokemiju na Krku.
No i to je propala priča?
Ne. To bi se dalo oživjeti, pogotovo jer je sada tamo došao terminal za LNG. MOL i austrijski OMV provode strategiju izlaska iz nafte i prelaska u petrokemiju, a o hrvatskoj državi ovisi hoće li to napraviti i Ina. S tim da je morska lokacija na Krku daleko bolja i isplativija od lokacija koje MOL ima u Mađarskoj. Ne vidim razloga zašto Ina ne planira iskorak u petrokemiju, to pokušavaju i u Srbiji s Pančevom. Mogu se naći zamjene za goriva, no u petrokemiji nema zamjene za naftu i plin.
Kako ste završili u Ini, s obzirom na to da su tamo završavali mladi ljudi s pedigreom iz obitelji državnih i partijskih funkcionara, a vi to niste bili?
Svi koji su završili RGN dobivali su posao u Ini. Osim toga, ja sam cijelo djetinjstvo proveo u Izraelu, znao sam engleski i još neke jezike bolje od drugih, putovao sam i bio sam dosta okretan i slijedom spleta okolnosti jer moj tadašnji šef nije smio otputovati u Kuvajt. Naime, navodno je postojao plan Crvenih brigada i terorista iz Baader Meinhofa da otmu ili čak ubiju Titova sina Mišu pa mu nisu dozvolili da odradi posao u Kuvajtu. Poslali su mene i to mi je bila prva velika prilika, kada su mi se već s 25 godina otvorila vrata svjetskog naftnog biznisa. Dakle, u Ini se u ono vrijeme ljudima priznavalo znanje, nisu samo tatini i mamini sinovi dobivali prilike.
Danas mladi većinom prvo grade svoj fakultetski CV do 30. ili se uspijevaju potvrditi samo kroz IT sektor?
IT sektor tek je jedna niša, doduše važna i uspješna. Ne bih ekonomiku cijele jedne države gradio na IT-u. To je napravila Finska pa gdje je završila s Nokijom? Ono što meni smeta u današnjem svijetu jest inflacija “mastera”, a nedostatak majstora. I vani i kod nas običaj je da se nakon završetka fakulteta odmah nastavi na nekom “master” studiju. Bez ikakve prethodne primjene fakultetskog znanja i radnog iskustva. Mislim da je to ubitačno. Ti mladići i djevojke, dakle, ništa praktično ne znaju jer nikad ništa nisu radili u struci. Slušam reklame i kažu otvara se novi studij menadžmenta. Pa menadžment se ne studira. Menadžerstvo se uči tijekom rada i onda se nakon nekih pet godina rada može usavršiti nekim MBA-om. Nikom ne bih dao da pristupi MBA-u bez toga. Sada imamo inflaciju, svi su menadžeri, a majstora nigdje. Ja sam stekao brojna iskustva u struci, a nikada nisam pomislio da moram steći višu akademsku titulu. Kapitalizam u Hrvata obezvrijedio je kult rada i struka. Mladi bježe od rada u magisterije, doktorate i tada su, s 30 i nešto godina, „overqualified“, a zapravo početnici...
Kako ste dospjeli u Rusiju?
Često sam putovao u SAD zbog gradnje petrokemije u Houstonu i otvorila se mogućnost da prijeđem u Inina predstavništva u Europi, no odabrao sam Moskvu. Bio sam na službenom putu u Japanu pa su mi javili da se vratim preko Moskve i dogovorim s Rusima projekt gradnje naftnog terminala na Kubi i tako sam prvi put upoznao tadašnji SSSR. Sletio sam u Moskvu baš na dan pogreba Brežnjeva 1982. Tada siva Moskva bila je šok za mene. Na granici su me držali dva sata jer sam u koferu imao magazin Start, koji su mi naposljetku oduzeli. Odlučio sam napraviti posao i pobjeći što prije. No po povratku u Zagreb promijenio sam stav. Ranka je još bila studentica, počinjala je raditi i mi smo svake godine nešto morali prodati kako bismo otišli na skijanje. I to me malo vrijeđalo, ona doktorica, ja inženjer, a ne možemo živjeti onako kako smo željeli. Imali smo prvo nekog fićeka, pa Škodu, kojoj se hauba otvarala sa strane, bio je to najsmješniji auto na svijetu. I stalno se kvario. Kad, po povratku iz Moskve zovu me u Inu da dođem po dnevnice za Rusiju. A imali smo neki bojler koji se stalno kvario i, naravno, nismo imali novca za novi. Na blagajni šok. Dali su mi hrpe dinara, kažu to su klirinške dnevnice. Kad sam vidio po kojem se tečaju to mijenjalo i koliko je tu novca bilo, zaprepastio sam se i odmah kupio novi bojler. I to na temelju tog puta od samo sedam dana. Uopće poslije toga nisam imao dvojbi trebam li otići raditi u Milano, London, Pariz ili Moskvu. U europskim se gradovima lijepo živi, ali shvatio sam, zaraditi se može jedino u Rusiji. I tako sam u Moskvi bez prekida ostao 12 godina, radeći prvo za Inu pa za najveću svjetsku trgovačku kuću Philipp Brothers-Salomon Brothers, a poslije sam bio direktor švicarskog „Marc Richa“ u Moskvi. S te pozicije kupovao sam i prodavao “sve na svijetu”. A krenulo mi je kad sam Amerikancima otkrio čari barter-poslova i kliringa, čiji princip oni nikako nisu mogli razumjeti jer su jedino znali trgovati za novac. Trgovao sam svim sirovinama, jer Rusija ima sve sirovine. Amerikanci su to teško shvaćali jer je kliring-roba je za njih bio Miki Mouse-novac.
Sve te godine bili ste razdvojeni od obitelji?
Zapravo ne. Čuli smo se telefonom svaki dan, a ja sam gledao da iz Moskve u Zagreb dođem svaki mjesec na tjedan dana.
Mnogi bi na vašem mjestu nastavili živjeti vani, jer već ste puno zaradili, preselili biste i obitelj, no vi ste ipak odabrali život u Hrvatskoj iako ste mogli živjeti kao mnogi naftaši, npr. u Švicarskoj. Zašto?
Meni mentalitet Švicarske ne odgovara. Nudili su mi život i u Americi, no ona je daleko, moja iskustva iz Rusije jako su dobra, no ne bih ostao tamo živjeti iz više razloga, to bi bio problem za obitelj, nije mi odgovarao ni Izrael, gdje sam također mogao živjeti. Imao sam prije 15 godina ponudu da im dođem voditi energetiku, jer dok nisu našli nalazišta na Mediteranu, Izraelci nisu imali iskustva s plinom i naftom. Nisu imali inženjere, a plin su imali tek onaj u bocama. Osim toga, mene je Hrvatska, nakon što sam proveo djetinjstvo u Izraelu, prihvatila na najljepši mogući način. S majkom sam se vratio u Hrvatsku s 15 godina i to je bio povratak iz pravog kapitalizma, iz života punog boja i veselja, tople klime, živjeli smo u Tel Avivu uz more. Kad sam shvatio da čak osjećam i volim miris zagrebačkih haustora, safalade i ćevapa, znao sam da mi je tu dom.
Zašto se majka odlučila vratiti?
Bilo joj je dosta. To je tužna priča. Naime, ja za Izraelce, s obzirom na to da je moj tata bio Židov, a majka ne, nisam bio Židov. Poznanicima, a bila je riječ o sličnom slučaju, dogodila se tragedija, sin im je poginuo u prometnoj nesreći, no kako nije bio “čisti” Židov, nisu im dali pokopati ga na židovskom groblju u Tel Avivu. Obitelj se morala preseliti u Jeruzalem, jer tamo postoji kršćansko groblje. Nakon toga moja majka bila je potresena i kazala: “Moj sin će za četiri godine ići u vojsku i, ako pogine u ratu, nije jednako vrijedan i neću ga moći pokopati”, pa me je pokupila i otišla u Zagreb.
Bili ste državljanin Izraela?
Ja sam još uvijek državljanin Izraela, to ne gubiš. Premda se nisam rodio u Izraelu, nego sam iz rodnog Zagreba tamo stigao kao dvogodišnjak.
A otac?
On je tada ostao u Izraelu, još nekih dvije godine, pa se vratio u Zagreb. Bio je muzičar. Zapravo je bio prisiljen to postati. Njegovi su, naime, u Čakovcu bili prije Drugog svjetskog rata vlasnici tvornice čarapa MTČ, a on je kao Židov završio u konclogoru Mauthausen u Austriji i preživio, za razliku od njegove prve supruge i djeteta, koji su stradali u Auschwitzu. No kako je MTČ proizvodio tijekom rata čarape za njemačku vojsku, kad mi se otac vratio iz Mauthausena s 40 godina i 40 kilograma, optužili su ga da je služio okupatoru!?
Nije valjda osuđen kao sluga okupatora čovjek koji je preživio konclogor?
Nije. Taj proces samo je poslužio da mu komunisti oduzmu tvornicu i imovinu.
Jeste li ikad imali poriv ponovno doći do MTČ-a?
Ne. Nikada. Općenito sam prema privatizaciji imao vrlo negativan odnos, a bio sam u poziciji da sam mogao dobiti puno toga jeftino. Međutim, za mene je privatizacija i vlasništvo nad proizvodnim subjektom koji zapošljava mnogo ljudi moralno je diskutabilna, jer se osjećam odgovoran za te ljude. A nisam želio preuzeti takvu odgovornost.
Od oca niste naučili poduzetništvo, ali povukli ste njegov glazbeni gen?
Da, on je na konzervatoriju završio violinu i imao karijeru glazbenika, svirao je po Zagrebu i nastupao kasnije i s Ivom Robićem, u Izraelu je nastupao na putničkim brodovima na liniji Haifa – New York, ali naučio me bezgraničnoj toleranciji. I otac i majka naučili su me posebnom odnosu prema vjeri, ja vjerujem u Boga, no imam ekumenski pogled na vjeru. Majka je išla u katoličku crkvu i otac s njom, on je išao u sinagogu i majka s njim, a mene nisu nikad pritiskali koju ću vjeru izabrati. Ja sam se odlučio za kršćanstvo, zato što sam Hrvat, a i zbog ljepote obreda. Kršten sam, imam sve sakramente i vjenčao sam se u crkvi, mene je katoličanstvo prihvatilo. A niti sam zbog prezimena bio izložen direktnom antisemitizmu. Mada su znali iza leđa reći “ma gle onog Židova”, ali u facu nisu.
Kad ste se vratili u Hrvatsku 1994., Tuđman vas je odmah zvao da se uključite u politiku?
Pozvao me i ponudio mi tri pozicije; svog savjetnika za gospodarstvo, pomoćnika ministra vanjskih poslova za gospodarsku diplomaciju i predsjednika HGK. Meni je najviše odgovarao MVP, pa sam došao kao pomoćnik Mati Graniću. Poznavao sam cijeli tadašnji krug važnih ljudi, Zoran Milanović i Andrej Plenković tad su bili mladi dečki, početnici koji su učili zanat. Zalagao sam se da gospodarski savjetnik u isto vrijeme mora predstavljati državu, turizam i gospodarsku Komoru. No taj koncept gospodarske diplomacije nikad nije prihvaćen. I dalje smatram da gospodarski savjetnici trebaju biti trgovački putnici s diplomatskom putovnicom. No nakon devet mjeseci u svoju Vladu kao ministra pozvao me Nikica Valentić i dao mi brodogradnju. Pokušao sam s idejom spajanja svih brodogradilišta u jednu asocijaciju, Jadranbrod, uz zajedničku nabavu i prodaju, no jasno da su tu ideju brodogradilišta spriječila. A ja sam na kraju postao ministar gospodarstva u Matešinoj Vladi. Pokušao sam reformirati određene stvari, no nije se dalo puno promijeniti, a bilo je i nekih neugodnih situacija.
Kakvih?
Bio sam prvi ministar koji je ušao 1997. u reintegrirani Vukovar, s generalom Jacquesom Kleinom, okupili smo sve tadašnje direktore Vupika, Vuteksa, Belja, Borova... kada sam ja kazao da je Hrvatskoj stalo da se tamo nastavi proizvodnja. Vratio sam se u Vladu i rekao kako Vukovar treba dobiti specijalni status, da mora postati kao Zug u Švicarskoj, neka vrsta offshorea u Hrvatskoj i da se tako mora dići industrija i poljoprivreda tog kraja. No nadvladao me tzv. građevinski sektor, koji je bio jak u Vladi preko pokojnog Jure Radića i ostalih, koji su se htjeli baviti obnovom kuća. Izgubio sam tu bitku, a mislim da je i Vukovar izgubio. Nema kvalitetnog povratka bez radnog mjesta.
I onda – povratak u Inu?
Ostvario mi se hrvatski san, studirao sam naftu, radio u naftnom polju u Ivanić Gradu, naučio struku trgovinom naftom u Hrvatskoj i Rusiji, a samo ti se jedanput nudi posao generalnog direktora Ine. Mislim da sam tu odradio fenomenalan posao, baš sam ponosan na to vrijeme. Ina je još imala dobar kadar, no nije znala kuda dalje. U te tri i pol godine kupili smo Bijele noći u Sibiru, koje i danas proizvode više od 2,5 milijuna tona nafte, a vrijede 1,5 do 2 milijarde dolara, i dobili koncesiju za plinska polja u Siriji, imali planove za modernizaciju rafinerija Sisak i Rijeka, optimizirali troškove prerade… Princip je bio da sa svojim znanjem i resursima uz manje troškove nastavimo eksploatirati naftu i plin u svijetu. Smatram da je najveća šteta učinjena prekidom pregovora o spajanju Ine i MOL-a. Krajem 1999. ti su pregovori već bili praktički pred završetkom i tada bi se Ina, snagom svoje napredne tehnologije u rafinerijama i kvalitetom kadrova, nametnula zajedničkoj kompaniji kao vodeća, MOL bi se “pripojio” Ini. Nova je vlast 2000. onemogućila taj proces i današnje stanje je rezultat te pogrešne odluke donesene zbog neznanja, zlobe ili osobnih interesa pojedinaca. No onda je došla 2000., kad sam bio zamoljen da napustim Inu.
Tko vas je to “zamolio” i zašto?
Zato što sam bio u HDZ-u koji je izgubio izbore pa me nazvao ministar Goranko Fižulić i poručio mi: “Davore, imaš još tri mjeseca pa moraš otići iz Ine”. Ja sam mu rekao da mi takva tri mjeseca ne trebaju, da ne želim biti “dead-man-walking” te da me od sutra u Ini više nema. Odgovorio mi je: “Pa ne možeš to napraviti”, a ja sam rekao: “Vidjet ćeš da mogu”. I sljedećeg se jutra više nisam pojavio u Ini. Istu “zamolbu” istog dana dobio je i Damir Begović, prvi čovjek HEP-a, pa je tako došla do izražaja prilično štetna uloga Gorana Granića, koji je bio siva eminencija u Račanovoj Vladi, no, energetičar i bez obzira je li on volio mene ili Begovića, koji je bio jako dobar direktor HEP-a, trebao nas je zaštititi jer smo bili vrhunski stručnjaci usred strateškog pozicioniranja Ine i HEP-a. Granić se odlučio za suprotno i tako pričinio strašne štete našem energetskom sektoru. Prekinut je strateški razvoj Ine i HEP-a, ali osim što su smijenili mene, problem je bio i što su smijenili i još 160 rukovodećih ljudi u Ini, dakle, cijeli srednji i top menadžment, a doveli su na njihova mjesta ljude koji nisu bili kompetentni za taj posao. A na mjesto generalnog direktora došao je Tomislav Dragičević, zet Savke Dabčević-Kučar i proteže Stipe Mesića. Bila je to prava “dobra” sječa kadrova u komunističkom stilu. Poslije su se, naravno, žalili kada im je HDZ prvom prigodom uzvratio na isti način. Naravno, ne opravdavam što je to isto radio i HDZ, ali je Dragičević sačuvan i u Sanaderovo vrijeme. Politička i interesna trgovina…
I tako ste bili primorani opet otići u Rusiju?
Nisam bio primoran, već sam dobio ponudu koju nisam mogao odbiti. Postao sam savjetnik uprave u drugoj najvećoj ruskoj naftnoj kompaniji TNK. Mojoj supruzi opet je bilo dosta mojih odlazaka, ali dogovorili smo se da ostanem godinu dana. Ostao sam tri godine. British Petrolium (BP) 2003. kupio je TNK i ja sam vodio integraciju s ruske strane. TNK je tada imao 130 tisuća zaposlenih i reformirali smo je 2003. i 2004., nakon čega sam se vratio u Zagreb gdje mi je ponuđeno da vodim realizaciju projekta Arena Centra, na što sam ponosan jer smo izgradili najbolji trgovački centar u RH.
To je već vrijeme vlasti Vladimira Putina, znači on je podupro to pozapadnjačenje velikih ruskih tvrtki?
Tako je. Zanimljivo, BP je tada napravio istu stvar kao MOL u Hrvatskoj, kupio drugu tvrtku koja je počela konkurirati TNK-u. MOL je kupio Tifon i počeo njih razvijati, a zanemario Inine pumpe. I da sada izađe iz Ine, neće izgubiti ništa. Kao što su Talijani prije ove havarije na Ivani D izašli uz novčanu naknadu iz zajedničke tvrtke i ostavili skupu dekomisiju platformi i nalazišta Hrvatskoj, koja im je još očito i platila njihov udio, a nije ih obvezala da sudjeluju u skupoj dekomisiji koja će uslijediti za nekoliko godina, jer su nalazišta na sjeveru Jadrana iscrpljena. Naši negiraju da su Talijani oslobođeni troškova dekomisije, no ne žele pokazati ugovore koji bi to potvrdili. Svaku bušotinu će za nekoliko godina Hrvatska morati početi vraćati u prvobitno stanje. Ja bih predložio da neke od tih praznih polja koristimo kao skladišta za čuvanje plina, kao što radimo s bivšim nalazištem Okoli na kopnu.
Taj “deal” s Talijanima provela je Ina pod upravom MOL-a, a je li ga morala odobriti i Vlada RH?
Jest, nego što, preko svojih članova u Nadzornom odboru.
No, dok ste još bili u Rusiji, koliko su naftaši bili isprepleteni s ruskom politikom?
Jako. Putin je taj odnos s tajkunima riješio, znam iz prve ruke, prije gotovo 19 godina. Pozvao je 27 glavnih tajkuna sebi u Kremlj i rekao im doslovce: “Gospodo, mi sve znamo što vi radite, gdje izvlačite novac. I ja bih vas lijepo molio; ili ćete se ponašati u skladu s ruskim zakonima, prijaviti tvrtke u Rusiji i ovdje plaćati porez ili će se s vama pozabaviti nadležne službe”. Dva dana nakon toga nas strance u TNK-u su obavijestili da više nećemo dobivati plaće preko računa u Švicarskoj, rekli su da je u Rusiji uveden flat-tax od 13 posto pa smo počeli primati plaće u Rusiji, a oni su platili porez. Putinu je, dakle, trebalo dva dana da stvari dovede u normalu.
I koliko je tajkuna pristalo na Putinove odluke?
Svi (smijeh), osim jednog, Hodorkovskog, koji je završio u Sibiru na 9 godina. I tako sam ja prošao Rusiju u kojoj je vladao Gorbačov, Černjenko, Jeljcin, još neki koji su kratko trajali, i Putin. Od svih njih s Jeljcinom sam se družio u avionu iz Moskve za New York, a na rastanku, pijan, poljubio me onako, ruski, direktno u usta.
Što mislite o tvrdnji da Rusija ne može imati uspješnog vladara, a da ne bude car, poput Putina?
Slažem se. S tim da ja to ne bih nazvao carističkim pristupom, već je riječ o prosvijećenom apsolutizmu. Naprotiv, mislim da bi i nama dobro došla u Hrvatskoj takva varijanta prosvijećenog apsolutizma. Način vladanja Plenkovića je autoritaran, kakav, prema mom mišljenju, i treba biti i to nije loše za Hrvatsku. Samo, nažalost, nema dovoljno kvalitetnih ljudi oko sebe s kojima bi ga uspješno provodio.
A demokracija?
Demokracija je privid. Mi mislimo da je ona fantastična, a zapravo u malo država ona funkcionira. A iskreno i dubinski najmanje funkcionira baš u SAD-u, koji je izvozi u svijet. Evo, zadnji takav izvoz bio je u arapske zemlje u Sredozemlju pa vidimo što nam je to ostavilo. Činjenica je da neke zemlje ne mogu živjeti u tzv. apsolutnoj demokraciji. Ideja je dobra, no teško ostvariva, poput komunizma. I njegova je ideja bila svima jednako i sve je to lijepo na papiru, no neizvedivo.
No meni ipak strši ta usporedba Putina i Plenkovića i putinizam kao dobitna kombinacija za Hrvatsku?
Pa sustav u Hrvatskoj je disfunkcionalan. Tu se slažem s izraelskim veleposlanikom koji mi je rekao da je Izrael, koji je poznat kao zemlja startupova, imao jedan jedini startup, a to je stvaranje Države Izrael, dok su sve ostalo inovacije. I kad nama Hrvatima postane jasno da ono što je Tuđman napravio jest startup Hrvatske. I što se nama dogodilo, stvorili smo sve institucije jedne države, imamo ih i previše, međutim one su ostale nepovezane. Mora postojati hijerarhija, mora se znati tko što radi i mora postojati odgovornost. Ne može jedan tajnik ureda premijera na putnim nalozima maznuti milijun kuna i da mu se onda sudi godinama. Ljudi se moraju nečega plašiti. Što bi se u Zagrebu reklo, imati zort. Ako se ne bojiš Boga i institucija, dodao bih i vlastite žene, pa čega se onda bojiš? Sve je, dakle, dozvoljeno. Ne može netko tko ima desetke teških prometnih prekršaja i dalje voziti i ubiti nekoga na cesti. Što se korupcije tiče, ja ne bih držao njih u zatvoru, nego bih im uzeo otuđeni novac, kao u Njemačkoj. Moramo, dakle, imati čvršću ruku. Nefunkcioniranje sustava vidi se svakodnevno, koliko puta policija ulovi serijske prekršitelje, a sudac ih pusti, zato što ih se boji. Bojim se da smo mi izgubili energiju, unutarnju energiju države. I u poduzetništvu. Nemamo dovoljno radnika i morat ćemo dozvoliti kontroliranju imigraciju. I da kažem jednu bogohulnu, moramo završiti s ratovima i pozvati i vratiti, dati državljanstvo svim onim Židovima, Srbima i ostalima koji su otišli iz Hrvatske, a oni ili njihovi potomci rado bi se vratili.
Imam obitelj u Izraelu i siguran sam da bi se polovica njih preselila u Hrvatsku. Oni sa sobom nose kapital, znanje, ideje i energiju koja im je ugrađena i drukčija je od ove naše. Mi smo ovdje malo umorni. Plenković, ovo što radi mora raditi još jače, mora ovu zemlju dovesti u red.
Mora prvo HDZ dovesti u red?
Pa doveo ga je u red. To je sada HDZ kakav sam ja zamišljao kad sam u njega ulazio, a izašao sam iz HDZ-a kad više nije bio takav. Plenkovićev je problem što se isuviše oslanja na mlade ljude. Ja nisam protiv mladih, ali nešto i sijede glave vrijede i donose.
Nikad nismo imali mlađu Vladu od ove?
I manje iskusnu. Nije loše ako oni imaju energije, ali bi uz svakog tog mladca stavio nekog starijeg da mu bude mentor.
Rafinerija u Sisku je zatvorena, a vi ste skeptični i oko ispunjenja obećanja MOL-a da neće modernizirati onu u Rijeci?
Ja sam uvjeren da, ako Ina ne može godinama riješiti pitanje dobivanja dozvola, to znači da Ina to neće. A Rijeka je definitivno bolje pozicionirana na tržištu od MOL-ove rafinerije u Mađarskoj i one u Slovačkoj.
I što tu Plenković može napraviti ako MOL nastavi opstruirati modernizaciju u Rijeci?
Sjesti i porazgovarati s Rusima i ponuditi da oni prerađuju svoju naftu u Rijeci. Pa neka onda oni i plate obnovu riječke rafinerije.
A ako se MOL suprotstavi?
Ha, država je uvijek jača. Možda se čak i pregovori o otkupu Ine i rade zbog takve platforme. To bi bio državnički/poslovno ispravan potez.
A ne bi li se EU suprotstavio takvoj ruskoj investiciji?
Zašto? Pa Rusi grade Sjeverni tok zajedno s Nijemcima, a Lukoil je vlasnik goleme rafinerije na Siciliji. Ako to može, može i Rijeka.
A kako biste vi iskoristili više od 24 milijarde eura koje se otvaraju Hrvatskoj u sljedećih sedam godina?
Dobrim dijelom na dogradnju infrastrukture, produljenje Dalmatine i gradnje Jadransko-jonske autoceste i plinovoda do Crne Gore, osnivanje državne, a kasnije mješovite energetske kompanije, koja bi bila domaćin svim oblicima alternativne energije, vjetroelektranama, solarnim, geotermalnim i elektranama na vodik, a koja bi bila građena po uzoru na Inu ili kroz otkupljenu Inu. No bojim se da naš sustav nije osposobljen i da se neće stići utrošiti ta svota jer projekti neće biti napravljeni u skladu sa zahtjevima EU. Budimo tu na čistu – EU je u interesu da njihove tvrtke tu sudjeluju i morat ćemo ići na projekte koji su simbioza hrvatskih i interesa velikih EU kompanija.
Niste nikad osjetili potrebu da odete u mirovinu?
Mislim da ni neću. Ograničavanje rada ljudi na 65 godina života je diskriminatorno, a i nepošteno. Ako netko želi raditi dulje, treba mu se to omogućiti. Osim toga, mnogi ljudi sa 65 godina tek dostižu puni nivo iskustva i mudrosti. I kada bi se takvi ljudi uključili, bilo volonterski ili uz neku skromnu nagradu, oni bi bili sretni da mogu raditi, ne za sebe nego za budućnost novih naraštaja. Evo, moja je supruga otišla u mirovinu, a vrhunska je radiologinja i njezino drugo mišljenje mnogima je spasilo život.
A jeste imali više uspjelih ili propalih projekata?
Pa Bijele noći i nalazišta plina u Siriji za mene su bili uspješni projekti, a za Hrvatsku su na kraju Bijele noći propale, a za Siriju nitko ne zna što se zbiva i to se ne smije ostaviti, jer je uloženo naših milijardu dolara. Mi ta nalazišta nismo smjeli napustiti, nego ih iznajmiti drugima da ih čuvaju, Rusima ili Kinezima, jer njih ne bi nitko dirao. Čuo sam da Sirijci pitaju kad će se Hrvati više vratiti. A u Ini o tome ni slova! Nevjerojatno da o tome nitko ne razmišlja, a trebali bi i SOA i DORH.
Što mislite, hoće li se u Hrvatsku početi useljavati ljudi iz svijeta?
Mi jednostavno često nemamo “muškosti” za hrabre iskorake. No prilike u Europi su složene i stranci će se zasigurno početi useljavati, bit će tu i dosta Židova, kojih već velik broj bježi iz Francuske, a i iz dijelova Njemačke. Hrvatska je ugodna zemlja, prekrasna je, puna pametnih i dobrih ljudi, a društveni standardi još su na jako visokoj ljudskoj razini. Onaj tko vlada Hrvatskom treba stvoriti uvjete da se strance privuče. To je bio, primjerice, Zagreb između dva rata. Tada je izgrađeno sve što i danas najviše vrijedi. Pogledajte malo ploče i tko je gradio te zgrade, to su sve prezimena Čeha, Nijemaca i Židova koji su se doselili i podigli tadašnji Zagreb.
A koliko su milijuna oteli šef-Miša Broz i šusterski sin Vanja Špiljak iz INA-e???