Dođe gost u jedan dalmatinski restoran i kaže: “Ja bih pivo”. Konobar će na to, i ne podižući glavu: “A ti pivaj, brale, ‘ko ti brani”. Ili ovaj: “Zašto je toliko Dalmatinaca u Big Brotheru? A tko bi drugi mogao izdvojiti 100 slobodnih dana da ništa ne radi?”
To su dvije od nekoliko tisuća šala koje se pojave kad u internetsku tražilicu ukucate “vicevi o Dalmatincima”. Upišete li “vicevi o Međimurcima”, nećete ih naći. Prvo što će se pokazati su šale o Zagorcima, a to nije isto. Na poneku o Međimurcima naići ćete tek kad malo dublje zaronite, i najvjerojatnije će to biti nešto o Barici koja okopava krumpir, a Štef joj zaviruje pod suknju, ili o škrtom Iveku koji kao da živi na Braču.
Naiđete li usput na neki vic o Dudeku i Regici, tad ste već zašli među Podravce, a ni to nije isto. Vicmaheri imaju svoje uhodane stereotipe, pa su Dalmatinci u vicevima onako opušteni, leđero, a Međimurci... Pa, tko bi ga znao! S njima nema šale. Nema ih zapravo nigdje. Možete li se sjetiti neke međimurske estradne zvijezde s top-lista? A glumca? Tajkuna? Političara barem?
Sjever Hrvatske na glasu je kao najrazvijeniji uz Istru i Zagreb, pa se Međimuraca sjete kad treba istaknuti dobar primjer o izvozu, gospodarenju otpadom, štedljivoj samoupravi, odličnoj naplati poreza, radišnosti i uređenosti.
S druge strane, u politici su se proteklih desetljeća isprofilirala samo dva-tri donekle poznatija imena. Međimurje je imalo samo dvojicu ministara, čiji su mandati sveukupno trajali manje od dvije godine. Marijan Ramušćak je kratko 1999. godine bio ministar uprave, a Darko Horvat kao ministar poduzetništva i obrta u Oreškovićevoj Vladi odrađuje zadnje dane.
I ne, Radimir Čačić nije Međimurac. A koliko je ono ljudi u Vladi bilo ili još jest iz Dalmacije? Međimurci, kao neka začudna enklava s hrvatskom inačicom liberalnih Amiša koji šute, rade i nikoga ništa ne mole, ovih su dana ponovno postali zanimljivi kao akteri priče o tome da sjever Hrvatske uporno glasa za crvene, a jug za plave. I tako već godinama, bez obzira na rezultate desne ili lijeve Vlade.
Kao da je to zabetonirano, kao neki narodni običaj koji bi se već mogao zaštititi kao nematerijalno dobro. Trebala bi nam neka ozbiljnija studija o tome zašto SDP nikako ne može, izuzev u nekim gradovima i općinama, pobijediti u Dalmaciji, a HDZ u Međimurju, ima li to veze s Drugim svjetskim ili Domovinskim ratom, sa stadijem kapitalizma, svjetonazorom, tvrdoglavošću, odgojem ili nečim desetim. Vrijeme je da se napokon snimi i neki film, komedija ili tragedija o fetivom Dalmatincu koji se fatalno zaljubi u Međimurku na ljetovanju i preseli se k njoj na sjever, u “crveno gnijezdo”. Vrijeme je i za viceve o Međimurcima. Na primjer ovaj, na koji smo slučajno naišli: “Kako znaš da si Međimurac? Kad govoriš svojim narječjem, a 99 posto Hrvatske te ne razumije”. Kome to nije smiješno?
>> Zeleno Zagorje postalo je crveno
E moj dragi Ivica, kako ne znaš za onaj vic o tomu gdje peneze drži bosanka (pod knjigom), gdje dalmatnika (pod motikom), a gdje međimurka?...Ona pak drži peneze nasred stola, pa lupne po stolu i kaže Iveku: "Zemi ći vupaš"!! Ne spominjete da su u Međimurju najniže plaće u Hrvatskoj! Jeste li se pitali zašto? Zbog šparnosti? Zbog isplate ispod stola? Ili? Najniže plaće ne mogu opravdati dobar standard! Nekaj tu ne štima!