Meni je milejše pod svojom hruškom gladen biti neg se bogatstvo sveta imeti”. Misao je to Andrije Draša Katalenića, popularnog Dudeka, legendarnog lika, siromašne i naivne dobričine iz “Gruntovčana”, serije koja se dijelom snimala i u Ludbregu, gradu u kojem je rođen njezin autor, pisac, novinar i redatelj Mladen Kerstner.
Teška se srca odlučujući na put u bijeli svijet (sjetimo se samo Dudekova neuspješnog pokušaja odlaska na rad u Njemačku), Ludbrežani su odlučili svijet dovesti k sebi. Na gradskom trgu ucrtali su točku za koju tvrde da je “centar svijeta”, doveli su investitore iz daleke Indije da kod njih proizvode kapsule za lijekove, a nekidan se iz Rija vratila i najbolja svjetska bacačica koplja Sara Kolak (21). Ludnica u Ludbregu!
– Sara je trenutačno najpopularnija Ludbrežanka. Drugi je po popularnosti svakako naš Kerstner, a ovdje je rođen i Rudolf Fizir koji je konstruirao avione. I tenor Tomislav Mužek je naš... – nabraja Stanka Margić (59), koju smo zatekli u šetnji uz cvijećem opasanu palaču Batthyany.
Rješava neke poslove pa je zastala da se nakratko odmori. Središte grada preko dana je gotovo pusto, nema gostiju na terasama kafića... Zar ovdje nitko ne pije kavu?
– Tako vam je sve do 17 sati. Ljudi, znate, rade. Kod nas je registrirano samo 300 nezaposlenih, ali to su oni koje se naziva nezapošljivima, bilo zbog zdravlja, dobi ili drugih razloga. Zato tvrtke koje se šire i otvaraju nove pogone imaju problema s radnom snagom, pogotovo strojarima – objašnjava gradonačelnik Dubravko Bilić (SDP), prof. hrvatskog jezika, koji mirni i tihi gradić s oko 9100 stanovnika vodi tri i pol godine. Statistički podaci koje nam plasira zvuče impresivno – registrirano je 190 obrta, 199 tvrtki, izvoz je 502 milijuna kuna...
To su, precizan je Bilić, samo tvrtke sa sjedištem u Ludbregu, a ako se pridodaju i dvije koje tu imaju samo pogone, izvoz je gotovo milijardu kuna! Gradski je proračun 56 milijuna. Koliko, pitamo ga, s obzirom na zlatnu olimpijku Saru, izdvajaju za sport?
– Izravno 557.000 kuna, no udrugama dajemo na besplatno korištenje gradsku sportsku dvoranu, pa se brojka penje na više od 800.000 kuna. Do 15 sati dvoranu koriste učenici, a nakon toga sportaši – napominje.
Svako od 13 naselja na području grada ima svoj nogometni klub, košarkaši iz KK Grafičar natječu se u A-2 ligi, igraju se nogomet i rukomet, hrvačice Lorena Bendelja i Marta Busija pozvane su u hrvačku reprezentaciju Hrvatske (za njih u Ludbregu kažu da će procvasti i iznenaditi na idućim Olimpijskim igrama!), a od atletičara, uz Saru, tu su i trkači na 400 metara David Šalamon i Željko Vincek.
Ludbreg nema atletski klub, najbliži je Sloboda u tridesetak kilometara udaljenom Varaždinu. S posebnim emocijama Sarin je nastup u Riju pratio Zelin Vugrinec, njezin nastavnik tjelesnog u OŠ Ludbreg. Sara je prvo krenula stopama mame Aleksandre, rukometne golmanice, a u atletiku je ušla sa skokom u dalj i bacanjem loptice.
– U šestom razredu natjecala se u skoku u dalj, a kako je bila i golmanica, pozvao sam je neka baca i lopticu. U Zagrebu na Nestle ligi, kako se tada zvala školska pojedinačna liga, osvojila je drugo mjesto u skoku u dalj i prvo u bacanju loptice.
Bacila ju je dalje od svih cura i dečki! Tu je sve počelo – kaže Z. Vugrinec. Kad je prerasla lopticu, bacala je kuglu. I tu je bila prva. Trenirala je i košarku. Njezin školski trener u tom sportu, Tomica Letina, napominje da Ludbreg ima dobre atletičare koje sam treba malo “pogurati”. Iako nemaju klub, dobit će, svečano obećava gradonačelnik Bilić, atletsku stazu u sportskom parku. Bit će to “inkubator” za neke buduće Sare Kolak.
– Trudimo se pomoći roditeljima i djeci. Krenuli smo s besplatnim udžbenicima za sve, dajemo djeci još 100 kuna za školski pribor, sufinanciramo prijevoz od kuće do škole, plaćamo školsku kuhinju i imamo jeftin vrtić koji roditelji plaćaju 499 kuna, a ostalo Grad.
Nema liste čekanja za mjesto u vrtiću. Djeca imaju sve uvjete za sport. Uglavnom, borimo se. Ludbreg je žilav, borben, otporan i uspješan mali grad, najrazvijeniji u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Nastojimo ljudima pružiti sve kao da žive u velikom gradu pa zato imamo i malo iseljavanja. K nama dolaze obitelji iz susjednih općina pa smo ostali bez slobodnih gradilišta – ističe Bilić. Planira se novo naselje, a spremne su i dvije velike parcele za POS-ove stanove.
Voljeli bi, priznaju, da im dolazi više turista, pogotovo vjerskih. Ludbreg se brendira kao grad čuda i legendi. Priznato je svetište Predragocjene Krvi Kristove. Davne 1411. svećenik kojem je vjera počela slabjeti za vrijeme mise u kaležu je ugledao pravu krv. Uplašio se i skrio bočicu s crvenom tekućinom i tek na samrti priznao što se dogodilo. Čim se to pročulo, u grad su počeli stizati hodočasnici, siromašan puk, ali i plemići, pa čak i kraljevi i carevi.
Nakon bule pape Leona X. iz 1513. Ludbreg je postao od Crkve priznato proštenište u kojem se i dana danas čuva relikvija – ampula s kapima Kristove krvi. Središnje proštenjarsko slavlje, kojem je, kao i zavjetnoj kapeli, pokrovitelj Hrvatski sabor, slavi se svake prve nedjelje u rujnu. Tijekom vjerske manifestacije “Dani ludbreške Svete nedjelje” grad pohodi i do 200.000 hodočasnika.
– Dolaze ovamo i hodočasnici iz Malezije. Šteta je samo što nema više hodočasnika i izvan proštenja jer ovo je ipak priznato svetište, za razliku od Međugorja. Premalo se reklamira – smatra Ivanka Jug (56), koju smo zatekli pred crkvom Presvetog Trojstva u kojoj se čuva relikvija.
Ludbrežani se vole pohvaliti i time što su jedno od najstarijih naselja u Hrvatskoj jer je tu bilo raskrižje putova pa su im dolazili Iliri, Kelti, Rimljani koji su osnovali grad Ioviu, Tatari, Turci... Neki su bili dobrodošli, a od nekih se bježalo u obližnje brežuljke.
Pričaju nam tako i legendu o Ludbergi, ženi s nadnaravnim moćima koja je otjerala i samog nečastivog. Tako je snažno “zakucala” vraga da je propao sve do druge strane kugle zemaljske, stvorivši u toj silini otočić Antipodes, gdje i danas, kažu, izvire voda koja gori jer dolazi iz samog središta zemlje.
I Ludbreg ima “vodu koja gori”. Na ledini izvan grada postavljena je fontana iz snova Milana Bandića. Osim što iz nje šiklja voda, izlazi i plin, pa se voda katkada i zapali. Tu su Nijemci za Drugog svjetskog rata pokušali vaditi plin, stigli su navodno do 635 metara dubine, ali dalje nije išlo.
Sad je ostatak bušotine iz koje frca voda temperature 28 stupnjeva, što je nedovoljno za eksploataciju u obliku termi kakve imaju Varaždinske Toplice, iskorišten za neobičnu, ružnjikavu, metalnu fontanu, a lokacija je, pomalo sablasno, nazvana Ludbergin izvor. Ljeti se ispod nje i odrasli i djeca znaju osvježiti. U tom gradu očito jako vole legende pa su nam ispričali još jednu, o tome kako je Ludbreg dobio ime.
To je priča o ženi zapovjednika koju je za šetnje bedemom utvrde jedan Turčin toliko preplašio da joj je dijete ispalo iz njedara i skotrljalo se niz padinu, a jadna je žena, gladajuću Turčina kako s djetetom trči u šumu, bacila kletvu: “Prokleti taj ludi brijeg!”
Povjesničari kao povjesničari, nisu u to povjerovali, pa su nabacili teoriju da je ime dobio po nekom vitezu križaru Lodbringu, Burgundcu koji je osnovao grad onako usput, odmarajući se na putu prema Jeruzalemu, gdje se borio u jednom od križarskih ratova.
Ludbrežani se ponose prošlošću, no nazivaju se gradom budućnosti. Usred trga, nedaleko od ucrtane točke za koju tvrde da je centar svijeta jer se, opišu li se oko grada koncentrični krugovi, na njihovim obodima nalaze brojni veliki svjetski gradovi, nalazi se i “pametno drvo”.
Proizvod je to ludbreških tvrtki Ducati komponenti i Inoxmont. Ispod solarnih panela u obliku krošnje smještena je klupica na koju se može sjesti, odmoriti i usput napuniti mobitel, laptop ili električni bicikl, koji također proizvodi Ducati komponenti. Voze ih i poštari.
Jednim vozilom na struju koriste se i gradske službe, gradonačelnik te komunalni redari kad obilaze teren. Jedno punjenje izdrži 50 kilometara. Grad će uskoro dobiti i javnu LED rasvjetu vrijednu tri milijuna kuna.
Propagira se biciklizam, zdrav život i ekologija. U Srednjoj školi Ludbreg stasali su vrhunski robotičari koji su prije nekoliko mjeseci osvojili zlatnu medalju na svjetskom prvenstvu u Leipzigu. Antonio Vlahović, Dean Copan, Ivan Jovanović i Vilim Stančić zajedno s mentorom Željkom Posavcem bili su najbolji u CoSpace kategoriji koja se u hrvatskim školama i ne podučava u redovnom programu.
Otkako u gradu više nema slabo plaćene obućarske i tekstilne industrije, porasle su i prosječne plaće koje sad iznose 4900 kuna neto.
– Prednost nam je blizina autoceste, kroz grad prolazi željeznica, a imamo i vrijedne ljude. Investitorima zemljište prodajemo po 50 kuna za četvorni metar, a nudimo im i razne olakšice. Samo ove godine tvrtke će otvoriti između 70 i 100 novih radnih mjesta – kaže Bilić.
Indijski poduzetnik Ajit Singh u bivšu tvornicu Lukaps, koja je bila pred zatvaranjem, ulaže 35 milijuna eura pa će se tu proizvoditi 10 milijardi kapsula za lijekove. “Ludbreg postaje važno ime u farmaceutskoj industriji. Svi znamo da je Ludbreg centar svijeta, ali postat će i centar svijeta za kapsule”, najavio je prije nekoliko mjeseci Singh, kad je obišao svoju akviziciju.
Slovensko-švicarska tvrtka u rujnu počinje s investicijom od dvadesetak milijuna kuna, šire se i domaće tvrtke. Med i mlijeko, reklo bi se. Ružica Bačani (62), oporbena HSLS-ova vijećnica u Gradskom vijeću, priznaje da se Ludbreg razvija, no ne može prežaliti vrijeme kad su tvrtke Peko, Varteks i Belupo zapošljavale na tisuće radnika.
– Nezaposlenih je malo, ali žalosno je što moraju putovati na posao u Varaždin, Prelog i Koprivnicu. U samom Ludbregu nema puno radnih mjesta – upozorava. U Gradskom vijeću, u kojem većinu imaju SDP, HNS, HSU i Laburisti, uz povremenu podršku HSS-a, nema većeg trvenja između vladajućih i oporbenjaka iz HDZ-a, HSP-a AS i HSLS-a, pa je na internetskoj tražilici teško pronaći neku crticu o nekoj sočnoj svađi i vrijeđanju. U Hrvatskoj i to je čudo.
– Zamjeram gradonačelniku pet milijuna kuna proračunskog minusa iz prošlih godina, no ako završi projekt sanacije odlagališta otpada vrijedan 37 milijuna kuna, koju je započeo, bit će to velik uspjeh – smatra Bačani koja je, dodaje, vidjela svijeta, ali nikad ne bi otišla iz svog grada.
Mnogo je još toga što bi se moglo napisati o Ludbregu. Bilo bi zanimljivo pročitati što bi o Ludbregu, da je živ, danas napisao Kerstner. U “Mejašima” i “Gruntovčanima” minuciozno je opisao mentalitet Podravaca.
– Kerstner je ovdje pokrenuo prvo amatersku družinu i pisao je kratke radiodrame koje su doživjele tužnu sudbinu. Nije bilo tada magnetofonskih traka pa su se presnimavale. Ostalo je i malo njegovih tekstova.
Nekako smo došli do jedne drame “I devize klize” – kaže mr. Branko Dijanošić, ravnatelj Centra za kulturu i informiranje “Dragutin Novak”. Kerstneru u čast, od 2006. organizira se festival kajkavske komedije na kojem 300 amaterskih glumaca izvedi i po 30 predstava! P
Publike ima jer ljudi se tu vole smijati. Puno bi se, doista, moglo napisati o Ludbregu, koji ima i svoju vinsku cestu, prigradsko naselje koje se zove Apatija, divovski betonski spomenik sv. Vinku koji s vrha brijega gleda na grad... I da, nastavnik glazbe Nikola Horvatić (34) otkrio nam je još jedno ludbreško čudo.
– Ludbreg je poseban i po tome što se u kafićima nikad nisu puštale cajke! To je više rokerski grad, a ne narodnjački, na što sam kao glazbenik izuzetno ponosan! – kaže. Doista, čudnog li grada...
>> Sarin svijet: Htjela sam biti kao mama, a opuštam se u vožnji i uz Imagine Dragons
