Tamo negdje iza Stobreča, a prije Podstrane skreće se s Jadranske magistrale oštro ulijevo prema splitskom sjeveroistoku, ali i stupa na jugozapadnu granicu Poljičke republike, osnovane u 13. stoljeću, a ugašene pod Napoleonom 1807. godine. Dakle, obilježava se 215 godina od ukinuća šest stotina godina stare republike, koja je sezala uz more sve do Omiša, ali obuhvaćala i dio Zamosorja. Poljička republika bila je “narodna”, za razliku od “aristokratske” Dubrovačke, i Hrvatskoj je dala veliku kulturnu i povijesnu ostavštinu.
Ovdje smo još uvijek u granicama Splita, koje se u nepravilnom obliku protežu sve do padina planine Mosor i tako obuhvaćaju najudaljenija, ali i široj javnosti relativno nepoznata gradska naselja Donje i Gornje Sitno. Odlučili smo posjetiti te splitsko-poljičke bisere.
Za pet minuta vožnje od gradske vreve i prometne gužve uz splitsku obalu koja arhitekturom podsjeća na brazilsku favelu, stići ćete u neki drugi svijet, koji Splićani zovu i zelenim rajem. Prizore palmi i tamarisa zamijenit će koloriti i mirisi maslinika, vinograda i voćnjaka, a žubor rijeke Žrnovnice melem je za uši.
Ušće rijeke Žrnovnice u Stobreču/Pixsell
Prelazimo most u Žrnovnici i vozimo se vijugavom cestom prema Mosoru. Penjemo se na oko 400 metara nadmorske visine i čekamo da nam zbog promjene tlaka “pukne u ušima” kako bismo opet mogli normalno čuti. Ovdje zrak čisti i hladi pluća.
Ulazimo prvo u Donje Sitno. Starosjedioci se sunčaju pred trgovinom.
– Mi Sitnjani bili smo neka vrsta graničara, čuvara Poljičke republike, njezin najzapadniji dio. Ma bilo bi bolje da je i danas na snazi Poljički statut, nego ovakvi zakoni po kojima možeš nesmetano krasti. Znate li vi, mladi novinaru, da ste po Poljičkom statutu imali pravo uzeti i pojesti tuđu kokoš ako se ona kojim slučajem došetala u vaš vinograd ili posjed izvan kontrole svoga vlasnika? Mi smo bili avangarda, ispred svog vremena – govori nam jedan stariji gospodin.
Pažnju nam plijeni i spomen-ploča u centru, na kojoj su imena poginulih antifašističkih boraca u Drugom svjetskom ratu. Više od 60 mladića četrdesetih je godina poginulo u partizanima u oba Sitna.
– A što smo mi mogli ovdje biti nego antifašisti? Talijani su po Splitu provodili teror. Naši su ljudi bili rodoljubi, nisu ginuli samo u Drugom svjetskom ratu nego i u Domovinskom, kad smo se oduprli srpskom fašizmu. Nisu u Sitnome nikad živjele komunističke ideje. Nisu se naši preci borili za Jugoslaviju, nego protiv fašizma – kaže naš sugovornik ne želeći se predstaviti jer se “ne voli eksponirati u medijima”.
Spomen ploča poginulim borcima/Dalmatinski portal
Nema druge nego se složiti s ovim Sitnjaninom. Naime, pri ulasku u selo dočekat će vas veliki plakati Franje Tuđmana i Alojzija Stepinca. Ovdje je narod vazda bio pobožan i domoljubno orijentiran. Pisao je o tome i pokojni dr. sc. Nedjeljko Mihanović, ugledni akademik, povjesničar i predsjednik Sabora iz ranih devedesetih godina te savjetnik Franje Tuđmana za društvena pitanja.
– Na glasu su Sitnjani još od drevnih vremena kao ljudi stameni i ponosni poput surih mosorskih stijena, širokogrudni, vedrog duha, ljudi koje od pamtivijeka nadasve rese čestitost, bogoljublje i čovjekoljublje – piše u jednom odlomku Mihanovićeva Poljičkog Parnasa.
Mještani su nas uputili i na razgledavanje “najlipšeg nogometnog igrališta na svitu”. Riječ je o nekadašnjem kamenolomu na obroncima Mosora koji je danas pretvoren u atraktivan nogometni teren s umjetnom travom i zabavnim sadržajima za djecu. Igralište neodoljivo podsjeća na riječku Kantridu, uklesano je u kamenu i proizvodi jeku tijekom utakmica.
Za više detalja o Sitnome obratili smo se poznatom splitskom kolumnistu i spisatelju katoličke provenijencije Ivanu Ugrinu, koji i sam potječe iz Donjeg Sitnog.
– Baš na ovom dijelu gdje je igralište snimani su ulomci kultnog filma “Winnetou”, a mnogi su seljani igrali statiste. No nije to jedini film sniman ovdje. U Gornjem Sitnom 1958. u cijelosti je snimljen i hrvatsko-talijanski film “Cesta duga godinu dana”, prvi domaći film ikad nominiran za Oscar – govori nam Ugrin.
Igralište u kamenolomu/Privatna arhiva
Pitamo ga po čemu se danas mogu prepoznati ljudi iz Donjeg Sitnog.
– Ovdašnje ćete ljude u cijelom svijetu prepoznati po prezimenima Adović, Bego, Filipović, Golub, Jerončić, Jurišić, Ljiljak, Korda, Madir, Mihanović, Milin, Radosoljić, Sinovčić, Spaija, Ugrin, Uvoda, Vickov... – kaže on.
Njegovi Ugrini tijekom poljičke povijesti bili su jedna od uglednijih kuća. Ispričao nam je vrlo zanimljivu etimološku priču koja je uvelike odredila sudbinu Poljičke republike, a koju je u znanstvenom radu na Sveučilištu u Puli detaljno secirala Ana Bulić.
– Pojam ugričići spominje se još u Poljičkom statutu. Statut razlikuje povlašteni sloj Poljičana, koji se dijelio na didiće i vlastelu ugričiće, i neplemenite stanovnike koji su se dijelili na slobodne pučane, kmetiće, koji su obrađivali tuđu zemlju, i vlahe stočare. Za lozu Ugrina važan je bio plemić Juraj Rajčić iz sjeverozapadne Hrvatske. Njega je ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. Anžuvinac poslao u Poljica da stekne vlast i upravu umjesto njega – kazuje nam Ugrin.
Iako je, objašnjava naš sugovornik, Rajčić nominalno upravljao Poljicima, on nikada tamo nije živio, već u Splitu, gdje je na kraju umro i bio pokopan.
Ivan Ugrin/Privatna arhiva
– Nakon Rajčićeve smrti njegov sin Ugrin odlučio se preseliti u Poljica, gdje je dobio posjede. Tamo se sprijateljio s didićima, odnosno plemenitim starosjediocima Dražojevićima, a s kojima se povezao ženidbenim vezama zato što se Ugrin, nakon što mu je umrla supruga, oženio jednom od Dražojevićevih kćeri. Potomstvo iz tog braka stvorilo je novi stalež u Poljicima. Od tada, osim didića, imamo i ugričiće ili vlastelu. Obitelj Rajčić nije uspjela očuvati prezime jer nije bilo muških potomaka, tako da su Ugrinovi potomci kasnije po njegovu imenu sebi nadjenuli prezime – kazuje nam Ivan Ugrin.
S godinama se situacija mijenjala pa su status “elite” umjesto Ugrina pomalo preuzimali Mihanovići, koji su uz kuću Ugrin i Korda dali najviše popova glagoljaša. Iz kuće Mihanović potječu mnogi akteri umjetničkog, akademskog i političkog života.
– Iz te je loze naš cijenjeni, globalno poznati te još uvijek najskuplji živući slikar, hiperrealist Zvonimir Mihanović. Iz istog stabla ponikli su i nedavno preminuli i već spomenuti predsjednik Sabora dr. sc. Nedjeljko Mihanović, ali i dr. sc. Marin Mihanović, bivši diplomat i dogradonačelnik Splita iz devedesetih godina – kaže nam Ivan Ugrin.
Njihovi su bliži ili dalji potomci danas dr. sc. Damir Mihanović, bivši šef uprave Croatia osiguranja, najpoznatiji po raskrinkavanju afere Fimi media u doba Ive Sanadera, koji danas radi kao važan savjetnik u jednom američkom investicijskom fondu, zatim Damir Mihanović Ćubi, rano preminuli glumac, šansonijer i zabavljač, ali i dr. sc. Ante Mihanović, akademik i bivši dekan Građevinskog fakulteta u Splitu.
Zvonimir Mihanović/Pixsell
– U Poljicima je i naš poznati kipar Kuzma Kovačić izradio i spomenik Antunu Mihanoviću, piscu hrvatske himne koji je rođen u Zagrebu, no njegovi su pradjedovi rođeni ovdje u Sitnome – kaže.
Da je ovdašnji narod oduvijek bio strahovito povezan s Katoličkom crkvom, svjedoči i podatak da na tako malom prostoru postoji čak devet crkava. Mnogi dalmatinski katolički intelektualci vjeruju da je Sitno mjesto s najviše crkava po glavi stanovnika u Hrvatskoj.
Nadbiskup Mate Uzinić, također Poljičanin iz Dubrave, nadomak Sitnog, za Večernji list kaže da je taj podatak ipak teško statistički dokazati.
– Za Sitno se može kazati da ima mnogo crkava kao i sva poljička sela. No u Sitnome ih opet ima više nego drugdje. Sitno nikad u svojoj povijesti nije prelazilo više od 700 stanovnika, tako da mi ne smijemo danas reći da ih je devet zato što je tu nekad živjelo više ljudi. Očito je da su Sitnjani od samih početaka gajili snažan instinkt prema katoličkoj vjeri, kao i moja Dubrava, gdje na jedva 400 stanovnika imamo pet crkava – kaže Uzinić dodavši kako razlog treba tražiti i u geografskoj raštrkanosti Poljica, pri čemu je svaki zaselak htio imati svoju crkvu, a važno je i obitavanje popova glagoljaša na tom području koji su afirmirali ideju o izgradnji kapelica.
Najstarija je sitnjanska crkva ona svetog Kuzme i Damjana, sagrađena na litici Mosora u devetom stoljeću, baš u vrijeme kad se privodio kraju proces pokrštavanja Hrvata. Po toj crkvi su, govore zapisi Nepe Kuzmanića, antroponimičara i ponajboljeg poznavatelja rodoslovlja obitelji iz Splita, prezimena dobile obitelji Kuzmić i Duplančić, koje se danas ubrajaju u “fetiva” splitska prezimena, iako su izvorno potekla iz Sitnoga. U Split su stigli pred najezdom Turaka tijekom 16. stoljeća.
Crkva svetog Kuzme i Damjana/Dalmacija Danas
Odavde potječe još jedno “fetivo” prezime, a to je Krstulović. Kamena kuća pradjedova bivšeg splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare još je očuvana.
Krećemo dalje, uzbrdo, na oko 650 metara nadmorske visine, u Gornje Sitno.
Dok se vozimo, promatramo stare kamene kuće, konobe te pedantno uređene okućnice. Asfaltne krivine u obliku osmica sijeku gustu borovu i hrastovu šumu te iz ptičje perspektive nalikuju labirintu zelenih tunela.
Zdrava djeca rumenih obraza trčkaraju po ulicama i starijima pomažu u poslovima oko kuće. A stariji imaju jedan poseban govor, ikavicu pomiješanu s tragovima čakavštine. Odavde se ljudi, govore podaci, ne iseljavaju, novi popis stanovništva sugerira da oba Sitna bilježe blagi demografski plus, a postoje i dvije osnovne škole.
Cesta prema Sitnom/Privatna arhiva
Ali, kažu nam stanovnici, bitno je da ima loze i masline, a ne borovine. Od šiblja suhe masline i loze, naime, priprema se vatra na kominu za soparnik. Drveće za tu vatru treba biti tanko, savitljivo i kalorično, pošto se golo tijesto, koje ne smije progorjeti, prekriva žeravicom, koja se ne smije brzo ugasiti.
Soparnik je autohtono poljičko jelo koje je UNESCO zaštitio kao nematerijalno dobro. On je, kao i sva najbolja jela, jednostavan, a korijenje vuče iz sirotinjske kuhinje. Dvije široko i tanko razvaljane kore beskvasnog tijesta, a između njih narezana blitva s lukom, soli i maslinovim uljem. Na vrh ide samo maslinovo ulje te usitnjeni češnjak, dok se rubovi “pletu” u vez.
Jedna od mnogobrojnih vila s bazenom/Privatna arhiva
Zamjećujemo i luksuzne vile s bazenima i modernim fasadama. Vjerovali ili ne, prema podacima iz registra Trgovačkog suda, u Donjem i Gornjem Sitnom na tako malom broju stanovnika djeluje čak tridesetak tvrtki i obrta. Ima tu svega, od građevine, automehaničarskih radnji, proizvodnje PVC stolarije, intelektualnih i marketinških usluga, izrade namještaja, informatike, ugostiteljstva, trgovine, nabave i distribucije profinjenih modnih brendova...
Znakovit je i broj bazena, na oko tri stotine kućanstava ima ih četrdesetak, što u prijevodu znači da svaka sedma, odnosno osma kuća ovdje ima taj luksuz. Upućeni nam govore da Sitnjani imaju najviše bazena s obzirom na broj kućanstva u cijeloj Dalmaciji, ako ne i šire. Takvu tezu nije moguće provjeriti jer ne postoji tijelo koje bi vodilo takvu evidenciju, no vjerovat ćemo Sitnjanima.
Priprema soparnika/Pixsell
– Da ste devedesetih nekome kazali da će turisti stizati u Sitno, nasmijao bi vam se. Mnogi su mislili da turisti nemaju što raditi u šumi podno planine, da bi samo gledali u more u daljini. No pokazalo se da je upravo taj panoramski pogled danas naše bogatstvo. Vremena su se promijenila. Obala je postala suviše izgrađena, tijesna, prljava i zagušena. Danas u centre gradova i apartmane uz obalu stižu mahom gosti nižeg profila. Ovdje, u naše kuće za odmor, stižu gosti više klase. Sezona nam traje od travnja do studenog. Čovjek iz Amerike, Njemačke ili Francuske jednostavno sa ženom i djecom želi imati svoj mir. Njemu ne trebaju tulumi i gradska vreva. Toga se nagledao u svojoj državi. On želi bazen, finu okućnicu, roštilj, čist zrak, pogled, bicikl, dobro vino i pokoju deliciju. Naravno, ništa mi to u Sitnome ne bismo mogli imati da nas Bog nije nagradio blizinom Splitu, ali i Stobreču, do čijih plaža stižemo za pet-šest minuta vožnje. Na selu smo, a opet u gradu – kaže nam Nikola Radelja, koji radi kao informatičar te se bavi luksuznim turizmom.
Doznajemo da se cijene za noćenje u špici sezone ovdje kreću i do tisuću eura.
Vila Nikole Radelje/Privatna arhiva
Stižemo u Gornje Sitno, pred glasovitu konobu “Kod Dunde”, gdje se prema usmenoj predaji jede najbolja janjetina južno od Svetog Roka. Dundini su gosti stoga svakog vikenda viđeniji članovi splitske političke, sportske i poduzetničke elite, a ovdje se nerijetko goste i premijeri i predsjednici kad borave u gradu pod Marjanom.
U predvorju nas čeka Pave Gruica, veteran Domovinskog rata, zavičajni aktivist, umjetnik i zaljubljenik u poljičku povijest.
Odavde sad puca pogled na cijelu panoramu Splita, more i srednjodalmatinske otoke. Stanovnici kažu da se u vrijeme jakih bura koje čiste sve pred sobom može golim okom vidjeti i obala Italije.
Pogled na Split u zimskim danima iz Gornjeg Sitnog/Pixsell
– Znaš li ti da je Gornje Sitno imalo struju prije nego Split? Bilo je to nešto prije 1920. godine u zaselku Lolićima, koje je u Ministarstvu zavedeno kao zaštićeno kulturno dobro. Lolići su imali svoju mikrokulturu građenja. Kuće su građene kao katnice od priklesanog kamena, a katu se pristupalo vanjskim stubištem i sularom – kaže Gruica i zatim nam govori o još jednom zaštićenom spomeniku kulture, crkvi svetog Klementa.
Njezin najstariji dio datira iz 12. stoljeća, a važna je zbog činjenice što se u njoj pisao i prepisivao Poljički statut, uz Vinodolski zakonik najvažniji pravno-povijesni dokument u Hrvata.
– Romaničko-gotička crkva svetog Klementa u Sitnome glavna je crkva svih Poljičana, premda je naš zaštitnik sveti Jure i crkva u Gatima. Svetom Klementu su na njegov spomendan u velikom broju dolazili Poljičani i drugi vjernici, čak iz daleke Zagore i Bosne. Molili su za zdravlje svoje i tegleće stoke koju su vodili i oko crkve. To potvrđuje mnogo zavjetnih darova, većinom od srebra, do danas sačuvanih, a od više njih salivena je velika kandela i križ svetog Klementa. Ova je crkva bila stoljećima kulturno žarište poljičke glagoljaške pismenosti. Na groblju ove crkve pokopani su mnogi poljički knezovi i velikani – kaže naš sugovornik.
Crkva svetog Klementa/Privatna arhiva
Zatim listamo knjige i proučavamo zapise o Poljičkoj republici.
Otpor i vještu diplomaciju Poljičana koji su autonomiju, uz sporadične bitke, uživali i pod Turcima i pod Mlečanima slomio je tek Napoleonov zapovjednik, francuski maršal Marmont. Zanimljiv je i njegov zapis koji je sačuvan i danas, a koji je napisao u svojim bilješkama prolazeći s francuskom vojskom kroz Poljica.
”Nikakva se poreza ne plaća u Poljicima, koja sama sebi imenuju zapovjednike i činovnike. Nemaju kopnenu vojsku ni mornare jer su u potrebi svi Poljičani zajedno pod oružjem. Sve u ovoj državi na njenu korist govori, i pogled na nju i način njihove uprave. Ništa pravilnijeg i marljivijeg od njihova poljotežanja, ništa pristojnije od njihovih sela i ništa pravičnije od njihovih uredaba.”
Nakon konačnog sloma Poljičani su zauzeli krajem 19. i početkom 20. stoljeća snažan prohrvatski, narodnjački stav, koji je bio presudan za pobjedu nad splitskim i omiškim autonomašima i talijanašima.
Priča nam zatim Gruica o Poljičkom statutu.
Pave Gruica/Privatna arhiva
– Pisan je poljičicom ili hrvatskom ćirilicom, a u dijelovima i latinicom. Na čakavštini i štokavštini. Bio je vrlo progresivan. Bavio se svim segmentima života – vlasništvom, stokom, poljoprivredom, pokretninama, nekretninama, zlostavljanim ženama, održavanjem okućnica, spolnim nemoralom... Danas se čuva u arhivi HAZU, a preveden je na engleski, njemački, ruski i španjolski – govori Pave.
S obzirom na sličnosti u uređenju društvenih strukturâ, M. P. Aleksejev isticao je mogućnost da se Thomas More pišući svoju “Utopiju” inspirirao i Poljičkim statutom.
Pogled na Split iz Gornjeg Sitnog/Rade Popadić
Šećemo se dalje, Pave nam objašnjava da su u Gornjem Sitnom Gruice ono što su Ugrini ili Mihanovići bili u Donjem Sitnom. Od važnijih prezimena ovdje treba još izdvojiti kuće Bartulin, Bratim, Ećim, Gabrić, Juretin, Jurlin, Lolić, Mijanić, Peričić i Radelja.
Gruica nam zatim otkriva i druge faktografije po kojima je Sitno poznato.
– Ovdje, poviše nas u pojati na Mosoru, tiskao se 1943. godine prvi broj Slobodne Dalmacije, a ako se okreneš u smjeru Splita, vidjet ćeš s lijeve strane brdo Makirinu i na njegovu vrhu veliki bijeli objekt. To je naša zvjezdarnica, jedna od najvećih u Hrvatskoj. Osim astrologa, tu dolaze i Splićani s djecom kad padne snijeg – dodaje.
Zvjezdano selo Mosor/Pixsell
Spomenuti u ovom tekstu, kaže Pave, treba i planinarski dom na Mosoru Umberto Girometta, koji je uz Marjan postao prvoklasno izletište Splićana. Upravitelj doma je Špiro Gruica, inače otac naše poznate glumice Ane, koji na Mosoru bude i po nekoliko tjedana, a prijevozno sredstvo mu je – tovar.
Odavde je potekao i Tonći Gabrić, legendarni vratar hrvatske reprezentacije i Hajduka iz devedesetih godina, ali i Barbara Ljiljak, bivša hrvatska Miss Universe.
Ponosan je Pave i što se 2019. na platou pred planinarskom stazom za Mosor, odakle se pruža taj bajkoviti pogled na grad, održala predstava “Orestija”, po Eshilovu djelu, u sklopu Splitskog ljeta i u režiji Makedonca Dejana Projkovskog.
Predstava Orestija/Privatna arhiva
– E, toga nam treba više. Kulture, sporta i umjetnosti. Kad su lokalni izbori, onda kandidati vole doći u Sitno, a kad treba nešto napraviti, nema nikoga. Trebat će proći još desetljeća da politika shvati koji je ovo potencijal. Ali dok oni ne shvate, mi gradimo svoju priču. Imamo dva dućana, dvije gostionice, dvije škole i autobus koji prometuje svakih sat vremena. Ma da se sto puta rodim, opet bih birao Sitno. Sadim krumpire i kapule, radim vino, berem masline, hranim kokoši, a za deset minuta sam na rivi, aj reci – kaže Gruica dok uživa u soparniku i crnom vinu.
