Dvadesetšestogodišnja fotoreporterka Anastasia
Taylor-Lind posljednjih je pet godina živjela u šatoru bez
struje i hranila se rižom i voćem koje bi sama ubrala. Preživjela je i
tursko bombardiranje kampa u sjevernome dijelu Iraka. Život je
riskirala jer je dokumentirala život gerilki Radničke partije
Kurdistana (PKK), koje se na granici s Turskom bore protiv Turaka.
Tri mjeseca
pješače
Njezin dvije godine mlađi kolega Ivor Prickett živio je pak s Ciganima
u Kosovskoj Mitrovici, srpskim povratnicima u Benkovcu, Veljunu i
Vojniću te u izbjegličkom kampu u Buljevcu, u kojemu i danas žive neki
hrvatski Srbi. Oboje su krenuli na put s glavom u torbi, kako bi se
dokazali i uspjeli u svojoj profesiji. Probiti se među žestokom
konkurencijom u Velikoj Britaniji iznimno je teško,
objašnjavaju.
Svoja iskustva i znanje ovih dana prenose mladim novinarima iz cijele
Europe okupljenima na Europskoj studentskoj konferenciji što
u Hrvatskom novinarskom društvu u Zagrebu traje od 3. do 8.
travnja.
U Velikoj Britaniji većina fotoreportera i novinara su slobodnjaci,
“freelanceri”. Za opstanak i mjesto u novinama mogu
se izboriti samo originalnom i vrhunskom fotografijom ili pričom.
- Kada je 2003. godine počeo rat u Iraku, ta je zemlja bila logičan
izbor za radni zadatak. U početku su me zanimale bolesti britanskih
vojnika, kao što su posttraumatski stres i utjecaj kemijskog
oružja na ljudsko zdravlje. No, na kraju sam završila s
kurdskim ženama, koje tamo ne znače baš ništa.
Ako se ne sviđaju muškarcu, može ih ubiti bez
objašnjenja – priča Anastasia.
S obzirom na to da je feministkinja, kršenje ženskih prava
jako ju je pogodilo. Ubojito britansko tržište nagnalo ju je
i u Irak. No, ni to joj nije jamčilo uspjeh. Sama je morala financirati
putovanja. Tek nakon povratka su fotografije koje prikazuju život
kurdistanskih gerilki otkupili britanski Guardian i francuski Marie
Claire.
- Posljednjih sam pet godina u kampu bila po nekoliko mjeseci. Te su mi
žene postale prijateljice. Ima ih nekoliko stotina. One na
bojište ne idu kao britanski ili hrvatski vojnici, s
opremom. Imaju svakodnevnu odjeću i bore se na granici s Turskom, do
koje pješače i tri mjeseca. Hodaju praznih ruku: jedu voće i
povrće na koje naiđu usput - opisala je život gerilki Anastasia. U
kampu nije bila opasno, samo ih je jednom bombardirala turska vojska.
- Bojala sam se, samo sam tražila skrovište. I bila sam
zapanjena sabranošću osamnaestogodišnjakinje koja
me uvjeravala da će sve biti u redu - dodaje Anastasia. Ivor Prickett
se također želio dokazati dokumentarnom fotografijom. Tada, 2005. bio
je na drugoj godini fakulteta.
- Bio sam premlad da bih otišao u Indiju ili Ruandu. Balkan
mi se činio prilično sigurnim. A istodobno zanimljivim -
objašnjava Ivor svoje razloge.
Fotoknjiga o Balkanu
U posljednje je tri godine desetak puta bio u Hrvatskoj, Srbiji i u
Kosovu. Cilj mu je izdati knjigu “Tišina nakon
oluje”, u kojoj će fotografijama prikazati stanje na Balkanu
nakon rata u Hrvatskoj, Srbiji te Bosni i Hercegovini. Većinu
fotografija snima starim fotoaparatom koji ima film što mu
poskupljuje produkciju fotografija. Nada se da će knjigu izdati do
kraja iduće godine.
Majka je plakala i prijetila, a otac anastasiJu podržao
Ivor Prickett osvojio je nagradu “Tom Webste” za dramatične slike života prognanika u Kosovu. Fotografirao ih je u izbjegličkom kampu Kabare, sagrađenom na mjestu nekadašnjih rudnika cinka, pa su mnogi prognanici umrli od raka. Ivor kaže da mu roditelji nisu bili zabrinuti kada je odlazio na Balkan jer su znali da je regija sada sigurna. Za razliku od njegovih roditelja, majka Anastasije Taylor-Lind nije mogla vjerovati da joj je kći odlučila otputovati u Irak. Plakala je i prijetila da joj neće dati ni funte za školovanje. Otac ju je podržao, i odlučio čak otputovati s njom. Diplomirala je na fotografijama snimljenima u Iraku, a sada predaje fotografiju na fakultetu čiju diplomu ima – Sveučilištu Wales Newport. Za jednu od fotografija dobila je nagradu Guardiana 2006. godine. I Anastasia i Ivor rade portrete i slike po narudžbi raznih časopisa jer se financijski ne mogu osloniti na prihod od slika koje snime na svojim avanturističkim putovanjima. U Zagrebu su predavači na konferenciji o slobodnom novinarstvu, koje organizira hrvatsko udruženje Foruma europskih studenata novinarstva, Fakulteta političkih znanosti i Hrvatskog novinarskog društva, a na kojoj sudjeluje 120 studenata novinarstva iz 25 zemalja Europske unije.
