Subota 16. studenoga
Hrvatski sportski uspjesi – pobjede za Vukovar
Nogometni izbornik Zlatko Dalić pobjedu nad Slovačkom posvetio je Škabrnji i Vukovaru, a prije utakmice Kolinda Grabar-Kitarović poručila je igračima: “Sretno večeras, Vatreni, igrajte za nas, za Hrvatsku, za Vukovar!”. Nije to promaklo nad Hrvatskom uvijek budnim srpskim medijima, pa se, na primjer, na Kolindine riječi osvrnuo “Kurir” te upitao: “Kakve veze ima Vukovar s utakmicom protiv Slovačke?! Da li time provocira Srbe?”. Srpski su mediji, za razliku od hrvatskih, inače skloni usporedbama hrvatskih sportskih uspjeha i neuspjeha sa srpskima, ali se pri tome zadržavaju u granicama sporta i sportskog rivalstva, no ovaj put smetao im je Vukovar. Ali zašto bi spominjanje herojstva i stradanja toga grada bilo provociranje Srba? Bit će da se isprovociranima osjećaju samo oni koji drže da Srbi u Vukovaru nisu činili zločine, kojima je razaranje Hrvatske u nezapamćenoj agresiji bilo normalno. Upravo zato što je tome tako, hrvatske sportske pobjede su pobjede i za Vukovar. Stoga je srpskim medijima bilo bolje da su se i ovaj put zadržali samo na sportu, na nogometu. Imali su povod: Hrvatska se trijumfalno izborila za Euro 2020., Srbija bi to mogla tek naknadno, nakon debakla u skupini.
Nedjelja 17. studenoga
HSLS ili - tko s crvenima tikve sadi...
Prilično je tužno pratiti smjenu lidera u nekad moćnom HSLS-u. Na kraju prošlog stoljeća ta je stranka bila pojam i simbol demokracije u Hrvatskoj, prvi demokrstski savez u zemlji (tada se i zvala “savez”), a vodila su je prva imena Hrvatskog proljeća, nacionalni simboli i stradalnici Vlado Gotovac, Dražen Budiša, Velimir Terzić i drugi. Na izborima 1992. godine dobila je gotovo 20 posto glasova, a osam godina poslije zajedno sa SDP-om je formirala vlast i dala niz ministara. Ta koalicija krvnika i žrtve, kako sam tada pisao, imala je jednu od najparadokslanijih političkih posljedica – afirmilrala je SDP, dala mu nacionalnii legitimitet, omogućila mu je jednu od vodećih uloga u politici sve do danas, a HSLS posve oslabila i pretvorila u malu stranku velike prošlosti. Tako su se na neki način reformirani komunisti osvetili prvoj demokratskoj stranci osnovanoj dok su oni još držali totalitarnu vlast koja je i Gotovca i Budiši u Terzića i druge poslala na duge godine robije. A i kad je HSLS osnovan služila se frazelogijom i prijetnjama sličnim onima iz vremena te robije. Nisu se baš liberali držali one – pamet u glavu, pa se pokazalo – tko s crvenima tikve sadi, o glavu mu se obijaju.
Ponedjeljak 18. studenoga
Što valja, a što ne valja Bojanu Glavaševiću
Bojanu Glavaševiću, sinu legendarnog Siniše Glavaševića, ništa ne valja, osim... U povodu vukovarske obljetnice usprotivio se zatvaranju toga grada “isključivo u optiku rata i traume”, obrušio se na “trgovce mržnjom” kakva je predsjednica države, koja se u Vukovaru prvi put pojavila kad joj je to koristilo u izbornoj kampanji 2014. godine, ogorčen je na Andreja Plenkovića koji hoće slaviti pad Vukovara te je donio “sramotnu odluku” da 18. studenoga bude blagdan, Dan sjećanja, tvrdi – ako u Vukovaru još ima ratnih zločinaca, oni su “iznimka, a ne pravilo”, napada gradonačelnika Penavu jer optužuje pravosudne institucije koje ne sankcioniraju srpske zločince te napominje da ne vidi koji bi to bili njihovi motivi itd. Dakle, ništa mu ne valja osim njega sama i njegova bivšeg šefa, Milanovićeva ministra Freda Matića, tako reći jedinih političara u Hrvatskoj koji su pružali ruku Srbima. Pa i tako, na primjer, što se svojedobno Bojan Glavašević upitao kako to da hrvatski branitelji koji imaju “mnoga” prava boluju od PTSP-a, a oni koji su bili na strani Krajine “nemaju prava” i “nemaju PTSP”. To jest, kako to da nemaju prava i ne boluju od PTSP-a oni koji su ubijali Vukovar i ubili njegova oca.
Utorak 19. studenoga
“Mali Schengen” zamjena za veliku Srbiju
Macron i Bruxelles na dulji su rok odgodili primanje balkanskih zemalja u EU, pa Beograd iskorištava priliku. Čitam naslov “Srbija zagovara ‘mini Schengen’ zato što bi u njemu zadominirala”. Riječ je o zajedničkom tržištu, infrastrukturnom i investicijskom području Srbije, Albanije i Sjeverne Makedonije, koje bi zadržale granice, ali bi se prelazile samo s osobnom iskaznicom, te bi se uvele jedinstvene radne dozvole s kojima bi se moglo zapošljavati u sve tri zemlje. I prije je bilo takvih inicijativa na “ovim prostorima”, a uvijek su dolazile iz Beograda. Pozvane su i Crna Gora i BiH, ali one žele samo eurointegracije. I dok albanski čelnici zahtijevaju da u “mali Schengen” uđe i Kosovo, u Prištini inicijativi nisu skloni i smatraju je protueuropskom. Premda Vučić tvrdi da nije riječ ni o kakvoj novoj Jugoslaviji, strahova od tog nauma ima. Nevjerojatno je da srbijanska vlast, koju čine aktivni sudionici miloševićevih velikosrpskih projekata i ratova, ima toliko drskosti da pokreće i osniva balkanske saveze i uspijeva pridobiti zemlje iz susjedstva za zamisao u kojoj je oružje samo zamijenjeno drugim sredstvima. I nije li “mali Schengen” za srbijanske ambicije bolji od Europske unije!?
Srijeda 20. studenoga
Međunarodno kurvanje Tita i Sukarna
Nekritičnost prema nasljeđu iz bivše države nema granica, pogotovo kad je riječ o njezinu vođi Titu. Ne pronose samo “ustaše” i nacionalisti sliku o njemu i njegovim nedjelima, pa ga je, na primjer, njemački Bild proglasio jednim od deset najvećih ubojica 20. stoljeća i okrivio za smrt milijun ljudi, što je prenijelo i podosta medija u Hrvatskoj, pa i onih koji se svrstavaju u tzv. mainstream. Ali isti mediji kojima “promakne” tekst o njegovim zločinima često iz njegova života i vladavine sa simpatijama izvlače pojedinosti i kad su priče zapravo grozne.
Danas na jednom portalu čitam kako je Broz u Beogradu priređivao kurvanje za svog velikog prijatelja, indonezijskog diktatora i velikog ženskara Sukarna, koji je također na popisima najvećih svjetskih zločinaca – ubio je pola milijuna ljudi. Sukarno je slične protuusluge činio jugodiplomatima u Indoneziji. U svojoj knjizi o Titu, Žarko Petan piše kako je “veseli diktator”, koji zapravo nije bio komunist niti je imao bilo kakav politički svjetonazor, za svoje užitke u ženama, piću, jelu i drugim hedonističkim strastima bio spreman ubiti desetke tisuća ljudi i zakrviti cijele narode. O tako veselom zlikovcu s veseljem pišu mediji u Hrvatskoj.
Četvrtak 21. studenoga
Bitka za sitniš radi krupnih plaća
Ima nešto zastrašujuće u štrajku prosvjetara. Kad bi se prihvatili zahtjevi sindikata, plaća bi učiteljima porasla 600 kuna i bila bi 7366 kuna. Od pitanja o tome je li to puno, dovoljno, malo, pošteno ili nepošteno važnije je pitanje o tome koliko štrajk utječe na učenike. Kad štrajkaju metalci onda se može govoriti o tome koliko će manje metala biti obrađeno, ali učenici nisu metal, nego ljudi. Oni su zakinuti u obrazovanju i znanju, zbunjeni, sredstvo su koje se upotrebljava u svrhe koje nisu učeničke. Ljudi koji vode njihove učitelje, nastavnike i profesore – Ribić, Sever i drugi – uopće nisu u istim nevoljama kao učitelji, nastavnici ili profesori, jer su im plaće dva ili tri puta veće. Oni i jesu na čelu sindikata zbog tih plaća i nemaju nikakva moralnog prava govoriti o zakinutosti onih koje vode... Zbog takvih se zaustavlja nastava, unosi se drama u desetke tisuća obitelji, iskorištavaju nevine duše djece i mladeži za junačenje u sukobu s grešnom državom. I što kaže prof. Velimir Srića, koji je napustio članstvo u sindikatu, ne zanimaju ih bitne promjene u obrazovanju, nego činovnički koeficijenti, sitniš koji bi izborili za učitelje i tako “opravdali” svoje krupne plaće.
Petak 22. studenoga
Krivci za nevolje pod zaštitom oltara
Kao osoba koja je “dirnula Hrvatsku” u medijima se ističe vjeroučitelj Ivan Pokupec koji je na Facebooku objasnio zašto štrajka te krivcima za štrajk poručuje – nemojte se bahatiti. “Jer nemate pojma”, piše Pokupec, “što znači uzvraćati zagrljaje prvašićima koji su ih željni jer je tata u Njemačkoj, Austriji, Irskoj... Nemate pojma što znači skrivečki davati djetetu pecivo jer znaš da je gladno došlo u školu, a sram ga je pred razredom... Nemate pojma što znači uvjeravati drugašića da se ne mora bojati nakon što vam je prepričao da je gledao dok su mu kamatari prebijali tatu.” No ne bi li ova iznimna briga trebala biti pravilo za cijelu Crkvu i sve one kojima je dužnost brinuti se o djeci i sirotinji!? Ali Crkva je najmanje to, a najviše blagdanska ili nedjeljna misa (pogotovo kad je na televiziji), na kojoj se ispred oltara poredaju politički bešćutnici koji su najveći krivci za stanje u društvu kojem je potrebna moralna intervencija Crkve i čestitih ljudi. Namještanje Plenkovića ispred Bozanića i Bozanića ispred Plenkovića ne pojačava autoritet Crkve i snagu vjere nego ubija Krista. Jer oni “nemaju pojma što znači skrivečki davati djetetu pecivo jer znaš da je gladno došlo u školu”.
Jeli doista potrebno toliko nacionalizma?