Ante Kotromanović, bivši ministar obrane u Vladi Zorana Milanovića, ima poruke za novog Plenkovićeva ministra obrane Marija Banožića i, što će neke iznenaditi, vrlo srdačno pozdravlja izbor mladog ministra, civila i želi mu sve najbolje. Kotromanović kaže da sada, pet godina poslije, bolje vidi što je radio dobro, a što nije.
Bivši stožerni brigadir HV-a, ratni vođa Operativne grupe Sinj u Oluji, zapovjednik 4. Gbr., ali i alkarski vojvoda, sada savjetnik predsjednika uprave Croduxa, nakon intervjua zaputio se, uoči obljetnice Oluje, u švicarske Alpe. Alpinizam je otkrio prije četiri godine, nakon što je s prijateljem Zoranom Milanovićem “osvojio” vrh Dinare i pokazao mu pravce kojima je HV ušao u Knin. Nakon Dinare uslijedio je Troglav, pa slovenski Triglav, pa afrički Kilimandžaro, pa Elbrus, Himalaja... Kotromanović kaže da ga je alpinizam, sada već kao 52-godišnjaka, naučio strpljivosti jer, da biste prešli sto metara uvis, ponekad treba sat vremena, ali i poniznosti prema prirodi.
Kako vam se kao bivšem ministru i ratniku iz Domovinskog rata čini izbor novog ministra obrane Marija Banožića, mladog čovjeka, civila, koji nije stekao vojna znanja? Vidite li u tome problem?
Možda je došlo vrijeme da pravi civil bude na čelu Ministarstva obrane. Gospodina Banožića ne poznajem, ali preferiram to što je mlad, premda to može biti istodobno i prednost i nedostatak. Ako ima energije i želje da se ozbiljno bavi tako kompleksnim resorom kao što je obrana, skrećem mu pozornost na to da će u MORH-u uvijek morati imati svoj stav uz uvažavanje vojne struke. U tom slučaju njegova mladost može biti prednost. Mora biti svjestan da u obrani nema uspjeha preko noći i da će se morati baviti vrlo teškim i osjetljivim pitanjima. Upravo zato mora se nametnuti kao osoba koja zna što hoće, biti spreman trčati na duge staze bez velike medijske pompe i slave i tada on može biti dobro rješenje za MORH u sadašnjoj fazi razvoja Oružanih snaga i njihove modernizacije.
Koje su prednosti bivšeg ratnika kao ministra, a koje prednosti ima civil?
Bivši vojnici bolje poznaju sustav, no kao ministar sjećam se da sam na sastancima ministara obrane NATO-a između njih tada 28 bio jedini s vojnim iskustvom. Stoga, mislim da je potrebno da Banožić u prvom redu dobro upravlja. MORH je kompleksan sustav. Trebat će upoznati i vojsku i samu instituciju MORH-a, koja je dosta velika, tu radi više od tisuću zaposlenika. Kada je ministar bivši vojnik, to može imati i nedostataka, ako ne shvati svoju granicu pa se petlja u rad Oružanih snaga i preuzima zapovijedanje umjesto Glavnog stožera. To je onda jako loše, jer se stvara dvostruka linija zapovijedanja. To je i protuzakonito jer ministar je civilna osoba i mora voditi računa o osjetljivim civilno-vojnim odnosima. Njegov isključivi interes i briga je obrambena politika, financije, opremanje i modernizacija, civilni nadzor, kreiranje i vođenje reformi. Kada je ministar obrane civil, u prednosti je jer je manja vjerojatnost da će ulaziti Glavnom stožeru u vođenje i zapovijedanje, barem se nadam da se ovaj ministar neće petljati, nego će prepustiti vojsku struci, odnosno vođenju načelnika Glavnog stožera. Tu je još važno reći da je posebnost tog ministarstva potreba za nadstranačkim vođenjem. Obrana uključuje nadležnosti niza institucija i vrlo je teško napraviti reforme bez otvorenog i uključivog pristupa. Zatvaranjem ili politizacijom vrlo se lako suzi manevarski prostor za upravljanje resorom obrane. S jedne strane broj kvalitetnih i stručnih ljudi uvijek je ograničen i novi ministar, ako želi uspješno voditi ovaj resor, ne smije politizirati u personalnim pitanjima. Drugim riječima, ne bi smjelo biti razračunavanja s ljudima po političkoj liniji. Stručnost treba biti jedini dugoročno održiv kriterij. Ja nisam poduzimao politička smjenjivanja, naprotiv, imao sam pomoćnike za financije koji su pripadali HDZ-u i ta politička smjenjivanja ne bi trebala biti zamka u koju bi se novi ministar Banožić trebao uloviti. Treba mu dati priliku i potporu, želim mu sve najbolje jer je ovo ministarstvo jako važno za nacionalnu sigurnost Hrvatske. Ukratko, Banožiću želim da bude najbolji ministar obrane RH.
No Banožić će se morati osloniti na profesionalnu pomoć, a u MORH-u vjerojatno ima ljudi koji mu mogu “dati ruku”?
Sigurno se mora osloniti na načelnika Glavnog stožera i kvalitetne ljude u Ministarstvu te oformiti vojno-tehnički savjet, koji će biti njegov tim za savjetovanje, a važno je da na početku ne bude impresioniran generalima i činovima. On je ministar obrane, izabran na izborima od naroda kao saborski zastupnik i on predstavlja vlast. Morat će se boriti za vojni proračun, osigurati barem postojeću razinu, bez obzira na situaciju s koronom i ekonomskom krizom. Morat će voditi finu politiku stvaranja ravnoteže između potreba za modernizacijom vojske i materijalnih izdvajanja za vojno osoblje. Čeka ga izazovan posao.
Kako vam se s odmakom od gotovo pet godina čini situacija u MORH-u i HV-u?
Potrebna je jasnija slika u kojem smjeru idemo s razvojem Oružanih snaga. Puno manje skrivanja iza parola, a puno više precizno razrađenih planova. Za početak potreban je novi ključni dokument, Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga (DPR), jer je na snazi još uvijek DPR iz mog vremena. Potrebno je definirati jasne prioritete, a što se tiče stanja, mi smo još uvijek mlada država pa onda imamo relativno mladu vojsku, dok su ostale članice NATO-a uglavnom svoje vojske gradile desetljećima, pa i stoljećima.
Trebamo na drukčiji način posložiti MORH i učiniti ga učinkovitijim. Mi u SDP-u u okviru Restart koalicije dulje od godinu dana pripremali smo te planove o promjenama u MORH-u, u suradnji s nekim bivšim generalima HV-a i ekspertima za sigurnosna pitanja, i zgotovili smo plan s koracima koje treba poduzeti kako bismo reformirali i MORH i HV. I to unutar postojećih novčanih sredstava, gdje se uvijek mogu naći rezerve u sustavu.
No što raditi u uvjetima kada je puno nedovršenog posla i u Kopnenoj vojsci i u HRZ-u i u Mornarici i kad nema dovoljno novca za sve projekte?
Moram priznati da ima nešto u onoj da si ponekad pametniji nakon bitke, odnosno, sada vidim bolje načine i mogućnosti za pojedina rješenja nego kad sam bio ministar. Svi smo mi dosadašnji ministri griješili jer smo pokušavali ravnomjerno i istodobno razvijati sve vojne grane. A to je nemoguće učiniti s ovim vojnim proračunom. U planovima koje smo pripremali prije izbora polazimo od socijalno odgovornog smanjivanja broja osoblja, zaposlenika u MORH-u, i to za nekoliko stotina. S 1200 zaposlenika moguće je taj broj smanjiti na 600-700. U koronakrizi vidjeli smo da cijela vojna administracija funkcionira bez problema i da dobar dio njih može raditi i od kuće, i to s 30-ak posto ljudi koji su na platnoj listi. Tako bi nam se oslobodile stotine radnih mjesta i otvorio prostor za jače zapošljavanje profesionalnih vojnika za Kopnenu vojsku, Mornaricu, a i HRZ, u kojima će nam trebati puno veći broj osoblja kad prijeđemo na zapadni tip letjelica, i helikoptera i zrakoplova. Bez problema se mogu spojiti razne funkcije poput personalnih uprava kojih sada imamo nekoliko na raznim mjestima u sustavu. Valja provesti takvu integraciju MORH-a i Glavnog stožera i, da sada ne ulazim u detalje, cilj je operativnije i brže vođenje Ministarstva i vojske.
Cilj je, dakle, da ona prava vojska dobije više vojnika i izvršitelja na terenu, a da se smanji i učini efikasnijom administracija. Moramo odabrati granu vojske koju bismo prioritetno krenuli modernizirati s usmjerenim i većim količinama novca. Kako sam ja pješak i kako je u Domovinskom ratu kopnena vojska iznijela najveći teret, a i te snage HV-a bile su najviše angažirane i u NATO-ovim operacijama od Afganistana do Poljske i Litve, prva bi bila dublja reforma kopnenih snaga s ciljem formiranja tri gardijske brigade, dakle, jedna više nego što ih imamo sada. One bi bile sličnog ustroja i vrste naoružanja kao u vrijeme Domovinskog rata, dakle, bile bi dovoljno autonomne i moćne borbene skupine, topničko-oklopne, s vlastitim mogućnostima PZO i protuoklopne borbe. Vojno-tehnički savjet trebao bi procijeniti što tu možemo učiniti vlastitim snagama i unutar vlastite vojne industrije, primjerice odlučiti hoćemo li ići na potpunu modernizaciju glavnog borbenog tenka M84 ili je isplativije nabaviti dobre rabljene tenkove poput, primjerice, njemačkog Leoparda 4.
Sljedeći je cilj nabava novih protuzrakoplovnih raketnih sustava (PZO), novih protuoklopnih sustava i dodatno ojačati topništvo. Stvaranje tih triju profesionalnih brigada s takvim naoružanjem moglo bi se obaviti u četiri do pet godina. Nadam se da će novi ministar izabrati dobar tim ljudi, ima u postojećem kadru MORH-a kvalitetnih ljudi, može naći i neke nove i onda valja čvrsto zagristi u taj vrući krumpir, i to doslovce od prvog dana. Tu problem može biti jedino pokaže li nesigurnost i sporost. To onda može stvoriti problem autoriteta i jedna stvar vuče drugu. Primjerice, odluku o oklopnom vozilu Bradleyu treba donijeti struka. Jednostavno, neka pita struku jesu li ta oklopna vozila primjenjiva s našim postojećim oružjem.
Tko čini takav vojno-tehnički savjet u Ministarstvu?
Struka. U njega ulaze kvalificirani i odgovorni časnici, tehničari, inženjeri koji poznaju sustave naoružanja i oni će dati odgovor koja oružja Hrvatska treba odabrati u budućnosti. Pri tome smatram da se nikako ne smijemo odreći borbene eskadrile. Nije realno da se ta odluka donese ove godine, pitanje je i je li realno da će biti donesena i 2021. Ne znamo što će biti s koronom i BDP-om, ali u tom se međuvremenu svakako može poraditi na obuci pilota, dogovoriti recimo “deal” s Amerikancima, kada isteknu resursi MiG-ovima 21, da se s njihovim avionima radi air-policing za Hrvatsku, a ujedno provodi i obuka za naše pilote.
Vama su Amerikanci, dakle, najlogičniji izbor za opremanje naše borbene eskadrile?
Po meni treba otići u SAD, u State Department, Pentagon i Lockheed Martin, koji kao najveći proizvođač aviona nudi kompletan paket i opreme i naoružanja i usluga, obuke, i sigurno je da će oni biti blagonakloni pomoći nam i u obuci pilota, a što je jednako važno i u obuci tehničara i inženjera. Koju god odluku donijeli o izboru aviona, to će biti zapadni zrakoplov i za održavanje će nam trebati barem 200-tinjak zrakoplovnih tehničara i inženjera. Nakon toga slijedi korak, odlučivanje o modernizaciji HRM-a, gdje svakako moramo nastaviti gradnju obalnih ophodnih brodova (OOB) i žao mi je što se tu zatezalo, a već smo mogli imati flotilu od barem tri broda, a ne tek jedan. Logičan slijed je nastaviti koristiti mogućnosti vlastite vojne industrije i razvijati izvanobalni ophodni patrolni brod (korvetu). Samo treba posložiti prioritete i onda stvari odrađivati jednu po jednu.
Zanimljivo da je vaš osobni, a i stranački prijatelj, sada predsjednik RH Zoran Milanović stava da problem nabave nove borbene eskadrile treba rješavati sa SAD-om. Zašto?
Zato što je SAD naš strateški partner, do sada smo od SAD-a dobili dosta važnih vojnih donacija, u moje vrijeme to su bile donacije u vrijednosti od više od 300 milijuna dolara, nabavljana je eskadrila Kiowa Warriors, stotine MRAP oklopnih vozila, razne opreme za specijalne postrojbe, financirali su nam sve troškove u Afganistanu i stalno nam nešto daju i to je vrlo korektno od njih jer zajednički vrlo aktivno radimo na sposobnostima naših Oružanih snaga. To je partner koji je vojno najjači na svijetu i, osim o nabavi eskadrile, vjerojatno bismo mogli razgovarati i o još nekim poticajnim vojnim sustavima koji su zanimljivi Oružanim snagama RH. Još jedno, kada je riječ o SAD-u, tu nema nikakve sumnje o namještenim poslovima i nisu mogući koruptivni “dealovi”.
A zašto Vlada Andreja Plenkovića nakon propasti prvog pokušaja nabave eskadrile s Izraelom nije išla na izravan dogovor sa SAD-om, nego na novi natječaj i formiranje gotovo besmislenog povjerenstva?
Ne znam zašto nije. Hrvatski Sabor bio je donio odluku da se odluka o odabiru zrakoplova mora usvojiti do kraja 2016. Tada je, dakle, trebalo odabrati tip zrakoplova. Mislim da se potpuno pogriješilo jer, nakon što nismo uspjeli dogovoriti nabavu izraelskog Baraka, trebalo je krenuti u izravne pregovore s Amerikancima. Tada se još moglo, proračun je bio relativno visok, nije bilo korone niti je tko slutio ekonomsku krizu.
Ovako je prošlo godinu i pol od propasti pokušaja s Izraelom i rezultat je nikakav...
Ne želim biti maliciozan, no činjenica je da je prošlo pet godina i dvije vlade a da se nije dovršila nabava borbene eskadrile. Žao mi je što se to dogodilo i ne treba sada gledati u prošlost, nego smisliti kako održati borbeno zrakoplovstvo i spasiti tu sposobnost. Po meni strateški najvažniji naš put vodi preko SAD-a, možda griješim, no na sadašnjoj je Vladi da odabere kanale. Pri tome MORH mora odlučiti što će po tom pitanju raditi u iduće četiri godine. Svakom je ministru ovo pitanje jako važno i itekako gleda što će ostati iza njega. Ja Banožiću želim da bude najbolji hrvatski ministar obrane do sada i u tom mu smislu dajem punu potporu, ali mora imati jasnu politiku, ne poznaje taj sustav, trebat će mu vremena da se uputi i zato mu je jako važno da oko sebe okupi tim energičnih i u prvom redu stručnih ljudi koji poznaju materiju, koji neće podilaziti ili politizirati unutar sustava, nego će gurati naprijed kao buldožer.
Stignemo li još uopće spasiti borbeno zrakoplovstvo?
Mislim da još možemo. Ta je sposobnost užasno skupa, uvijek je tu riječ o svoti koja premašuje milijardu eura i zato se jako mora voditi računa o trošenju. No riječ je o kreditu i uvijek se može ići na parcijalne nabave, za početak nekoliko zrakoplova dovoljnih za air-policing i obuku pa svake tri-četiri godine nabavljati po nekoliko komada i unutar desetak godina imali bismo potpuno novu eskadrilu i dovoljan broj obučenih pilota i tehničara. Tako više nikad nećemo doći u situaciju u kojoj smo sada, da nam prijeti da odjednom potpuno izgubimo tu sposobnost. Bude li postojala mogućnost, trebamo, dakle, ići na nove zrakoplove.
Realnost je da naši piloti sada još uvijek lete na nekoliko primjeraka MiG-ova koje ste još vi remontirali na onom znamenitom remontu u Ukrajini. Što sad kažete, je li taj remont bio loš ili...?
Žao mi je što nije donesena odluka davno prije o nabavi borbenog zrakoplova, ali recite vi sada, da mi nismo u moje vrijeme poslali MiG-ove na remont u Ukrajinu, u čemu bi borbeni piloti HRZ-a sada letjeli. Ne bi imali sposobnost zaštite vlastitog neba već godinama. Još uvijek imamo sposobnost, a taj je remont bio najjeftiniji u povijesti, stajao je 118 milijuna kuna. Još uvijek lete i provodi se obuka pilota.
Zašto nijedan ministar nije potaknuo nabavu nekoliko školskih jetova, koji su puno jeftiniji i koji bi osigurali puno veću “proizvodnju” pilota?
Pa, razmišljalo se o tome, ali sve je pitanje resursa, novca. Nema dovoljno novca da se realiziraju istodobno svi projekti.
Prema mom iskustvu s ministrima obrane, oni su uvijek pokazivali razumijevanje za trošenje i stalno su govorili: “Moramo misliti na potrebe školstva, zdravstva, socijale...”, a nikad nisam čuo druge ministre da govore o potrebama vojske. Ministri obrane sami su pristajali na to da uvijek stoje zadnji u redu?
To će biti jedan od glavnih izazova za novog ministra. Ja sam se doslovno svađao s premijerom i ministrom financija zbog toga, ali u to smo vrijeme bili suočeni s velikom ekonomskom krizom. Nisam imao odakle trošiti, a usporedbe radi, sad kad nije bilo krize, u posljednje dvije godine, MORH-u je propalo i ostalo neutrošeno čak 500 milijuna kuna.
Taj novac nije utrošen uglavnom zbog propasti posla s Izraelom, je li tako?
Jednim dijelom da, ali onda uvijek moraš imati u pričuvi razrađene projekte na koje ćeš u tom slučaju usmjeriti novac, a ne ovako, da bez ikakve taktike vojni novac ode u dim. Upravo se u ovom primjeru pokazuje manjkavost politike kada ne postoje jasni planovi i unaprijed definirani prioriteti. Da smo to imali, mogao se taj novac preusmjeriti u druge prioritete i nabave, nove uniforme, kupnju novih količina hrvatskih jurišnih pušaka, završetak još nedovršenih vojnih objekata, infrastrukturu, možda čak i nabavu novih PZO sustava. Modernizacija u vrijeme kada sam ja bio ministar odvijala se u vrlo teškim ekonomskim uvjetima, no kada vidim što je s puno većim proračunom učinjeno u prošlih pet godina, moj je zaključak da se ili nije znalo upravljati sredstvima ili se nije imalo viziju što napraviti. Još jedna sugestija za novog ministra. Ovaj naš plan koji smo pripremili uoči izbora u Restartu možda bi bio dobar put i putokaz za novo vodstvo. Kažem to uistinu u dobroj namjeri.
Znači, vi biste podijelili svoje “oporbene” planove koje ste radili sa sadašnjim ministrom?
Ako on za te planove pokaže interes, ja ću mu ih pokazati, dapače, zašto ne. Obrana države mora biti nadstranačka. Tu nema politizacije, ne smije se dogoditi da politika instrumentalizira generale, časnike, oni moraju biti autonomni, cijepljeni od politike. Kad bi novi ministar pokazao interes za naše određene ideje i sugestije, vrlo rado bih mu ih predočio.
Tko je onda po vama obavio veće vojne nabave za HV – vi ili Damir Krstičević?
Ne bi bilo primjereno da dajem takve ocjene jer ću biti subjektivan, no vrlo se lako provjeri i zbroji što se i koliko radilo u kojem mandatu. U svom mandatu bio sam jasan u kojem smjeru vodimo razvoj Oružanih snaga i iznimno koncentriran na projekte. Pokrenuli smo, među ostalim, nabavu hrvatskih VHS pušaka, stigla je eskadrila Kiowa helikoptera, u dogovoru s tadašnjim potpredsjednikom SAD-a Bidenom utvrdili smo potrebu pronalaska modela tranzicije na zapadne helikopterske platforme, pokrenuta je nabava najboljih na svijetu Panzer haubica 155 mm, potpisan je ugovor za nabavu pet obalnih ophodnih brodova, remontirane su, odnosno dignute iz mrtvih ključne rakete RBS-15, spasili smo borbenu sposobnost zrakoplovstva, a što se kad je o tome riječ odradilo u sljedećih pet godina, znamo svi. MORH mora imati kontinuitet, sve ono što su prije mene radili pokojni ministar Branko Vukelić i ministar Rončević, mi smo nastavili. Primjerice nabavu Patrija. Nisam opstruirao taj projekt zato što ga je pokrenuo netko drugi. I uopće nije važno dolazi li ministar iz SDP-a ili HDZ-a, zato se i radi DPR, koji je za MORH i HV Sveto pismo, i u pravilu bi se za njega trebala dobiti jednoglasna potpora u Saboru.
U vaše vrijeme dogodio se skandal s pilotima Krila Oluje, koji su napustili HRZ i otišli u Katar. Sada su u svega nekoliko mjeseci poginula četiri pilota HRZ-a, što vam kao bivšem ministru to govori, što se događa u zrakoplovnoj bazi u Zadru?
I tada je, kao i danas, jako teško zadržati pilota kad dobije ponudu za četiri-pet puta veću plaću. Mislim da je jedan od velikih problema u HRZ-u stega. Sustav i linija zapovijedanja moraju se poštivati i moraju funkcionirati, od vrha do dna. I ako tu nema dovoljno vojničke stege, nema potpuno jasnih pravila, onda dolazi do popuštanja i to se događa, no na MORH-u je i na vojsci da otkriju što se zbiva, oni imaju punu mogućnost uvida u to. Kad popusti stega, onda se nažalost događaju ovakve loše stvari kao što je pogibija cijele grupe izvanrednih pilota.
Je li riječ o fami ili u MORH-u postoje različiti lobiji koji, kad je riječ o nabavi, vuku na svoju stranu?
Ono što ja znam iz svog vremena jest da smo se mi jako borili protiv tih struja i tu je nekoliko lobija, izraelski, ukrajinski te ruski, i oni su jako dobro organizirani i stalno zagovaraju određene poslove u Izraelu, Ukrajini ili Rusiji. A postojao je u moje vrijeme i rumunjski lobi. Imali smo saznanja o raznim nagovaranjima pa smo putem vojnoobavještajne agencije i vojne policije to riješili i četiri časnika poslali u mirovinu. Teško je krojiti nabavu u MORH-u, zato je možda bolje raditi izravne ugovore država s državom. Kad smo tako radili s Njemačkom i SAD-om, nikad nije bilo takvih problema.
Dok ste vi bili ministar, govorilo se o nabavi američkih višecijevnih raketnih bacača MLS velikog dometa, do 300 km, no to nije realizirano. Koliko ima istine u tvrdnji da nam SAD nikad neće prodati oružje kojim bi Hrvatska mogla izravno konkurirati i biti vojno nadmoćna Srbiji?
To nije istina. Hrvatska je mogla ići u nabavu MLS-a i to bi također bila svojevrsna američka donacija, no dogodila se smjena vlasti i ministri obrana poslije mene nisu više bili zainteresirani za tu nabavu te je ona zaustavljena. To je odlično strateško oružje odvraćanja i bilo bi dobro da HV ima nekoliko takvih lansera.
S obzirom na to da Plenkovićevo povjerenstvo za nabavu aviona nije ništa vidljivo napravilo, je li ova Vlada po vama uopće sklona toj nabavi?
Mislim da postoji deklarativna volja, smatram da je osnivanje aktualnog povjerenstva nakon debakla s izraelskim zrakoplovima bio manevar da se dobije na vremenu i dogura do izbora. Nama ne treba povjerenstvo za nabavu eskadrile. Da smo se mi odlučili što želimo i da smo imali novca, mogli smo to obaviti i otići u SAD, Švedsku, Francusku, svejedno i to dogovoriti.
Da ste sad ministar, bi li vas zaintrigiralo ili bi vam zasmetalo što je vojska Srbije u posljednje tri godine znatno ojačala u odnosu na HV?
Da sam ministar, smatrao bih to svojevrsnim osobnim porazom. U moje vrijeme držali smo korak i ravnotežu u našu korist. Upravo zbog naših planova vjerujem da je i Srbija krenula u nove nabave oružja. I oni su pratili nas, kao što mi pratimo njih. U javnosti su govorili da se Hrvatska jako naoružava i odlučili su kontrirati te su uspjeli nabaviti puno oružja. U međuvremenu su razvili i dogradili vlastitu vojnu industriju, što je legitimno, i sad se moderniziraju. To i mi moramo napraviti, pametno i ciljano, bez emocija. Nama kao članici NATO-a i budući da razvijamo drukčiji i moderniji model Oružanih snaga, Srbija i nije realno prijetnja, ali u uvjetima novih geopolitičkih odnosa moramo ulagati u vlastitu obranu i sigurnost.
Koliko je predsjednik Milanović zainteresiran za vojna pitanja i vidite li ga kao nekog tko će kočiti ili gurati stvari naprijed?
Jako je zainteresiran za Oružane snage, kao što je bio zainteresiran i dok je bio premijer. On će biti jako fokusiran na to i istinski je prijatelj razvoja naših Oružanih snaga. I još jedno, on može biti sjajan glasnogovornik naše vojne industrije i njegova putovanja u strane zemlje trebaju biti ciljana kao što je bio njegov put na OOB-u u Crnu Goru, jer on nije slučajno došao tim brodom. Naša industrija hrani i našu političku birokraciju i tu ne treba biti straha da političari pomažu privatnoj industriji. Kad sam bio ministar, na sve važne natječaje dolazili su strani veleposlanici i podržavali su svoje privatne kompanije. Takvo što ni kod nas više ne smije biti tabu tema.
Gdje su avioni koje si za pravo bogatstvo servisirao u Ukrajini?