Pucanj iz gričkog topa prepolovio je dan. Bilo je nešto iza podne u Zagrebu tog 7. listopada, a u obližnjim Banskim dvorima trajali su sastanci kojima su nazočili svi koji su nešto značili u tadašnjem političkom životu Hrvatske. Za stolom su se, naime, našli predsjednik Franjo Tuđman, predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić te ondašnji predsjednik SIV-a, odnosno premijer bivše države Ante Marković.
Trojica predsjednika žurila su se donijeti zaključke koji će izmijeniti tijek povijesti na našim prostorima. No, nakon ulaska u Tuđmanov kabinet Banske je dvore zatresla strahovita eksplozija. Prema Markovu trgu pojurili su i novinari.
– Pitali su predsjednika Tuđmana što se dogodilo, ne znam što im je odgovorio, ali se jako dobro sjećam što sam rekao prvom novinaru koji me to pitao. Rekao sam: “Rat!” – prisjeća se Stjepan Mesić, jedan od trojice predsjednika koji su prije 25 godina preživjeli atentat tek pukom igrom slučaja.
Novi politički dogovor
Koje su bile okolnosti i što je prethodilo tako brutalnom pokušaju likvidacije cjelokupnog hrvatskog državnog vrha? U to je vrijeme, priča Mesić, situacija bila iznimno napeta jer je hrvatska strana zagovarala novi politički dogovor.
– Model koji je prethodno funkcionirao, bez Tita, bio je neodrživ jer je on bio jedan od integrativnih faktora. Prvi je, dakle, bio Tito, drugi je bila Partija, a treći je bila Armija – kaže Mesić.
S Titovim odlaskom sa životne i političke scene trebao je novi politički dogovor, međutim Slobodan Milošević odbijao je ideju i o federaciji i o konfederaciji.
– Jedino ga je zanimalo ostvariti svoje političke ciljeve, a to su stvaranje velike, etnički čiste Srbije, pa je pobunio Srbe u Hrvatskoj i naoružavao ih uz pomoć Armije. Odlazak u Beograd za mene je postao apsurd. U Banskim dvorima otvorio sam svoj kabinet tako da smo Tuđman i ja svakodnevno komunicirali, pa smo se nekoliko dana prije dogovorili da zovemo Antu Markovića, da vidimo što ćemo dalje: da i dalje inzistiramo na konfederaciji ili da idemo na osamostaljenje. Željeli smo čuti što o tome misli Marković, koji je je tako došao u Banske dvore – prisjeća se Stjepan Mesić.
Nakon što su se tog ključnog 7. listopada sva su trojica okupili u Tuđmanovovu kabinetu, u jednom je trenutku zazvonio telefon. - Šefica Tuđmanova kabineta Zdravka Bušić podigla je slušalicu i izgovorila: “Da, dobro, evo vam predsjednik.” Ni danas ne znam s kime je Tuđman razgovarao jer se udar dogodio upravo u tom trenutku, jedna eksplozija, pa druga eksplozija i silna prašina koja se podigla toliko da nismo vidjeli jedno drugo. Uhvatili smo se za ruke, nas trojica predsjednika i Zdravka Bušić, i tako smo kroz srušena vrata kabineta sišli u prizemlje i izišli pred Banske dvore. Ispostavilo se da je krater dvadesetak metara od nas – priča Stjepan Mesić.
U hodu su se dogovorili da svatko svojim automobilom dođe do skloništa, čiji je ulaz bio pokraj restorana “Dubravkin put”. Poslije su doznali da je koju minutu prije upravo na istome mjestu poginuo čovjek koji je radio na održavanju skloništa.
– Kad smo ušli unutra Zdravka Bušić upitala me, još u šoku: “Mesiću, pa gdje ste vi bili nakon udara?” “Pa tebe sam za ruku držao”, rekao sam joj. Potom smo u skloništu održali sastanak na kojem smo zaključili da se sazove Sabor i da se proglasi samostalnost, Ante Marković trebao je obići sve međunarodne institucije u Beču, a ja sam dobio zadatak da iz tih stopa odem u zemlje Beneluxa i zatražim međunarodno priznanje Hrvatske. Samo sam uspio javiti ženi da mi pošalje veš i četkicu za zube, odletio u Francusku, Belgiju i Luksemburg. Dobio sam načelne pristanke lidera tih zemalja da će nas, ako se situacija bude tako razvijala, priznati, ali da će to ipak biti u dogovoru europskih zemalja – kaže Stjepan Mesić.
Nije bilo vremena za strah
Kaže da nije imao vremena za strah. Tek je poslije, vraćajući taj film iznova u sjećanju, shvatio što bi se dogodilo da su se trojica predsjednika na ručku zadržala samo desetak minuta dulje, jer je udar sa zemljom sravnio upravo tu prostoriju.
– Hrvatska bi bila obezglavljena. Da je poginuo predsjednik Tuđman, mi bismo teško u tako kratko vrijeme iznjedrili novog lidera, da sam ja poginuo, na moje mjesto došao bi predstavnik Crne Gore Branko Kostić, koji je bio veći Srbin od svakog Srbina, a da je poginuo Ante Marković, i njega bi zamijenio Srbin, koji bi preuzeo funkciju predsjednika savezne vlade.
Drugim riječima, time bi bio izvršen državni udar i u svijetu bi to bilo prihvaćeno kao normalno. Svi bi ti ljudi u međuvremenu preuzeli vlast, a dok bi se održali izbori, sve bi funkcije bile u rukama Slobodana Miloševića – kaže Mesić, kojeg pitamo ima li istine u riječima srpskog novinara Miroslava Lazanskog, koji je poslije tvrdio da je KOS imao svog čovjeka u Tuđmanovu kabinetu.
– Ma ne, mislim da je stvar sasvim banalna. Tuđman i ja u to vrijeme nismo bili ni svjesni da je zapravo počeo rat i da smo vjerojatno bili snimani. Vjerujem da je snimljen i moj razgovor s Tuđmanom i s Markovićem, u kojem smo točno utvrdili gdje ćemo biti u koje vrijeme – zaključio je Mesić.
glupo je reci al ne daj boze da je mesic tada poginuo bar bi imali cek unovcen za tada veoma potrebno oruzje... mozda bi se bar jedno selo vise oduprijelo velikosrpskom agresoru...