– Nikada nisam doživio da cijeli razred zamukne, pogotovo kad bih pisao po ploči i okrenuo im leđa – govori nam talijanski profesor povijesti Andrea Nardi. Ove je godine na studijskom putovanju u SAD-u.
Ne znamo spojena slova
– Okrenuo sam se u čudu da bih vidio da i oni mene gledaju isto tako začuđeno, a pogled im bježi s mene na ploču i obrnuto. Pogledam na ploču, jesam li što pogriješio, krivo napisao? Na ploči piše Italija. U čemu je stvar, pitam. Tek tad mi jedna učenica odgovori: Ne znamo čitati ta slova – govori Nardi.
– Kakva slova?
– Ova spojena, odgovore.
– Pisana? Da, valjda se tako zovu.
– A pišete li ih?
– Ne. Nismo ni učili u školi.
Mislio sam da me zezaju, novi profesor, stranac... Ali ne, ta djeca nisu učila pisana slova, prepričava svoje iskustvo iz jedne škole u državi New York Andrea Nardi.
I nisu jedina. U čak 45 od 50 američkih država učenje pisanih slova ne spada u osnovni kurikulum. Ostale države još nisu, a neke se, poput Teksasa, zdušno bore da ne usvoje nacionalni nastavni plan iz kojeg su izbačena pisana slova. U školama se tako uče samo tiskana slova, što je – kažu – dovoljno, a umjesto pisanih slova uče se “korisnije vještine”.
Iako američki primjer zvuči drastično, problem pisanih slova uočava se i u hrvatskim školama. Uz neprestano korištenje nekih oblika tipkovnice, na kompjutorima, mobitelima... – olovka je postala predmet koji se sve rjeđe koristi.
Nedavno su u Velikoj Britaniji objavili istraživanje da trećina odraslih (a pisanje se, barem u Europi, forsira samo u školama) pola godine nije ništa napisala rukom, a u prosjeku olovka ostane netaknuta 41 dan zaredom, što će mnogima koji još imaju romantičnu viziju pisanja rukom kao misaonog i osobnog izričaja natjerati da razmisle izumire li zaista rukopis.
Neprepoznatljivo i nečitljivo
– Zadnjih desetak godina u školama uočavamo problem rukopisa, načelno gledajući, možemo reći da je rukopis doveden do neprepoznatljivosti i nečitljivosti. Već od petog razreda prestaje učiteljski nadzor nad rukopisom – kaže profesorica hrvatskog Marina Čubrić, višegodišnja predsjednica Povjerenstva za hrvatski jezik na državnoj maturi. Dodaje također da se rukopis kao problem pojavio i na državnoj maturi.
– Dio učenika nije znao što znače pisana slova, mislili su da je riječ o krasopisu. Dogodilo nam se jedne godine da nam je učenik na testu napisao – žao mi je, odustajem, ne znam pisana slova. A to je napisao svojim rukopisom – prepričava prof. Čubrić. Ona tvrdi da nastavnici ne bi smjeli već u petom razredu dopustiti učenicima da pišu velikim slovima.
– Nije dobro da počnu gubiti vještinu pisanja pisanih slova koju su tek stekli – zaključuje prof. Čubrić. Ipak, procjenjuje da se u našim školama neće brzo odustati od učenja pisanih slova. S jedne strane država nema novca da bi svi učenici dobili računalo, ali isto tako, vještinu pisanja treba sačuvati jer je dio kulturnog naslijeđa.
Računalna tehnologija je djecu u potpunosti odvojila od knjige. Ne samo da neće znati pisati olovkom, nego neće znati sastaviti ni jednostavne rečenice. Vokabular im se sveo na bezbroj kratica na engleskom slengu koje međusobno razmjenjuju SMS-ovima putem mobilnih telefona ili brbljanjem na facebooku. Nepismenost je već tu !