Danas će se Ivo Gregurević zauvijek vratiti s lijeve zagrebačke obale Save na desnu, u Donju Mahalu. Tamo se rodio, odrastao... I živio između snimanja. Bit će pokopan pored nasipa, u zemlju koju je doživljavao uzvišenom i svetom. Volio je poput zaigranog dječaka široku rijeku i još širu ravnicu. Isti huk ćudljive Save povezivao je njegove dvije domovine.
Iz rodne BiH, kao dječak, u Hrvatsku ponio je talent, a ona ga je izbrusila poput dijamanta. Već pola stoljeća bliješti kao najljepši ukras sedme umjetnosti. Ivo se odužio objema domovinama. Hrvatskoj filmskim ostvarenjima, a BiH privilegijom premijernog prikazivanja najnovijih hrvatskih filmova u Orašju. Festival je postao zaštitni znak Posavine. Ivo ga je utemeljio kao svojevrsni bunt prema ratu. Vraćao je izgubljenu nadu ranjenom narodu. I nije to bila iluzija.
Festival u Orašju ili “malu Pulu”, kako ga zovu, dignuo je na pijedestal jedinstvenosti, a ne može se usporediti ni s jednim drugim. Nigdje kao tu nema takve ležernosti, domaćinskog ozračja, fešte uz Savu i na Savi... Glumce, tamburaše i sve druge prijatelje svaki put iznova bi vozio skelom.
Dok bi plovili, pokazivao bi im svoje djetinjstvo skriveno u šljunkovitim obalama zaraslim u grmlje. Osobito me se dojmilo kada je prije petnaestak godina na festival doveo Indijance. Sanjao je kao dječak kako će im biti domaćin u Orašju. Ostali smo s njima do jutra uz hladnu rijeku grijući se “vatrenom vodicom” uz logorsku vatru. Indijanci su plesali, marijači svirali, tamburaši pjevali.
U zoru se na svim jezicima i instrumentima orilo: “Ne dirajte mi ravnicu”. Kakve su to fešte bile! I tko još može imati takav živopisni međunarodni praznik filma?
Odlazak utemeljitelja festivala obvezuje na očuvanje njegova djela. Siguran sam kako će i ove godine u rujnu svi njegovi prijatelji glumci s pozornice bacati ruže publici. Kao što su činili sve ove 23 godine. Doći će opet zbog Ive. Eto, i kada ga nema, davat će više od mnogih živih. Zato zaslužuje da se barem jedna ulica ili šetnica uz Savu zove njegovim imenom.
Već sljedeći DHF u Orašju treba se zvati 24. dani hrvatskog filma “Ivo Gregurević”, na kojemu ćemo, uz nove, gledati retrospektivu njegovih filmova. Orašje će se veseliti povratku Čaruge, Cince, Ćaće, Jose, Majora i desetaka drugih likova koji su besmrtni baš zato što ih je njihov sumještanin utjelovio.
VIDEO Najveće uloge Ive Gregurevića
Od prvog festivala ‘95. i mi iz Večernjeg lista prigrlili smo “Ivin projekt”. Prepoznavali smo njegovu važnost. Medijski smo ga promovirali, puno više i snažnije nego što je očekivao. Bio je beskrajno zahvalan. Zbog toga mi je dodijelio “Filmski zlatni dukat”. Uz to, na pozornici, u prepunoj kinodvorani, iznenadio me još jednim darom - mojim portretom. Prigovarao sam mu što me o tome nije obavijestio prije uručenja. Smiješak su naglašavale riječi: “Večernjaku nikada nećemo moći dovoljno zahvaliti”. Rekao sam mu: “Ivo, ako je film sedma umjetnost, a novinari sedma sila, onda u toj sinergiji nismo mogli ne uspjeti”. U takvoj suradnji izrastalo je i naše prijateljstvo.
Ivo se za života nikada nije štedio. Uvezivao je ljude i brisao granice koje su crtane kako bi njegovu Posavinu sukobile s drugim regijama. Radio je na zajedništvu Hrvata. Zato su ga posebno voljeli u Hercegovini. Davao je sve za svoj narod. A život prema njemu katkad je bio nepravedan. Volio je Savu, a ona mu je potopila kuću. Volio je život, a on mu je uzvraćao bolnim udarcima. Volio je društvo, rodni kraj, a umro je sam u tišini zagrebačkog doma.
Kad padne hrast, ječi šuma. Srušio se najveći. Jeca Posavina. Pokopava jednoga od svojih najvećih sinova. Njegova legenda živjet će u filmovima, festivalu, u našim sjećanjima. Mi ćemo i dalje uživljavati se u njegove uloge. Sjećat ćemo ga se i po antologijskim izjavama, poput one Cincove iz filma “Kad mrtvi zapjevaju”: “Umro sam, al’ sam živ”. Da! Legende doista nikada ne umiru. Danas ćemo Ivu Gregurevića tek ispratiti u vječnost.
VIDEO Posljednji ispraćaj Ive Gregurevića na Mirogoju
Imamo mi i boljih glumaca u Saboru i vladi.Na Balkanu su svi glumci,rođeni.