Premalo je reći da su Ivo Gregurević i Branko Schmidt bili prijatelji i kumovi. Puno je više spajalo dvojicu velikih hrvatskih filmaša, i tijekom života i tijekom profesionalne karijere. Gregurević je glumio u većini Schmidtovih igranih filmova i serija, i to u ponajboljim ostvarenjima velikog hrvatskog redatelja poput "Sokol ga nije volio", "Put lubenica", "Metastaze", "Agape".
U tri je Schmidtova filma Gregurević glumio s još jednim velikim redateljevim prijateljem Fabijanom Šovagovićem, npr. u "Hildegardu", "Sokol ga nije volio" te "Vukovar se vraća kući".
- Kada sam 1982. snimio svoj prvi profesionalni film za HRT, "Hildegard", počeo sam raditi s njim i sa Šovom, Fabijanom Šovagovićem. To su dva moja prijatelja s kojima sam krenuo i koji su zapravo napravili Branka Schmidta, a oba su umrla na Novu godinu. To prokletstvo ne mogu shvatiti - rekao nam je jučer Branko Schmidt.
Prijateljstvo velikog glumca i velikog redatelja imalo je i posebnih trenutaka koji su veliko prijateljstvo samo potvrđivali. Ivo Gregurević imao je prije 11 godina moždani udar pa su zdravlje, naravno i karijera, došli u pitanje. Imao je najbolju moguću podršku i oslonac, Branka Schmidta.
- U tom trenutku nije imao bliže osobe od mene, bili smo nerazdvojni tako da sam mu pokušavao pomoći kada je stao na noge. Imao je problema s govorom, a znate što za glumca znači imati problema s govorom. Nije se mogao sjetiti kako se neka stvar zove. Primjerice, dođemo do drveta i on kaže "evo, vidiš ovo..." i ne može se sjetiti. Tu je vrstu problema imao. Otišao je logopedu, a on mu je rekao da, kada dođe u tu situaciju, koja mu je stvarala ogromnu frustraciju, počne urlati tako da je izbaci iz sebe. I tako smo mi, jer morao je i tjelesno vježbati, odlučili da idemo svaki dan po nasipu od jednog do drugog mosta i natrag. Radili smo to gotovo šest mjeseci. I bilo je to pomalo smiješno. Susretali bismo ljude sa psima kako se šeću, opuštaju se, a onda Ivo dođe do neke riječi koju ne može reći i počne - urlati! A ja za njim da mu budem potpora. I gledaju tako ljudi te luđake koji urlaju po nasipu. I onda nastavljamo dalje. Sve je to bilo negdje na pola serijala "Odmori se, zaslužio si".
Bilo je u pripremi novih 15 epizoda, a on to nije želio raditi jer ne može zapamtiti tekst. Rekao sam mu ne da može, nego da mora, i mi smo to radili danima, svakodnevno. Malo pomalo, on je sve rjeđe dolazio do nekih riječi kojih se nije mogao sjetiti i na koncu je uspio pobijediti sam sebe, potpisati ugovor i snimati još dvije ili tri sezone "Odmori se, zaslužio se". Bila je to jedna od milijun zanimljivih epizoda koje se uvijek rado sjećam - kaže naš veliki redatelj. Nastavio je proslavljeni glumac tako raditi i nakon bolesti svladavajući njezine posljedice te ostajući na svojem vrhunskom nivou.
- Za sigurnost je znao koristiti podsjetnik. Ostala je ta nesigurnost koja je bila dio posljedica moždanog udara pa čovjek ostane trajno nesiguran. No, ja mu to nisam dozvoljavao iako je inzistirao. Na "Imenima višnje" ima kadrova koji traju i po četiri minute. Puno je to teksta, ali nisam mu dozvolio podsjetnik. Jer, mi smo bili toliko bliski, on je meni vjerovao, ja bih mu rekao: "Ti to možeš i - 'ajde". Tamo gdje se osjećao manje sigurnim tražio je da mu se pišu panoi koje bi se držalo sa strane, ali mislim da to nije bilo potrebno. Bio je to tek taj strah koji mu se uvukao pod kožu - opisuje redatelj.
Dvojac je radio praktično stalno. Zadnji filmovi u kojima se pojavio bili su "Agape" i "Imena višnje". U prvom je Gregurević imao sporednu, a u drugom glavnu ulogu.
- U "Agapeu" je imao jednu manju ulogu, igrao je biskupa. Ali kad je riječ o "Imenima višnje", mislim da mu je to apsolutno jedna od najboljih uloga koje je napravio u životu, baš sam sinoć ponovno gledao film. To je on, fenomenalan je u tom filmu. No, nažalost ni njega ni Nade Đurevske, koja je također imala glavnu ulogu u tom filmu, nažalost više nema - žalostan je Schmidt.
Svi naši sugovornici mahom ističu veliku osobinu preminulog glumca, iznimnu i uzornu profesionalnost koja ga je, uz dakako veliki talent, činila glumcem kojeg traži svaki redatelj. Naravno i Branko Schmidt.
- Važno je i ovo. Na snimanju filma puno se čeka, na scenu, rasvjetu, ovo, ono. I onda glumci krate vrijeme u birtiji, ali ne i Ivo Gregurević. Kada je snimao, ne bi ni pomišljao na alkohol. Taj profesionalizam koji je on imao, disciplinu, posvećenost poslu, to ja nisam sreo. To mora biti uzor mlađima - kaže redatelj nekih od najgledanijih hrvatskih filmova. Sjetit će se još jednog posebnog događaja iz života s Ivom Gregurevićem.
- Godina je 1991., ponovno Nova godina, čeka se 1992. Kupili smo kuću na selu, tamo smo živjeli. Ivo je u to vrijeme jako puno jahao. Budimo se na Novu godinu, oko 10 ili 11. Dolazi do nas jedna susjeda iz sela koja nije imala telefon pa je telefonirati došla kod nas, usput i čestitati Novu godinu. Ta naša kuća bila je blizu Kupe, a s druge su strane bili Srbi, stanovali smo praktički na fronti. Izašli smo na terasu, a preko jedne velike livade koju smo imali uz kuću odjednom se s dugim plaštem i kosom poput Čarugine u galopu pojavi neki čovjek. I susjeda zaviče - četnik! Počne juriti i pobjegne, skoro je slomila vrat. A bio je to Ivo Gregurević koji je dojahao skroz iz Brezovice. Ta slika njega na konju na Novu godinu nešto je što ću imati uvijek kao sliku Ive Gregurevića. I opet, eto, na Novu godinu - prisjeća se Branko Schmidt.
>> Pogledajte najveće uloge Ive Gregurevića
