Već u prvom trenutku kada avion poljubi pistu aerodroma u glavnom gradu Burundija Bujumburi, čak i prosječan promatrač shvati zašto je UN ovu zemlju proglasio jednom od najsiromašnijih u svijetu. Malena i gusto naseljena zemlja između Konga i Tanzanije, bez mora i industrije, godinama rastrgana ratovima, svijetu je potpuno nezanimljiva. Kao da ne postoji. Još na aerodromu počeo sam se raspitivati o prosječnoj plaći. Znate li kolika je? Nikakva jer ne postoji. Posao je ovdje privilegij rezerviran za rijetke. Većina stanovnika Burundija živi u blatnim kućicama oko kojih imaju po nekoliko banana, zasađeno malo graha. I to je sve. Na ovakvim mjestima mogućnost rada smatra se darom s neba.
Nakon što je tvrtka Danka Končara BMM prije tri godine dobila licenciju za istraživanje nalazišta nikla u Musongatiju, ono se pokazalo najvećim na svijetu i ondje je posao dobio velik broj ljudi iz okolnih sela. Bijeda koju sam gledao tijekom tri sata vožnje do izoliranog nalazišta šokirala bi i one najkamenijeg srca. Kamp BMM-a u ovim brdima, koja struju nikada nisu dobila, čist je i uredan, pun ljudi čija koža nije crna, već najcrnja. I onda sam se zagledao u čovjeka koji je sjeo pokraj mene. Iz torbe je izvadio najnoviji model laptopa. Puno bolji od ovoga na kojem ja sada pišem. Erik Raphusha predstavio mi se kao radnik na poslovima bušenja.
– Plaća?
– Ovisi od mjeseca do mjeseca, ali recimo između 5 i 6 tisuća eura – odgovori mi ovaj div, čovjek najšireg osmijeha i najveće šake koje sam vidio u životu. Šest tisuća eura? Šest? Pa koliko onda ima njegov šef, prostrujalo mi je ljubomornom glavom. Gdje se prijavljuje, odmah sam se počeo raspitivati...
*Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista od subote
Da. Kroxs. Nitko ništa ne poklanja. A pogotovo ne u Burundi. Pa zar je Hrvatska Burundi? Aha! Toliko voli Lijepu Našu! Onda su Cetinski imali pravo! Poštovanje i držite svoje!