Pisati do posljednjeg daha. Tako bi se mogao jednoga dana zvati film ili knjiga o mome prijatelju i kolegi Milanu. Bio bi to kultni film ili knjiga. Ali ne zato što bi Milan u njemu sjajio glumačkom zvijezdom poput Jean-Paula Belmonda ili Richarda Gerea u „Do posljednjeg daha“, nego zato što je on nadmašio životnu stvarnost svojim životnim optimizmom i voljom za pisanje.
Milan je već više od deset godina bio paraliziran od multiple skleroze, a posljednjih pet bio je posve nepokretan. Ni prstom nije mogao mrdnuti, gotovo cijelu posljednju godinu govorio je šaptom. A u tome je razdoblju proizveo na stotine kolumni. Kako?! Imao je sve – u glavi. Od knjiga koje je pročitao još kao student, svih filmova koje pogledao, tekstova koje je pročitao u novinama i na portalima, razgovorima u kojima je sudjelovao. Bilo je to fascinantno, čak i posramljujuće za nas, kojima je Bog dao da šalabazamo na sve strane, a njega prikovao za krevet i kolica.
Tekstove je, praktički do posljednjeg dana, diktirao supruzi Veri i kćerima Miji i Ivi, a ponekad sam, kad one nisu mogle, znao i ja uletjeti. Bila su to za mene posebna iskustva i milost. Znao ih je diktirati kod njega doma ili nekad telefonom, ovisno o prilici. I bio je „picajzla“, kako se veli, jer je u svakom trenutku morao znati koliko npr. rečenica ima u kojem pasusu. (Da se valjda red u svemiru ne bi narušio!) A koliko je, takav nepokretan u svojoj glavi sve imao, šokirao me jednom, kada sam mu, u završnoj fazi pisanja preko telefona, čitao tekst i slučajno (jer mi je stigla SMS poruka), ne vidjevši, preskočio jedan redak. – Preskočio si redak – opomenuo me, jer je u svojoj glavi na nevidljivom ekranu imao cijeli tekst.
Zbog toga „ekrana“ Milan je bio moj heroj. On u kolicima, ja na zagrebačkim ulicama. On sam, ja među ljudima. Ja na kavi, a on… On u mislima u prelistavanju svih knjiga koje je pročitao, tražeći citate i pasuse koje će ugraditi u kolumne koje slijede i koje je morao napisati uz nečiju pomoć, jer su ga ruke prestale slušati. No, svi koji su ga voljeli i čitali nisu ga prestali slušati. Bio je pravi blagoslov. Njegovo herojstvo, to pisanje „do posljednjeg daha“, neizreciv je blagoslov onima koji su mu bili blizu ili daleko. Svima koji su ga voljeli i cijenili, znajući ga ili ne znajući, imajući uvida u njegovu tešku bolest ili ne. Bio je to blagoslov i za cijelu našu profesiju, koja iz Milanova pisanja i života ima toliko toga naučiti. Da se isplati živjeti za napisanu riječ.
prvo-pokoj mu vjecni. drugo-pisao je o balkanoidima u kolovozu ove godine i dosta se zabunio: taj kojega brani je godinama davao primjer,zivio i jos zivi totalni balkanizam ,da je svakom imalo civiliziranome bilo zlo od toga primitivizma kojega je prosipaoo gdje se god pojavio i to u sred zagreba i presjednici je po mjeri drustvo.