Prošle je nedjelje Večernji list objavio oveći intervju s novinarom i nekadašnjim društveno-političkim radnikom Perom Kvesićem. U njemu nalazimo sljedeće rečenice: „Ne razumijem zašto je Igor Mandić boležljivo blag kad kaže da je Hrvatska propali projekt. Već je i sama zamisao bila retardirana i nakaradna. (…) Ne možete realizirati lošu zamisao i očekivati nešto dobro.“ Nekoliko dana kasnije o intervjuu se, s posebnim naglaskom na citiranim rečenicama, objavom očitovao prof. Dejan Jović. Karakteristično za društvenu mrežu Twitter, njegov je komentar kratak i odsječan.
U cijelosti glasi: „Izvrstan intervju Pere Kvesića.“ Dakle, za Jovića je, kako proizlazi iz pridjeva koji je upotrijebio (izvrstan, tj. odličan, odnosno najbolji mogući), suvremena hrvatska država propali projekt proistekao iz retardirane i nakaradne zamisli.
Dejan Jović u našem društvu i državi (pa onda i u, prema njemu, tom propalom projektu) nije bilo tko. Teško je zapravo pronaći javnog radnika i intelektualca koji je kod nas u tolikoj mjeri stručno, društveno i politički utjecajan. Podsjetimo, Jović je redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu te član niza domaćih i međunarodnih analitičko-lobističkih udruga i instituta. Nakon 2000. obnašao je dužnosti posebnog savjetnika ministara vanjskih poslova Republike Hrvatske (u mandatu Miomira Žužula i Kolinde Grabar-Kitarović 2003.-2006.) i glavnog analitičara u Uredu predsjednika Republike Hrvatske (u mandatu Ive Josipovića 2010.-2014.), a danas je na mjestu člana savjeta krovne institucije hrvatskih Srba, Srpskog narodnog vijeća iz, kako je znakovito navedeno na njihovoj internetskoj stranici, „reda uglednih predstavnika srpske zajednice u Republici Hrvatskoj“. Kako je uspio toliko mnogo (daleko više nego prije 1990.!) u tako očito propalom projektu, ostaje nejasno.
Premda dakle Jović nije bilo tko, nedavno je objavio očitu laž, a za mene i iznimno opasan te štetan komentar. Naravno, na početku valja istaknuti da Jović ima sve pravo napisati bilo što, tj. ne smije mu se braniti da u javnost uputi kakvu god glupost, laž, insinuaciju, falsifikat ili nesuvislost sve dok se, naravno, ne radi o porukama mržnje, pozivu na nasilje i slično. Njegova je naime nedavna objava već izazvala niz reakcija, ali uglavnom prizemnih ili promašenih. Javio se tako saborski zastupnik Mosta Miro Bulj pitanjem-zahtjevom predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću da zaustavi financiranje Srpskog narodnog vijeća jer, eto, ljudi poput Jovića „daju izjave koje dovode u pitanje ideju stvaranja hrvatske države, za koju sam se zajedno sa svojim suborcima borio i za koju su mnogi od njih dali svoje živote i zdravlje“. Živopisnog Bulja treba razumjeti, ali ne bi ga bilo dobro podržati jer zaboravlja da su se ljudi poput njega tijekom prve polovice 1990-ih borili, uz ostalo, i za pravo na slobodno te neometano izražavanje, što uključuje i izražavanje kritičkih, pa i (kako Jovićev primjer svjedoči) lažnih sudova te ocjena. Bulj, naravno, spomenutim zastupničkim pitanjem (opet pogrešno) ne gađa Jovića, nego neku drugu metu, ali to je već stvar aktualnih političkih odnosa. Kao i nesposobnosti da se prihvati politički poraz. Jovićeva je objava zlonamjerna neistina, a na to je najbolji odgovor argument.
Kad bi predsjednik Vlade kojim čudom prihvatio zahtjev za „skidanje“ Srpskog narodnog vijeća s proračuna (zamisao koja i nije tako nelogična, ali koja bi onda trebala u vidu inicijative doći iz redova njegovih vođa), onda bi naime bio u savršenu skladu s političkim stavom o prošlosti ovih prostora koji je i naveo Jovića da napiše spomenuti komentar. Ako je Republika Hrvatska propali projekt proistekao iz retardirane i nakaradne zamisli, onda nam dakle valja pronaći referentne točke iz koje Jović izvodi takvu ocjenu. Kako sam uvjeren da Jović nije zvjezdoznanac, tumač snova ili uživatelj horoskopskih ludorija, onda ona proizlazi iz njegovih programsko-političkih stajališta. Ona su pak odavno javno obznanjena, pa makar bila umotana u ruho kvaziznanosti. Jović naime smatra da su hrvatski nacionalisti s Franjom Tuđmanom i HDZ-om na čelu zlonamjerno uništili građansko-liberalni raj koji je navodno postojao na ovim prostorima, a zvao se Socijalistička Republika Hrvatska (SRH). U oba je stava – naravno i jasno – u krivu, a evo i zašto.
Krenimo s potonjim. Svoj je programski manifest Jović napisao 2017. (knjiga „Rat i mit. Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj“), a predstavio novinaru Vladi Vurušiću (po svemu, kako će se vidjeti, srodnoj duši koja je autoru ovih redaka upala u oko recentnom tvrdnjom da su SKH i Ivica Račan pioniri demokracije na ovim prostorima) u tjedniku Globus. Prema Joviću, „mi“ (dakle, svi stanovnici komunističke Hrvatske) smo 1980-ih imali liberalizirani jednostranački sustav, a onda smo nakon 1990. dobili autoritarni višestranački, koji je pod Tuđmanom funkcionirao kao autoritarni i de facto višestranački“. Prema Joviću su SRH dakle tijekom 1980-ih obilježavale pojavnosti slobode i pluralizma. Nemam, naravno, ovdje prostora iznijeti sve argumente koji poništavaju izneseno mišljenje.
Čudi ipak da samoproglašenom građanskom liberalu poput Jovića očito ništa ne predstavljaju činjenice da su u SRH (kao i u cjelokupnoj Jugoslaviji, uostalom) masovno kršena sva zamisliva ljudska prava i slobode, poput prava na slobodno izražavanje (čl. 133 Krivičnog zakona SFRJ, stavak 2, zlonamjerno i neistinito prikazivanje društveno-političkih prilika u zemlji ili delikt mišljenja), prava na slobodno putovanje (zadržavanjem pasoša) itd. Zatvori su tog društva slobode bili puni albanskih političkih zatvorenika (da mi se ne zamjeri nacionalističko skretanje, ne spominjem Hrvate). Da je Jović primjerice 1986. ili 1988. izjavio (kada je po njemu bilo bolje nego 1996.!) – zašto ne u Poletu? – da je Jugoslavija propala država nastala iz retardirane i nakaradne zamisli, brzo bi bio otpremljen u KPD Stara Gradiška na barem jednu godinu. (U modernoj Hrvatskoj mu, naravno, kako i valja, tajna politička policija neće rano ujutro pretresti stan). Ključno je ovdje uočiti da Jović svjesno krivotvori spoznaju o prošlosti, što je porazno za jednog sveučilišnog profesora. Zato je njegov komentar iznimno štetan i opasan.
Iz neumjerenog i lažnog veličanja komunističke Hrvatske Jović dakle izvlači stav o samostalnoj hrvatskoj državi kao propalom projektu. Kako iza njezina nastanka stoji hrvatski nacionalno-demokratski pokret, za Jovića, naravno, jedini rušitelji i SRH i Jugoslavije, nije nikakvo čudo da hrvatske nacionaliste (on ih zove etnototalitaristima!) – netko je, naravno, ipak morao stajati iza te nakaradne i retardirane zamisli! – pretvara u najgore negativce naše nedavne prošlosti. I to je jasno očiti i zlonamjerni falsifikat. Relativizacija uloge srpskog imperijalizma u ratovima na području bivše Jugoslavije (uz potporu, nažalost, dobrog dijela hrvatskih Srba) doista je rijedak primjer malicioznog sljepila. Razloge zbog kojih Jović s tolikom mržnjom gleda na društvo i državu u kojoj živi, meni se čini, treba tražiti u vrištećem manjku akademskog integriteta. Ovaj (za Jovića) propali projekt (na sreću!) ipak ne trpa u zatvor zbog zle namjere
Sve dok Dejan Jović, suptilno, usred Zagreba truje studente, sve dok Savo Štrbac prima hrvatsku mirovinu, nešto stvarno nije u redu sa Hrvatskom. Pored toliko zakona zar je stvarno problem donijeti još jedan koji bi ispravio takve anomalije?