''On je životinja, masovni ubojica. Kako možete raditi s njim", odjednom upita novinarka lokalne radiopostaje u Haagu. Godina je 2009., njezin sugovornik je Marko Sladojević, pravni zastupnik Radovana Karadžića, bivšeg lidera bosanskih Srba, pred haaškim tribunalom netom optuženog za genocid i zločine protiv čovječnosti počinjene na teritoriju BiH."
Da, tako ga portretiraju u zapadnim medijima. Moram priznati da sam također bio pod utjecajem propagande. Kad sam počeo raditi s njim, nisam znao što da očekujem. Ali onda sam ga susreo i otkrio da je u pitanju običan čovjek", odgovara odvjetnik na tečnom nizozemskom jeziku. Samouvjeren je, staložen, ne da se isprovocirati. Novinarka inzistira, zanima je vjeruje li u Karadžićevu nevinost. "Trudim se biti profesionalan. Moj posao nije da vjerujem ili ne vjerujem. Ljudi ne razumiju prirodu mog posla i zato često misle da mi nemamo savjest. No, mogu reći da nisam pronašao puno dokumenata koji inkriminiraju Radovana Karadžića."
Možda je baš ovo trenutak u kojem će netko tanjih živaca, netko tko nema problem s diferencijacijom agresora i žrtve u ratovima 90-ih napustiti projekciju dokumentarnog filma "Srpski odvjetnik" redatelja Aleksandra Nikolića. I pritom se gadno prevariti.
Riječ je o političkom dokumentarcu, snažnom antiratnom filmu koji prikazuje etičke dvojbe i lomove mladog pravnika koji je, usprkos vlastitom sustavu vrijednosti, prihvatio braniti Radovana Karadžića pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu, prethodno i Momčila Krajišnika te Slobodana Miloševića, čijem je režimu još ne tako davno bio jedan od sudionika otpora. Uostalom, film je isprekidan potresnim fotografijama i svjedočenjima majki Srebrenice, njihovim povicima ispred suda, poput: nema pravde!
"Ideja za film rodila se tijekom čestih susreta s Markom: on je brat mog dobrog prijatelja. Tijekom naših razgovora otkrio sam taj silni osobni sukob između profesionalnih i etičkih načela, koji nosi u sebi. U tom je trenutku zastupao Momčila Krajišnika, što za mene nije bilo dovoljno inspirativno, no kad je tri godine kasnije preuzeo Radovana Karadžića, odmah smo se dogovorili i krenuli na posao", prisjetio se redatelj Aleksandar Nikolić, u razgovoru za Večernji list, početka snimanja svojeg dugometražnog prvijenca koji će se, nakon festivala u Češkoj i Njemačkoj, 27. veljače naći na programu Zagrebdoxa.
Neimaština, bijeda, izolacija
U trenutku raspada Jugoslavije, junak njegova filma imao je tek 15 godina. "Na vlasti je bio Slobodan Milošević koji je cijelo desetljeće Srbiju vodio iz katastrofe u katastrofu, u ratove, u neimaštinu, bijedu i izolaciju. Vladao je potpuni kaos. Kao i većina mojih prijatelja i ja sam izrazito bio protiv tog režima. Provodili smo puno vremena protestirajući da nešto promijenimo, ali ništa se nije mijenjalo. Na kraju nisam stvarno više imao izbora, odlučio sam otići", priča Marko Sladojević koji je napustio Srbiju u ljeto 1999. Nakon 78 dana NATO-va bombardiranja odlučio je emigrirati u Nizozemsku, gdje je završio studij.
"Bilo je teško živjeti u zemlji koja je sudjelovala u bombardiranju moje zemlje, a s druge strane u toj sam zemlji tražio sreću. Također, Nizozemci su imali problem prihvatiti me u najgorem trenutku kada je Milošević još uvijek bio na vlasti, pa bi pri spomenu zemlje iz koje dolazim ljudi uglavnom bili suzdržani. Trebalo je vremena da shvate da ja nisam neki zao Srbin koji ljudima želi učiniti nešto loše. No, sve je to izazvalo veliki konflikt u meni", priča Marko Sladojević, kojeg je Srbija, kao vrsnog pravnika, angažirala na obrani Slobodana Miloševića – čovjeka protiv kojeg je cijelo desetljeće prosvjedovao.
"Ljudska priroda je vrlo čudna. Dok sam bio u Srbiji bio sam izrazito protiv Miloševićeva režima i stvarno sam mu želio sve najgore, no po dolasku u Haag više nije bio na vlasti, bio je tako nemoćan. Valjda imam tu potrebu da pomognem nemoćnima. U meni se sve okrenulo, kao da sam svih deset godina navijao za njega. Kad sam radio na tom predmetu, ja sam svim srcem branio čovjeka i njegova prava, tko god on bio."
Odlazak supruge Tine
Etičkim dvojbama Marka Sladojevića zasigurno su pridonijele sve burnije rasprave sa suprugom Tinom, Slovenkom koja sve teže prihvaća činjenicu da njezin životni partner zastupa notornog zločinca. Karadžić je tijekom suđenja u više navrata nijekao sve optužbe, govoreći da je sve što je činio kao lider bilo legitimno i neophodno. Buru u sudnici, pa i javnosti, izazvao je izjavom da je "zbog zbivanja u našem građanskom ratu trebao biti nagrađen, a ne optužen". Jedna snažna scena u filmu, koja prati razgovor supružnika Sladojević putem Skypea, otkriva kako Tinina tolerancija pada onog trenutka kad Karadžić inzistira na negaciji strašnog zločina na sarajevskoj tržnici Markale. "Ne može si on priuštiti da govori da su na tržnicu dovožena unakažena tijela. Meni je užasno, on nema pravo govoriti takve stvari u sudnici", očajava odvjetnikova supruga. I Marko priznaje kako mu se posao počeo snažno reflektirati na odnos sa ženom: "Događalo se da je propitujem sve živo na dnevnoj bazi, tko joj je izvor informacije, na čemu se to temelji, što kaže druga strana... Moje profesionalne deformacije bile su sve snažnije". Tijekom snimanja filma (sniman je pet godina!), supružnici se rastaju.
Kako film odmiče, slažući mozaik krvavih ratova koje je počela Miloševićeva Srbija, Markovi lomovi sve su dublji. Povremeni posjeti Beogradu otkrivaju razdor među bliskim prijateljima, nerazumijevanje njegovih motiva da brani zločinca, borbu argumentima poput "ne valja ti posao, Marko, uvjerenja su u nas uvijek bila glasnija od činjenica". Važan je i posjet Sarajevu i susret s mladim čovjekom koji mu priča o godinama bez vode i struje, snajperistima na krovu hotela čiji hici obaraju ljude poput glinenih golubova. "Za mene će Karadžić i Milošević uvijek biti zločinci", kaže mu Sarajlija. Važan je bio i tek letimičan pogled na nadgrobnu ploču mladića rođenog 1976., iste godine kada i junak filma, čiji je životni put međutim naprasno prekinut 1994. godine...
"Mene je kao Srbina šokiralo kad sam saznavao što se sve radilo u ime mog naroda, ali s vremenom navikao sam na te tragedije. Što je najgore, sve doseže masovne razine pa sudbina jednog čovjeka više ne igra ulogu. Dođe ti da se zamisliš nad svim tim istinama. Jednostavno si tužan što je tako, ali tako je."
Bijeg u Buenos Aires
Nakon što je ovom procesu priskrbio više od 600 svjedoka, nakon što je izveo više od 11.500 dokumenata, kraj filma otkriva da je nakon 10 godina na Tribunalu njegovoj karijeri međunarodnog pravnika došao kraj.
"Ponekad se pitam čemu sve ovo, sva ova suđenja, sva ova preispitivanja. Došao sam pronaći istinu, a što sam više znao sve sam manje razumio. Vrijeme je da se krene dalje. Nagledao sam se leševa, otkinutih ruku i zaklanih vratova. Čovjek postane kamen, neosjetljiv. Kad netko od mojih prijatelja ima problem ja mu kažem da se na ovome svijetu događaju i gore stvari. Kažem: suosjećam s tobom ali, oprosti, malo sam prazan s emocijama."
Upravo ta spoznaja bila je okidač za scenu koja će film i odjaviti. Marko Sladojević sjest će za volan svog automobila, nataknuti tamne naočale, raspaliti "Zabranjeno pušenje" tako da pucaju zvučnici i krenuti put Slovenije potražiti svoju ženu – ako to ona još uvijek jest. Sanja o zajedničkom bijegu u Buenos Aires, otvaranju butik hotela.
Dok se to ne dogodi, odlučio je objaviti knjigu o raspadu Jugoslavije koju piše s još dvojicom haaških odvjetnika, Hrvatom i muslimanom. "Želimo biti objektivni i ispričati istinu o ratu. Nama bar činjenica ne nedostaje. Ne smijemo zabijati glavu u pijesak, trebamo znati što smo radili jedni drugima da se to više nikad ne ponovi." S njim ili bez njega u sudnici, presuda u predmetu Radovana Karadžića očekuje se ove jeseni.
>>Hoće li Hrvati dopustiti da Posavina opet padne. Ima li nove strategije?!
>>Šešelj je dokaz da u Haagu nije suđeno ideji Velike Srbije
