Sjedim tako u voćnjaku i uživam u prvim mirisima jeseni, kad odjednom, na glavu mi padne jabuka. Pomislim kako se to isto dogodilo Isaacu Newtonu, koji je nakon toga matematičkom formulom čitav univerzum povezao u jednu lijepu cjelinu, koju na okupu drži moćna sila gravitacije. Ali, ova je jabuka bila drukčija. Ona je više govorila o silama koje određuju ljudske poslove, nego o putanjama nebeskih tijela. To su sile pred kojima je uzmicao i um ovog velikog filozofa. “Mogu objasniti kretanje zvijezda, ali ne i ludilo ljudi”, rezignirano je govorio.
I doista, bio je to okus jabuke razdora, slične onoj koja je, po predaji, bila povodom Trojanskom ratu. Ili onoj koju je Eva dala Adamu, zbog koje čovječanstvo još uvijek putuje dolinom suza. Jabuka je to zbog koje je naš svijet postao svijet nesklada i posvađanih jezika, a sila gravitacije, koja bi ga navodno trebala spajati, razbija ga na sitne, samima sebi dostatne dijelove.
Sliku toga svijeta univerzalnog nesklada možda nam danas najplastičnije prikazuje moderna “Babilonska kula” društvenih mreža. Zamišljene kao “mreže” koje bi svojim nitima spajale ljude i učinile naš svijet jedinstvenim “klupkom”, one kao da rade suprotno. Umjesto da budu potka sveopćem “razgovoru čovječanstva”, one nam pružaju sliku beskrajnih svađa i sve većeg međusobnog nerazumijevanja ljudi.
Nešto što je trebalo biti naš “prozor u svijet”, pretvorilo se u “balone” u kojima je svatko od nas zatvoren i iz kojih ne želi izaći van. Svijet koji nam se nekada činio jedinstvenim sada se raspao u beskrajni niz paralelnih stvarnosti, gdje svatko vidi samo ono što mu odgovara, bez potrebe da ikada posumnja i izađe iz tog svog malog, dobro ušuškanog virtualnog “carstva”.
U tome je carstvu svatko urednik svoga “zida”, gdje se prihvaćaju samo “lajkovi” i pohvale. U njemu, možda, “caruje drugarstvo”, ali nema pravog dijaloga, niti je moguć ikakav napredak u spoznaji. To ne čudi, jer se nikada ništa nije naučilo od istomišljenika i onih s kojima se slažemo. Pokude i različita mišljenja lako se rješavaju uz pomoć jednoga “klika”.
Zato je vrijeme provedeno na društvenim mrežama uglavnom izgubljeno vrijeme, potrošeno na traganje za samopotvrđivanjem. Nešto se može naučiti samo kada se naše misli i ideje stave u sukob s drugim mislima i idejama, kada se promatraju u odnosu na nekoga. Da bismo nešto naučili moramo izaći iz ugodnog zarobljeništva u svijetu zrcala i iluzija.
Tu iluziju pojačava i sam princip na kojemu rade društvene mreže. One koriste naše “lajkove” kako bi pratile što točno volimo, pa nam se to što volimo onda i nudi. Tako postajemo zarobljenicima vlastitih želja i sviđanja, a stvari koje preferiramo jedino i vidimo, jer nam se samo one i nude kao jedina stvarnost. Na kraju se zateknemo kako se divimo vlastitim iluzijama.
Svijet društvenih mreža tako postaje gluhi prostor naseljen jedino našim željama, u kojemu ono što jedni tvrde drugi vide kao nešto izmišljeno i nestvarno. Tako se sanjani “razgovor čovječanstva” premetnuo u “razgovor gluhih”, u kojemu jedni drugima postajemo sve nemuštiji i udaljeniji. Zato se i kaže kako su prije interneta zbog budala patile samo rodbina i najbliži susjedi, dok sada mora patiti čitav svijet.
Tako se nesklad čovječanstva samo umnožio, udaljenost između ljudi se povećala. To se može vidjeti ako pogledamo današnje političke obračune na društvenim mrežama. Tu kao da uopće više nema rasprava između ljudi različitih političkih preferencija. Više ne postoje ljudi lijevih i desnih uvjerenja, koji bi sučeljavali svoje stavove i argumente.
Gotovo da imamo posla s ljudima s različitih planeta. Tako bi ljevičari, recimo, bili s Venere, dok bi desničari bili s Marsa. Oni više ne govore istim jezikom, nisu ista nacija, pa čak ni rasa. Radi se o potpuno različitim bićima koja su na svom putu kroz intersolarne sustave nekako zalutala na Facebook ili Twitter.
Rezultat toga je, primjerice, da u medijima imamo predstavljenu jednu političku stvarnost, a onda ispadne čudo neviđeno kada na izborima pobijedi neka druga opcija. To je očita posljedica toga što su ljudi zatvoreni u krugove istih ideja i ne vide drugu stvarnost, osim one koju priželjkuju. Tako smo dobili generaciju razmaženih narcisoidnih političkih ekstremista koji kreiraju naše novo normalno.
To je za jedno društvo siguran put u propast, jer predstavlja objavu “rata svih protiv sviju”, u kojem se protivnik više ne doživljava kao netko tko ne dijeli naše stavove, već je on prirodni neprijatelj, netko koga se može pobijediti samo tako što će ga se uništiti. A sve to u ime nepomućene slike našeg malog šarenog djelića stvarnosti ispred zrcala
Ristić je inteligentno uočio jaz. Bravo!