Znanje, iskustvo, vještina liječnika te njihovi osobni etički stavovi i
danas su u hrvatskoj medicini dvadeset tri godine nakon rođenja
naše "prve bebe iz epruvete" i temelj i okvir za obavljanje
postupaka medicinski potpomognute reprodukcije. Da se prirodne znanosti
razvijaju brže od humanističkih, u ovom slučaju od legislative, ne može
biti opravdanje za to što je u Hrvatskoj još uvijek na snazi zakon iz
1978. koji regulira samo dvije metode "umjetne oplodnje" muževim
sjemenom i doniranim sjemenom drugoga muškarca.
Nove metode, stari zakon
Liječnici žele zakon, traže zakon, no sve je zasad ostalo na dva
pokušaja u proteklih nekoliko godina. Neplodni bračni parovi nisu,
naravno, prestali dolaziti na liječenje, liječnici su usvajali i
provodili nove metode potpomognute reprodukcije koje omogućuje
suvremena medicina, ali ne i zakon kaže doc. dr. Hrvoje Vrčić,
voditelj programa laboratorija za izvantjelesnu oplodnju u zagrebačkoj
Klinici za ženske bolesti i porode.
Ako situaciju promatramo s ljudske strane, trenutačno je naš
najveći problem oko pedeset bračnih parova u Hrvatskoj koji unatoč
želji ne mogu postati roditelji jer trebaju donaciju jajne stanice. To
su žene koje nemaju vlastite zrele jajne stanice jer su preboljele neku
malignu bolest pa su zbog liječenja ostale u prijevremenoj menopauzi,
žene kojima su uklonjeni jajnici zbog neke bolesti. Ne govorim o ženama
kojima je više od pedeset godina jer sam i osobno protiv da se žene u
toj dobi oplođuju doniranom jajnom stanicom, nego o mladim ženama koje
su, ne svojom krivnjom, ostale bez šanse da začnu. Ti bračni parovi
odlaze iz Hrvatske. Najčešća je destinacija Češka, ali i druge
tranzicijske zemlje poput Moldavije, Ukrajine, Rumunjske kaže dr.
Vrčić.
I muškarcima liječenje maligne bolesti oštećuje spermatogenezu, a ako
nisu prije terapije sačuvali i pohranili svoje sjeme, potrebna je
donacija. U Hrvatskoj je danas četrdesetak parova, odosno muškaraca
koji, da bi dobili dijete, trebaju donaciju sjemena. Na žalost, i oni
su na listama čekanja inozemnih klinika, u zemljama u kojima zakon
omogućuje donaciju sjemena strancu. Hrvatska, dakle, nije dobila zakon
o umjetnoj oplodnji, ali je izgubila banke sperme prije otprilike
godinu dana.
Skup odabir dragovoljaca
Banke sperme, ni naša u Petrovoj, a ni ona u Klinici "Vuk
Vrhovac", više nemaju zalihe sjemena dobrovoljnih davatelja. Donatori
su uglavnom bili studenti Zagrebačkog sveučilišta, najčešće medicinari,
studenti Kineziološkog fakulteta, studenti FER-a. O darivanju sjemena
studentima se obično govorilo na petoj godini medicine pa bi se tako
informacija širila, ali čemu promocija kad novca za to nemamo
kaže dr. Vrčić.
Odabir dragovoljaca za donaciju sjemena, objašnjava, vrlo je skup
postupak, ali ne zato što se donorima išta plaća. Za izgubljeno vrijeme
dobili bi dnevnicu, oko 400 kuna. Ali procedura odabira i zamrzavanja
sjemena, što podrazumijeva testiranje stanja zdravlja potencijalnog
donora (spolno prenosive bolesti, hepatitis, HIV, nasljedne bolesti)
košta između dvije i tri tisuće kuna. I odmrzavanje ima svoju cijenu. I
to je procedura, složenija nego što se zamišlja, a o financijskoj
situaciji u zdravstvu ne moramo govoriti. Danas zamrzavamo sjeme samo
od pacijenata KBC-a s malignom bolešću koji kreću na terapiju koja će
im spasiti život, ali će im i trajno oštetiti spermatogenezu, napominje
dr. Vrčić.
Iako, dakle, nije riječ o iznimno velikim potrebama za tuđom jajnom
stanicom i spermom, dr. Vrčić smatra da ne bi bilo beznačajno ni da je
posrijedi samo jedan bračni par koji čeka, jer riječ je o ljudima koji
žele dijete i kojima treba pomoći u zemlji. Ovako oni odlaze u
inozemstvo.
Cijene
Izvantjelesna oplodnja na klinikama u inozemstvu, primjerice u Sloveniji, stoji između tri i četiri tisuće eura, u Austriji, Njemačkoj, u SAD-u i puno više od toga, čak do 20.000 dolara. Samo lijekovi za izvantjelesnu oplodnju koštaju između šest i deset tisuća kuna. Kupnja jajne stanice ili sperme dodatno poskupljuje medicinsku proceduru.
