Zbog ratnih sukoba, raznih političkih previranja, uključujući i brojne nadolazeće političke izbore, zebnje zbog mogućih novih pandemija, sve izraženijih poskupljenja koja mnoge vode u siromaštvo, sve učestalijih razornih potresa, sve uočljivijih i nimalo ugodnih klimatskih promjena, sve ubrzanijeg razvoja tehnologije i umjetne inteligencije za koje ne znamo kamo nas vode i sve raširenije ljudske otuđenosti, usamljenosti i tjeskobe, ova 2024., u koju smo tek ušli, čini se nekako puna neizvjesnosti i neke prijeteće nelagode. I tko zna kako ćemo je i po čemu jednom pamtiti. No kako uvijek postoji i ona ljepša, bolja, svjetlija i vedrija strana svake priče, tako i ova godina u sebi ima nešto obećavajuće. A kada su u pitanju esencije sretnog i spokojnog života – zdravlje, unutarnji mir, sklad i suživot s okolinom koja nas okružuje te uživanje u njezinim ljepotama i blagodatima – ima li išta vrednije i ljekovitije od povezanosti ljudi jednih s drugima te njihove povezanosti s prirodom? Suvišno je navoditi odgovor. Ali zato je i te kako važno i značajno istaknuti, podsjetiti, a nekima i otkriti, da će se upravo ove godine s ponosom slaviti nešto veliko, nešto što u sebi objedinjava upravo to što se podrazumijeva, što u sebi nosi razloge za ljudsku sreću i grije nas nadom. I tako lijepo, dostojanstveno i poučno povezuje sadašnjost s prošlošću. Ove godine, naime, obilježava se 150 godina postojanja – organiziranog planinarstva u Hrvatskoj.
I u čast toj iznimnoj obljetnici ne samo svaki mjesec, već svaki tjedan ove godine, sve do svibnja one iduće, bit će u znaku slavlja planina i onih koji njima hode, čuvaju ih, na njima uživaju i druge zovu da im se pridruže – planinara. Stoga slavljenik – Hrvatski planinarski savez (HPS), a iza te jednine stoji golema množina od 340 raznih planinarskih udruga i čak 40 tisuća hrvatskih planinara – organizira dugotrajnu, široku i “visoku” proslavu pod simboličnim imenom – 150 izleta za 150 godina. Sad odmah na početku, kako bismo na neki način omeđili ili, planinarskim rječnikom rečeno, “markirali” ono što nas očekuje, valja reći da su u toj našoj gorskoj slavljeničkoj priči osobito važna tri vremenska uporišta i dva planinarska uspona – travanj 1874., kada se dogodio presudni uspon na Klek kod Ogulina, 15. listopada iste te godine, kada je osnovano Hrvatsko planinarsko društvo (HPD), te 17. svibnja 1875., kada je bio organiziran prvi izlet HPD-a u Samoborsko gorje, na Oštrc i Plešivicu. Otada do danas cijeli je niz iznimno važnih, velikih datuma, brojeva i događaja koji dokazuju kako u našoj zemlji već stoljeće i pol postoji pravi planinarski pokret. A o svemu što je bilo i što će se tek zbiti najbolje je bilo porazgovarati s prvim čovjekom Hrvatskog planinarskog saveza, njegovim predsjednikom u već drugom mandatu, našim čuvenim planinarom i alpinistom, vođom brojnih ekspedicija na Himalaju, autorom niza “planinskih” knjiga i dugogodišnjim članom jedinstvene i nenadmašne Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS) Darkom Berljakom te glavnim tajnikom HPS-a, glavnim urednikom časopisa “Hrvatski planinar”, također neumornim planinarom i autorom brojnih izdanja, a posebno impresivnog “Planinarskog vodiča po Hrvatskoj” Alanom Čaplarom, koji nam je na početku razgovara objasnio zašto je ta 1874. bila ključna za planinarstvo u Hrvatskoj, što se tada dogodilo i gdje te tko je za to zaslužan.
Klek – kolijevka hrvatskog planinarstva
– Organizirano hrvatsko planinarstvo započelo je 1874. kada je u Zagrebu osnovano Hrvatsko planinsko društvo, čime su Hrvati postali deveti narod svijeta koji je imao svoju planinarsku organizaciju. Znači, u tome smo bili među prvima u svijetu. Naime, organizirano planinarstvo u svijetu krenulo je 1857. osnivanjem Alpine Cluba u Londonu, nakon čega su na europskom kontinentu osnovani istovjetni savezi u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji, Italiji, Francuskoj... Neposredni povod za osnivanje HPD-a bio je jedan susret u Ogulinu na kojem su se našli profesor matematike i poznati istraživač Dinarida Johannes Frischauf iz Graza, Vladimir Mažuranić i Bude Budisavljević. Nakon njegova uspona na Klek u travnju 1874., Frischauf je predložio da se u Hrvatskoj osnuje planinarsko društvo po uzoru na društvo koje je tada već postojalo u Beču. I zaista, već u jesen te godine, 15. listopada, u Zagrebu je osnovan HPD. Osnivači su bili mahom istaknuti prirodoslovci i istraživači toga doba, neki od njih i osnivači Akademije i Sveučilišta u Zagrebu. U početku glavni cilj HPD-a bilo je istraživanje do tada nepoznatih planinskih područja Hrvatske – vratio nas je Čaplar 150 godina unatrag domećući kako upravo zbog tog davnog, presudnog uspona Klek često nazivamo "kolijevkom hrvatskog planinarstva" jer je organizirano planinarstvo u našoj zemlji i poteklo s njega. Zato se "okrugle" planinarske obljetnice redovito i slave usponom na Klek. A koliko ta planina znači planinarima dokazuje i grb HPS-a u čijem je središtu upravo stjenoviti i svima odmah prepoznatljivi obris Kleka.
VEZANI ČLANCI:
– Od samih početaka planinarstva hrvatski su planinari shvatili važnost brige za planine i sigurnost pri kretanju u planinama. I zato se počelo s markiranjem planinarskih putova. Najprije je različitim bojama bilo obilježeno nekoliko staza na Medvednici, prema Sljemenu. Ujedno je 1878. na Medvednici uređena Gradska kuća, koja je time postala i prvi planinarski objekt ne samo u Hrvatskoj nego na cijelom prostoru jugoistočne Europe. Kasnije je ta Gradska kuća bila preimenovana u Tomislavov dom, a njegova tradicija postoji sve do današnjih dana. Planinari su se otada počeli vrlo intenzivno brinuti za izgradnju i uređenje planinarske infrastrukture. A više od stotinu godina planinarske putove u Hrvatskoj obilježavamo crveno-bijelim markacijama koje smo prihvatili 1922., isto kada i Slovenija. Danas se hrvatski planinari aktivno skrbe o više od 6500 kilometara obilježenih planinarskih putova, što je jedna vrlo bogata i razgranata infrastruktura koja omogućava sigurno i ugodno planinarenje u svim dijelovima Hrvatske, te 160 planinarskih objekata – domova, kuća i skloništa. K tome, danas imamo 342 udruge članice HPS-a. Tu brojku čine osnovne planinarske udruge – planinarska društva i klubovi, zatim su tu stanice planinarskih vodiča, HGSS i njene stanice, županijski i gradski planinarski savezi... U cijeloj toj velikoj planinarskoj organizaciji danas imamo nešto više od 40 tisuća članova, što čini jedan posto cjelokupnog stanovništva Hrvatske – naveo nam je Alan Čaplar brojke od kojih se naš planinarski ponos samo penje i penje.
Uspon Dragojle Jarnević na Okić 1843.
A onda taj osjećaj u nastavku razgovara o povijesti, postignućima i dosezima hrvatskog planinarstva doseže vrtoglave i blještave himalajske visine, ali nas i zadivljujuće spušta u tajanstvene dubine, jer Darko Berljak podsjeća da HPS uz planinare čine i hrvatski alpinisti te speleolozi. Ne zaboravlja on spomenuti ni pisanu planinarsku riječ.
– Od 96 nacionalnih saveza, koliko nas je u svjetskoj planinarskoj organizaciji, mi smo možda najraznovrsniji jer su u sklopu našeg Saveza i neke djelatnosti kojih u drugim savezima nema. Konkretno, to je speleologija u kojoj smo u samom svjetskom vrhu. Isto tako, kod nas je jako razvijena i nakladnička djelatnost, što mnogi savezi nemaju. Mi smo od samih početka razvijali tu nakladničku djelatnost s našim časopisom "Hrvatski planinar" koji je lani obilježio 125 godina neprekidnog izlaženja. I to je jedan od najstarijih časopisa koji još uvijek izlazi u fizičkom obliku. Tu raznovrsnost djelatnosti našeg HPS-a, uz speleologiju, čine i alpinizam, vodiči i zaštita prirode. Zato valja reći da smo mi jedna od najvećih nevladinih organizacija za zaštitu prirode, te da imamo 12 stručnih i organizacijskih komisija. S organiziranim alpinizmom počelo se pak i prije nego je osnovan HPD. Poznat je uspon Dragojle Jarnević na Okić 1843., što znači da smo i u ženskom alpinizmu bili pioniri. Mi smo jedina zemlja na svijetu koja se može pohvaliti da joj je na vrhu svijeta, na Mount Everestu, bilo više žena nego muškaraca. A prva hrvatska alpinistička ekspedicija bila je organizirana 1971. Odonda nema svjetskog velegorja na bilo kojem kontinentu gdje nisu bili naši alpinisti. Ukratko, hrvatski alpinisti izveli su 19 ekspedicijskih uspona na planinske vrhove više od osam tisuća metara, među kojima su i uspješni usponi na najviši vrh svijeta Mount Everest, visok 8848 metara, u ekspedicijama koje je organizirao naš Savez. Ja sam imao tu čast i sreću da sam u Himalaju vodio 17 ekspedicija, od čega je njih 11 bilo na vrhove više od osam tisuća metara. I uvijek smo željeli da te ekspedicije ostanu po nečemu pamtljive pa smo tako 1986. na Ama Dablamu, najfotogeničnijem vrhu Himalaje, ispenjali prvenstveni smjer kojim do tada nitko nikada nije prošao, po južnoj stijeni, u alpskom stilu – dakle bez Šerpa i postavljanja visinskih logora. To do danas nikada više nije ponovljeno. Godinu kasnije bili smo opet prvi na vrhu Ngojumba Kang, što je tada sa 7743 metra bio treći vrh po visini na svijetu na kojemu do tada još nije bila ljudska noga. Opet godinu dana kasnije proveli smo čak 72 dana u sjeverozapadnoj stijeni Everesta. Nažalost, nismo došli na sam vrh zbog lošeg vremena, nedostajalo nam je jedno 800 metara. A u kasnu jesen 1995., odmah nakon Domovinskog rata, organizirali smo prvu službenu hrvatsku ekspediciju na Himalaju. Popeli smo se tada na šesti vrh svijeta, na Cho Oyu, čija je visina 8201 metar. I ne samo to, jer se s vrha jedan naš član skijao. U to vrijeme to je bila deveta visina na svijetu s koje se čovjek skijao. A malo niže drugi je član naše ekspedicije odletio u dolinu padobranskim jedrom. Slijedile su potom i druge ekspedicije našeg Saveza da bi se onda kulminacija zbila 2009. kada su se četiri naše djevojke popele na najviši vrh svijeta, i to u velikom stilu. I nekako u tom alpinističkom duhu sad kreće i obilježavanje naše velike obljetnice jer je prva akcija HPS-a povodom 150. godina planinarstva u Hrvatskoj odlazak sedmorice naših penjača u Patagoniju, na granitne stijene gdje do sada nije bio nitko iz Hrvatske. Nadamo se da ćemo tu našu proslavu otvoriti s tim uspjehom u Južnoj Americi – kazivao je Berljak podatke od čijih nas je visina hvatala čak i mala vrtoglavica. Onda nas je vrlo brzo i prizemljio navodeći kako je naša zemlja, zahvaljujući i speleološkim ekspedicijama, također u samom svjetskom vrhu što se tiče istraživanja dubina, pri čemu su, uz mnoge druge, nama posebno drage i važne najdublja velebitska Lukina jama i druge duboke velebitske jame.
74 godine postojanja HGSS-a
Naravno, ne može se priča o zemaljskim visinama i dubinama ispričati, a da u njoj jedan od glavnih likova nije i naš HGSS. Srećom, ispred nas je bio sugovornik kao stvoren za tu priču.
– Baš ovih dana, 4. siječnja, obilježili smo 74 godine od trenutka kada su ondašnji dužnosnici HPS-a predložili osnivanje Gorske službe spašavanja, da bi već u veljači bila održana osnivačka skupština. Znači, HGSS postoji već 74 godine. No zbog novih sadržaja HGSS se 2002. osamostalio i postao vrlo ugledna organizacija, ali su HGSS i njegove stanice i dalje članovi HPS-a. Važno je istaknuti da su korijeni takvih organizacija kao što je HGSS upravo u planinarstvu jer kada su ljudi prije više od 200 godina masovnije počeli odlaziti u planine i kada bi se dogodila bilo kakva pa i najbezazlenija nesreća ili nezgoda, mnogi bi umirali jer nisu mogli sići s planine. Stoga su se organizirali razni timovi po mjestima ispod vrhova planina. Tako je bilo i kod nas te su se 1950-ih po raznim planinarskim društvima slagale ekipe gorske službe spašavanja. Kasnije su one prerasle u stanice, a danas ih ima 25 u cijeloj Hrvatskoj. U svakoj županiji najmanje jedna, u nekima i dvije. I HGSS godišnje ima između 800 i tisuću akcija spašavanja svih vrsta, u planinama, u podzemlju, u rijekama... U posljednje vrijeme imamo i jako puno potraga. Hrvatskom planinarskom savezu je na čast da je HGSS osnovan u našem okrilju i da i dalje imamo čvrste veze jer HGSS kadrovski i počiva na članovima iz planinarskih društava – s nekim posebnim žarom i sjajem u očima kazivao nam je Darko Berljak odmah nastavljajući s pričom iz Domovinskog rata kada je u okrilju HPS-a nastala i specijalna postrojba Glavnog stožera Hrvatske vojske – Planinska satnija Velebit.
– Baš u ovom prostoru, u ovoj zgradi HPS-a u kojoj sad razgovaramo, u proljeće 1991. okupili su se specijalisti HPS-a, alpinisti, speleolozi, gorski spašavatelji i turni skijaši, te su se samoorganizirali i čekali trenutak kada bi mogli biti korisni u Domovinskom ratu. To se dogodilo već u rujnu 1991. kada su stanovnici ličkog kraja - iz Lovinca, Svetog Roka i Ričica - u zbjegu krenuli preko Velebita. U roku od nekoliko sati ti su se naši članovi organizirali i otišli tamo pa se to i slavi kao rođendan te velebitske satnije koja je neko vrijeme bila u Zboru narodne garde, da bi 1992. postala specijalna postrojba Glavnog stožera HV-a te je bila stacionirana na južnom Velebitu u tri dosta važne faze. Prva je bila te jeseni i zime 1991. te u proljeće 1992. kada je postrojba držala dosta dugu liniju na južnom Velebitu, čuvajući velebitski greben da neprijatelj ne dođe na južnu stranu. Kasnije, tijekom akcije Maslenica, satnija je bila logistika svim drugim specijalnim postrojbama Hrvatske vojske i policije. I posljednja, treća, iznimno korisna faza odvijala se 1994. i 1995. kada se u Paklenici provodila obuka za časnike i dočasnike svih specijalnih postrojbi. Bili su to alpinistički tečajevi s elementima HGSS-a. Planinska satnija Velebit onda je bila zaista vrijedan saveznik našoj vojsci. Nakon rata satnija je ukinuta i svi njeni članovi vratili su se svojim prijašnjim poslovima. Ipak, zanimljivo je reći da je te 1991., kada se išlo na Velebit, satnija koristila opremu alpinističkih ekspedicija koje su godinu-dvije prije bile na Himalaji, tako da se sva ta oprema potrebna za preživljavanje u teškim zimskim uvjetima na Himalaji tada prenijela na Velebit pa smo mi u tim trenucima bili daleko nadmoćniji od neprijatelja i mogli smo na temperaturama kakve zimi i jesu na Velebitu držati položaje po bilo kakvim uvjetima – otkrio nam je Darko Berljak kojeg smo pitali koja je bila njegova uloga u toj velebitskoj satniji.
VEZANI ČLANCI:
– Od samog formiranja bio sam u toj postrojbi, a u njenoj fazi obuke za specijalne postrojbe bio sam pomoćnik zapovjednika, a idejni vođa i zapovjednik te satnije tijekom cijelog Domovinskog rata bio je također poznati alpinist Jerko Kirigin koji je vodio našu prvu alpinističku ekspediciju 1971. na Grenland. On je kasnije, 1989., bio i u ekspediciji na Mount Everestu i tada je vidio kome što leži što se tiče tehnike i opreme pa je zapravo ta ekspedicija na Himalaji bila jezgra iz koje je kasnije nastala planinska satnija Velebit. Nažalost, tijekom rata jedan član satnije je poginuo. To je naš poznati speleolog Ozren Lukić. Njegovim je imenom nazvana čuvena Lukina jama na Velebitu – reče nam Berljak.
Izgradnja čuvene Premužićeve staze
Potom smo se, u nastavku razgovora s Alanom Čaplarom, opet vratili u malo dalju povijest, ostajući i dalje na Velebitu.
– Kada je riječ o hrvatskom planinarstvu valja istaknuti izgradnju Premužićeve staze na Velebitu koja je izgrađena na inicijativu tadašnjeg predsjednika HPD-a Ivana Krajača. Angažirao se poznati šumar Ante Premužić i u tri godine, od 1930. do 1933., na Velebitu je provedena uzdužna građena staza koja i dan danas, ne samo da služi svojoj svrsi, nego je i sjajan primjer suhozidnog graditeljstva i gradnje planinarskih puteva. Štoviše, ona omogućuje ugodan i siguran prolaz kroz možda najslikovitije predjele Sjevernog i Srednjeg Velebita. Na taj smo se način uvrstili u svjetski katalog najljepših planinarskih staza na svijetu. I to opet inicijativom HPD-a. To je samo jedan od primjera značaja planinarstva jer bi se o svakoj planinarskoj kući, planinarskom domu ili planinarskom skloništu – bilo na Zavižanu, Risnjaku, Paklenici ili bilo gdje drugdje –moglo mnogo toga sadržajnoga ispričati. Važno je ipak spomenuti i skrb o planinarskim obilaznicama. Riječ je o dodatnom sadržaju za sve one koji žele upoznati planine. Do danas je u Hrvatskoj otvoreno više od 160 takvih planinarskih obilaznica, a najpopularnija među njima je Hrvatska planinarska obilaznica. Do danas je izdano više od pet tisuća priznanja pojedincima koji su svojim dnevnicima obilaska planinarskih vrhova širom Hrvatske dokazali da su te vrhove obišli. Vrijedi istaknuti i to da se skrb o sigurnosti planinarenja uvelike vodi i kroz organizirano školovanje u HPS-u koje je započelo davno. Danas imamo 16 različitih vrsta škola. To su: dječje planinarske škole, opće planinarske škole, ljetne i zimske alpinističke škole, speleološke škole, tečajevi za vodiče i turno skijaše... I prema programima HPS-a svake se godine provede više od stotinu takvih raznovrsnih planinarskih škola i godišnje tri tisuće ljudi prolazi kroz te organizirane edukacije. Vrijedi reći da su naša školovanja usklađena sa standardima Međunarodne planinarske asocijacije (UIAA) – istaknuo je Alan Čaplar i tu neizostavnu te pohvalnu edukativnu dimenziju. Pritom je dodao i to kako je lani, radom više od 700 HPS-ovih markacista, uređeno više od 1700 kilometara planinarskih putova, što se, u suradnji s Ministarstvom turizma i sporta, radilo u sklopu projekta "Sigurna i održiva planinarska infrastruktura". Ove je godine pak u planu uređenje više od 900 kilometara planinarskih putova i uređenje 21 planinarskog objekta.
A kada spominjemo planinarske domove, onda ne možemo zaobići i činjenicu da su tijekom druge polovice prošle godine upravo oni postali jedna vruća "politička" tema iz koje se može puno toga naučiti o zajedništvu, ustrajnosti, zalaganju, utemeljenosti i snazi argumenata, kao i onom možda najvrednijem – snažnoj brizi za opće dobro te stamenoj i nepokolebljivoj zaštiti tog općeg dobra. Naime, mnogi planinarski domovi, kuće i skloništa nalaze se na vrletnim i teško dostupnim visinama i predjelima, a napravljeni su entuzijazmom i trudom planinara kako bi se svi oni koji u te visine dođu mogli skloniti, zaštititi, prespavati, odmoriti... I onda se lani dogodilo da su predložene izmjene Zakona o državnoj imovini prijetile da planinari izgube pravo na upravljanje onim planinarskim domovima koji se nalaze na područjima županija i nacionalnih parkova. To je planinare dignulo na noge. I krenulo se u vrlo studiozno i ozbiljno osmišljenu akciju informiranja javnosti i svih nadležnih koliko bi to moglo biti pogubno.
Vrijednost planinarskih skloništa
– Naše planinarsko iskustvo izgradnje planinarskih domova postoji onoliko dugo koliko i postoji naš Savez. Samo četiri godine nakon što je osnovan HPD imali smo prvi planinarski objekt, Gradsku kuću na Medvednici. Znači, imamo 146 godina iskustva gradnje planinarskih objekata u Hrvatskoj. Planinari su tada, osim što su radili staze kako bi se došlo do planinskih vrhova, shvatili da se tijekom tih uspona nema gdje odmoriti, prenoćiti i zaštititi od nevremena pa su počeli graditi planinske objekte, kao što je to tada bilo svugdje, prvenstveno u Alpama. Nije to bilo lako. Zbog klimatskih prilika i svega ostaloga trebalo je znati odrediti na kojem točno mjestu na vrhu planine postaviti kuću. Potom se sav materijal za gradnju gore na vrh trebao i donijeti pa su planinari to činili tako da bi sve to nosili na leđima ili ponekad uz pomoć životinja. A tijekom tih 146 godina mi smo promijenili pet država i tri političko-društvena uređenja i razumljivo je da su mnogi dokumenti u tom dugom vremenskom periodu izgubljeni ili su prestali važiti ili su se radile pretvorbe vlasništva, najčešće na našu štetu. No stvar je u tome da svi ti planinski objekti ne bi postojali niti bi opstali bez nas.
To je jasno svakome. Mi te objekte ne samo što smo gradili nego smo ih sva ova protekla desetljeća i održavali. I to prvenstveno dobrovoljnim radom planinara koji je neprocjenjiv. A taj prošlogodišnji zakon u svom prvom prijedlogu nas planinare i HPS nije ni spominjao. Bile su u njemu zamišljene i neke milijunske najamnine. Ali uspjeli smo na kraju napraviti nešto čega prije nije bilo. Uspjeli smo da se u zakonski tekst unese definicija što je to zapravo planinarski dom, planinarska kuća i planinarsko sklonište, čemu svi oni služe, gdje se nalaze i čija su briga njihovo investicijsko i neko opće održavanje. Ono što kod planinara nije naišlo na oduševljenje jest činjenica da su oni planinarski domovi koji se nalaze na državnoj zemlji i dalje u državnom vlasništvu, ali je kao zakonska obveza propisano da će ih planinari koristi za nula eura na neodređeno vrijeme, s obavezom države da ih investicijski održava. I već se krenulo u tom smjeru jer za niz objekata jako važnih za planinarstvo već je napravljena projektna dokumentacija za obnovu i rekonstrukciju. Vjerujemo da će se kroz nekoliko godina to uistinu i realizirati te da će ti glavni planinarski objekti biti obnovljeni. Međutim, ono osnovno opredjeljenje Saveza, utvrđeno skupštinskom odlukom prije više od 20 godina jest da se ne grade novi planinarski domovi nego prednost ima održavanje postojećih, a da prioritet treba imati izgradnja planinarskih skloništa, a njih je sad već više od pedesetak - to je u ovom trenutku najvažnije u cijeloj toj priči. Jer planinarska skloništa su stalno otvorena i nemaju neke visoke standarde, ali ona imaju manji štetni utjecaj na prirodu. Svaki veći planinarski dom ima problema i s otpadnim vodama i mnogočime drugim što narušava čistoću okoliša, a planinarska skloništa podrazumijevaju da oni koji u njih dođu sve donesu sa sobom te sve sa sobom i odnesu. Nema zagađenja prirode. K tome, ona se nalaze i na najnepristupačnijim mjestima, čime osiguravaju zaštitu i sigurnost ljudi koji odlaze u takve predjele. Planinarska skloništa su zapravo budućnost našeg planinarstva. Mnogi planinarski domovi po Švicarskoj i Austriji već su toliko umreženi sa skijalištima i žičarama pa zbog cijele te prerazvijene infrastrukture svi oni koji u njih dolaze ostavljaju i te kako velik ugljični otisak u planinama. Srećom, mi smo tu fazu u povijesti preskočili pa se možemo razvijati u tom smjeru da planinari ostavljaju što manji otisak u planinama – ukratko je ovu poučnu priču sažeo Darko Berljak.
Proslava jubileja trajat će više od godinu dana
A onda nam je Alan Čaplar detaljno otkrio ono što nas to čeka u godini slavlja i obilježavanja 150 godina planinarstva u Hrvatskoj.
– Najprije treba reći da je 150. obljetnica nešto čime se malo koja organizacija u Hrvatskoj pa i šire uopće može pohvaliti. I zato kroz cijelu ovu 2024., pa sve do obilježavanja prvog izleta HPD-a koji se održao 1875., želimo istaknuti sve te naše rezultate kakve nema nijedan sportski savez u Hrvatskoj. Stoga je na razini Hrvatskog planinarskog saveza i svih njegovih udruga osmišljen čitav niz aktivnosti. Kao što je već spomenuto u siječnju i veljači u Patagoniji će djelovati hrvatska alpinistička ekspedicija s usponima na vrlo zahtjevne smjerove koje dosad hrvatski alpinisti nikada nisu ispenjali. Zatim će se 13. travnja održati organizirani uspon na Klek kod Ogulina gdje očekujemo dolazak i okupljanje planinara iz svih krajeva Hrvatske, kao i dolazak planinara iz inozemstva. Bit će tamo i pokazna vježba HGSS-a te čitav niz drugih sadržaja. U svibnju će se u Hrvatskoj održati i glavna skupština Europske planinarske unije (EUMA). Hrvatski planinarski savez je jedan od osnivača i vrlo cijenjeni član toga europskog udruženja koje nam je odalo veliku čast time što je upravo Hrvatska odabrana za domaćina glavne skupštine. Taj će skup biti upriličen u Nacionalnom parku Paklenica. Bit će to prilika da hrvatsko planinarstvo bude žarište i europskog planinarskog života. Slijedi svečana akademija koja će se 15. listopada održati u Zagrebu, čime će se obilježiti sam dan davnašnjeg osnivanja HPD-a. Bit će izdana i prigodna poštanska marka s motivom Kleka. A važno je istaknuti i da su se mnoga planinarska društva neposredno uključila u obilježavanje ovako važne obljetnice nizom izleta pod imenom "150 izleta za 150 godina organiziranog planinarstva u Hrvatskoj" gdje oni organiziraju izlete kojima se pridružuju planinari iz svih planinarskih društava. Na taj način svi planinari i sva planinarstva društva neposredno slave tu našu veliku obljetnicu. Priprema se još čitav niz aktivnosti i događanja, a sve će završiti 17. svibnja iduće godine pohodom nazvanim "Tragom prvog izleta Hrvatskog planinarskog društva po Samoborskom gorju"– uputio nas je Alan Čaplar u plan i program proslave koja će mnoštvom raznih događanja trajati više od godinu dana.
Planinarenje – idealna aktivnost za zdrav život
Pri kraju razgovara naše smo sugovornike pitali što sve stoji, što sve u sebi nosi i što sve za njih znači ta jedna mala, kratka, ali moćna riječ - planinar. I što sve obilježava čovjeka koji se deklarira i definira tom riječju.
– Svaki čovjek koji hoda po planinama – planinar je. Iako se to svuda u svijetu, pa i kod nas, najčešće ipak svodi na one ljude koji su registrirani planinari. Recimo, u Njemačkoj imate milijun registriranih planinara. Veliki broj planinara je i u Švicarskoj, Austriji, Francuskoj... No, i tamo i kod nas biti planinar znači da i ti nešto daješ planinama, da se volonterski brineš za planinarske staze i planinarske objekte, za školovanje vodiča i novih naraštaja planinara. One koji hodaju po planinama, a nisu u planinarskim društvima možemo zvati izletnicima ili turistima, dok one koji hodaju po planinama i pritom su aktivni članovi planinarskih društava koji i sami doprinose brizi o planinarstvu i njegovu razvoju nazivamo planinarima. Jer obaveze registriranih planinara i planinarskih saveza upravo su u tome da se brinemo o našim stazama, objektima i prirodi jer vidimo da dolazak i boravak ljudi u prirodi u posljednje vrijeme postaje sve masovniji. Stoga će, posebno u našim nacionalnim parkovima, prije ili kasnije morati doći do ograničavanja broja ljudi koji se kreću u našoj planinskoj prirodi jer priroda to neće moći izdržati. Upravo zbog toga naše su zadaće kao planinara jako važne, da upravo mi budemo nositelji očuvanja prirode kako bi onda svatko u nju mogao doći i u njoj uživati. Nije smisao da u prirodu dođeš i samo se naslikavaš te odeš a za sobom ostaviš smeće, već je smisao da dođeš, uživaš, opustiš se i odeš, a za sobom ne ostaviš nikakav neželjeni trag. Zato je nama bitno školovanje našeg članstva o zaštiti prirode i širenje ideje volonterstva. Uostalom, to ljude i privlači u naša društva jer nema planinarskog društva koje nema volju markirati planinarske staze ili održavati naše planinske objekte – izjasnio se Darko Berljak koji je u 150 godina dugoj povijesti HPS-a njegov 19. predsjednik po redu.
– Ponosan sam što sam se našao u tom biranom društvu na čijem početku stoji naš poznati botaničar Josip Schlosser koji je bio prvi predsjednik HPD-a. Ja sam sad u drugom mandatu i želja mi je da obilježavanjem ove naše obljetnice odamo počast svim tim našim osnivačima i predsjednicima, ali prvenstveno tisućama i tisućama planinara i planinarki koji su kroz ovih 150 godina dali svoj prilog jer bez njih svega ovoga danas ne bi ni bilo – poručio je Berljak koji će ove godine proslaviti još jedan jubilej, točno 50 godina nesebične odanosti i predanog požrtvovnog rada u HGSS-u.
– Iza riječi "planinar" stoji puno toga. Za početak, riječ o ljudima koji vole planine. Ali važno je tu spomenuti i utjecaj na zdravlje. Svi nekako sve više osvješćujemo da su zdravlje i rekreacija potrebni suvremenom čovjeku. A planinarstvo je upravo idealna aktivnost koja čovjeku omogućava da kretanjem u prirodi živi zdravo te ujedno upoznaje raznolike i zanimljive krajeve i ljude, obogaćujući tako svoj život. Zato HPS i sva planinarska društva i jesu otvorena za sve one koji žele upoznati planine. Pritom želim naglasiti kako mi imamo mnogo planinarskih sekcija djece i mladih i u osnovnim školama i u planinarskim društvima. Lijepo je vidjeti koliko veselja i radosti planinarenje donosi svim generacijama, od onih najmlađih do onih najstarijih – nadovezao se Čaplar.
Nakon ovih riječi nismo mogli ne spomenuti koliko je u vrijeme sve osjetnijih klimatskih promjena važna ta briga za prirodu koja je neraskidivo vezana uz planinare jer briga za prirodu najlakše će se pobuditi kada u prirodu odlazimo i s njom se suživljavamo.
– Točno. Moramo se tu malo vratiti u povijest i navesti da su upravo planinari bili prvi pobornici za zaštitu prirode i prvi inicijatori zaštite planinske prirode. Uostalom, predsjednik HPD-a Ivan Krajač potaknuo je i omogućio je da se u Hrvatskoj proglase prvi nacionalni parkovi prije skoro stotinu godina. I ne samo tada, nego i kasnije, istaknuti zaštitnici prirode djelujući kao planinari i članovi HPS-a predlagali su i pripomogli u osnivanju nekih naših nacionalnih parkova. Recimo, akademik i predsjednik HPS-a Branimir Gušić zaslužan je za proglašenje Nacionalnog parka Mljet, pa je tu i potpredsjednik HPD-a Ivo Horvat kao osnivač Nacionalnog parka Risnjak... Zapravo, planinari su naši prvi ekolozi i upravo su oni zaslužni da se u nas razvio taj pokret za zaštitu prirode. Danas planinari nisu jedini koji se time bave, ali je jako važno da se te ideje prenose na nove generacije. HPS organizira i tečaje za čuvare planinske prirode te svake godine 11. prosinca nizom različitih akcija obilježavamo Međunarodni dan planina nastojeći ukazati na važnost njihova očuvanja. A skupština HPS-a je 2022. donijela Deklaraciju o zaštiti i očuvanju hrvatskih planina kojom smo iskazali svoje trajno opredjeljenje za očuvanjem ne samo hrvatskih planina nego svega onoga što baštinimo generacijama – naglasio je Čaplar, autor i koautor 33 različite planinske knjige, a velebni "Planinarski vodič po Hrvatskoj" samo je jedna od njih.
"Planine" Petra Zoranića – najstarija planinarska knjiga na svijetu
– I evo jednog štikleca kojim se jako ponosimo. Najstarija planinarska knjiga na svijetu napisana je upravo u Hrvatskoj davno, davano prije, a to je knjiga "Planine" Petra Zoranića iz 1536. No kada govorimo o planinarskom izdavaštvu posebno bih istaknuo Spomenicu HPD-a koja je izdana povodom desete obljetnice HPD-a, 1884. I otada nadalje ta se izdavačka djelatnost intenzivno razvijala. Točan broj izdanja ne znamo, ali središnje mjesto u našoj publicistici ima časopis "Hrvatski planinar" koji izlazi od 1898. Ja sam mu deseti urednik u ovih 126 godina izlaženja. Vrijedi se zapitati - znamo li uopće ikoji časopis u Hrvatskoj koji izlazi od 19. stoljeća do danas? Hrvatski planinari imaju takav časopis i njega sve to vrijeme stvaraju volonteri, počevši od autora, članova uredničkog odbora do glavnog urednika. I dosad je izašlo 930 svezaka časopisa, što čini i preko 30 tisuća objavljenih stranica, a sve je to i digitalizirano te javno i besplatno svima dostupno na internetu. Uglavnom, kroz sva naša dosadašnja izdanja svih onih autora i autorica koji su pisali o njima, hrvatske su planine predstavljene i obrađene te su zahvaljujući tome naše planine i informacije o njima pristupačne širokom krugu ljudi. Hrvatska nema nijednog planinskog vrha višeg pod dvije tisuće metara, naša najviša planina je Dinara s vrhom od 1831 metrom, ali po ljepoti i raznolikosti hrvatskim je planinama malo ravnih na cijeloj našoj planeti – s najljepšom mogućom odom našim planinama završio je Alan Čaplar naš razgovor.
A mi za kraj možemo tek dodati, ako u životu poželite imati samo jednu iskaznicu, ali onu koja će vam služiti samo na čast i ponos te za vlastitu blagodat i uživanje, neka to onda bude - planinarska iskaznica. I vidimo se negdje u našim planinama. Uz uvijek zvonki - helop!
