Srbija je toliko povijesno umorna, da su joj, kako vidim, čak i Nikolić i Vučić svježi i moderni. Ja im, međutim, ne vjerujem. Sjećam se dobro i Bulevara Ratka Mladića i srpske skupštine kao sigurne kuće za đenerala: nije to bilo prije pedeset godina, već prije samo pet. Nikolić i Vučić iz 2007. današnjeg bi Nikolića i Vučića osudili zbog veleizdaje i strijeljali na Adi Ciganliji. Njihov novi proeuropski smjer je, jasno, politička pragma, ponekad može izgledati čak i dobrodošla, ali je ipak samo pragma. I Miloševićev nacionalizam je, je..ga, bio pragmatičan. Problem je što pragmatične reforme nisu suštinske. Njihov „europski put“ nije katarza nacionalističke Srbije, već samo njen nastavak drugim sredstvima. Logični nastavak katastrofalnog povijesnog mandata Demokratske stranke, koji je - odgovorno tvrdim - izgledao točno onako kako bi izgledao novi povijesni mandat Slobodana Miloševića, da je bio mudriji i izborio drugu priliku. Ne dakle posljedica, kako može izgledati, već samo nastavak - rekao je hrvatski novinar, književnik i publicist Boris Dežulović u intervuju beogradskom Blicu dodajući kako prati politička i druga zbivanja u Srbiji jer "naravno da se u Hrvatskoj prate događanja u Srbiji, ali zbog urođene tjelesne mane - jezik i vidokrug su mi, naime, malo širi od državne katastarske čestice - ja iz nekog neobjašnjivog razloga, eto, pratim događanja u ovoj, kako se to sad kaže, regiji".
Zagrljeni prema Bruxellesu
Na zamolbu neka naznači razlike hrvatske i srpske vlasti, Dežulović je iznio slikovit primjer susreta u kavani Nikolića i Vučića s jedne i Zorana Milanovića i Vesne Pusić s druge strane stola, kada i prije dolaska konobara "oni već ne bi imali o ćemu razgovarati" dok konobar ne bi predložio razgovor o politici i tada bi raspravljali cijelu noć i "u šest ujutro na izlasku iz kavane zagrljeni teturaju prema Bruxellesu".
Smatra kako je borba protiv korupcije Hrvatskoj i Srbiji iskrena podsjećajući da su "novi politički koncepti uvijek započinjali velikim čišćenjem države i bezbroj je povijesnih primjera, ali niti u jednom od njih iz očišćene države nije nastala Švedska".
Sličnost u razlici
- U Hrvatskoj, primjerice, u zatvoru je Ivo Sanader, u Srbiji Miroslav Mišković. Sličnost u razlici je očigledna: u Hrvatskoj je politika ucjenjivala kapital, u Srbiji je kapital ucjenjivao politiku. Rezultat takvih „čistki“ bit će, međutim, tek zamjena modela. I tako će biti sve dok u zatvorima u obje države ne budu istovremeno i Sanader i Mišković - pojasnio je Dežulović, ali i odgovorio na pitanje na ćemu Srbi zavide Hrvatima i obrnuto.
- Hrvati Srbima zavide na Miškoviću u lisicama, a Srbi Hrvatima na Sanaderu u lisicama. Srbi Hrvatima na autocestama, a Hrvati Srbima na dugiću od bijednih dvadesetak milijardi eura. Hrvati Srbima na pepeljarama u kavanama, a Srbi Hrvatima na čistim toaletima. Srbi Hrvatima na domoljublju i odnosu prema haaškim zatvorenicima, a Hrvati Srbima na patriotizmu i odnosu prema haškim zatvorenicima - rekao je Boris Dežulović na kraju zaključivši da Hrvati i Srbi nisu ništa naučili i da se nikad neće opametiti.
>>Srbi uvrijeđeni što nisu pozvani na mimohod u Parizu, a Hrvati jesu
