Tko nije vidio i čuo karnevalske povorke iz sela podno Kamešnice, svatove, komediju ili crne svatove s impozantnim, šarenim i bučnim didima koji na glavi nose ovčje mišine visoke po metar i pol, a oko struka zvona, ne zna što su mačkare. Stoljetni, osebujni pokladni običaji potkamešničkog dijela Cetinske krajine, koji se njeguju u selima Gljev, Han, Obrovac Sinjski, Bajagić, Gala, Vrpolje i Čačvina, zaštićena su nematerijalna baština Republike Hrvatske, a danas ih uspješno promovira udruga Didi s Kamešnice iz Gljeva.
– Tradicija je stara 300, a udruga postoji 18 godina. Naše je selo malo, ima 300-tinjak duša, a Udruga broji 120 članova! U pokladnim događanjima sudjeluje cijelo selo, ali u mačkarskoj povorci su samo muškarci, a ima nas od pet do 75 godina! – kaže nam Ivan Maleš, predsjednik udruge Didi s Kamešnice uoči Smotre tradicionalnih mačkara Cetinske krajine u Sinju.
Šarena, bučna i vesela povorka, iako izgleda kaotično, priprema se mjesecima prije poklada. Dijele se uloge i pripremaju šale koje izvodi “komedija”.
Pokladna povorka složena je prema strogim pravilima, zasnovanima na tradiciji koja se prenosi s koljena na koljeno. Prva ide skupina bilih mačkara, barje i svatova, zatim komedija i na kraju, uz obvezan razmak, crne mačkare. Svatovi, koji simboliziraju nadolazeće proljeće, predvođeni su barjom. Muškobanjasta trudna nevjesta, a kakva bi i bila kad je utjelovljuje neki kršni Cetinjanin, u pratnji divera traži mladoženju, što je i glavna zadaća ophoda. Obvezni su sudionici jenge (udane žene), jengije (cure) i ostali svadbeni likovi odjeveni u svečanu odjeću. Mačkarama zapovijeda Turčin pazeći da se ne ‘mišaju’ bili i crni svatovi, koji ne smiju biti u isto vrijeme na istome mjestu.
GALERIJA Didi s Kamešnice iz sela Gljev
Crna lica da nas ne prepoznaju
Iza bijelih svatova idu komedije, mačkarska grupa koja kritizira aktualne društvene i političke teme. Crne svatove predvode baba i did, koji izazivaju veliku pozornost i salve smijeha simulirajući spolni čin. Etnolozi ih vezuju uz kult plodnosti, prizivaju bolji godišnji urod na poljima i stajama. Ipak, najatraktivniji dio povorke čine didi. Na glavama nose ovčje mišine u visini do 1,5 m, a oko struka zvona. Na odjeći su im našivene raznobojne rese, a lica su im ‘zamrčena’. – Zašto su vam lica crna? – pitamo dvojicu dida koji se pripremaju za povorku mažući se garom uz auspuha automobila. – Da nas ne pripoznaju! – odgovaraju ovi čuvari baštine.
Didi utjelovljuju obrednu borbu dobrih duhova sa zimom, koju tjeraju bukom i skakanjem. Tako ustrojena povorka i danas ide od sela do sela unoseći radost, pjesmu i šalu do svake kuće često snijegom zametenih kamešničkih zaselaka. Toga dana mačkare propješače oko 30 do 40 kilometara, i to mahom trčeći jer didi moraju zvoniti dok se kreću, a i ostali izvode vragolije uživljeni u svoje uloge. – Posebno je fizički naporno kada obilazimo susjedna sela. Zato, nakon što se za Božić svi nađemo i podijelimo uloge, treniramo po svom selu gotovo svaku večer ako ne pada kiša ili nije previše jaka bura. Počinjemo vježbati već za Tri kralja. Trčkaramo, malo zapivamo, pa od kuće do kuće, svugdi malo popijemo, pričamo dogodovštine iz prošlih vremena i tako – smije se Ivan Maleš, a Ante Gulić Lolo, dopredsjednik Udruge Didi s Kamešnice, kaže kako je zabava uvijek vrhunska.
– Prije 30, 40 godina bilo je drugačije, skupine mačkara su se tukle kada bi se spojile, danas hvala Bogu toga više nema. Sićam se dobro svoga ćaće kada je išao u mačkare. Tada je bilo i gladi i bili su malo drugačiji običaji od ovih danas. Onda su mačkare po kućama skupljale slaninu i na kraju dana je dilili. Danas takvo što ne radimo, ali smo održali izvorne običaje, zapisane u Statutu – govori Ante Gulić Lolo. Član udruge Didi s Kamešnice može biti svatko tko god ima želju, ali u mačkare mogu samo ljudi iz ili podrijetlom iz Gljeva. – Dida može biti neograničen broj u povorci. Najbitnije je odrediti tko će biti barjo, mlada i diver. Njihova je zadaća da trče po selu i skupljaju mačkare, odnosno daju do znanja kada mačkare idu. Onda se uvijek iz susjedstva netko priključi i trči s njima – kazuje Ante Gulić Lolo. – Bez obzira na to jesmo li mi u svom selu, gostujemo li na nekoj smotri ili hodamo po šumi od sela do sela, zafrkancija je uvijek izvanredna. Dobro se zabavljamo, pivamo svoju reru, zafrkavamo se na svoj račun, na tuđi račun, ma na svačiji račun, ali nikad nikoga nećemo uvrijediti – tvrdi Lolo.
Iz Gljeva povorka kreće ujutro u 8 sati, a vraćaju se navečer u 18 sati kada imaju zajedničku večeru koju im pripremaju, naravno, njihove supruge.
– Nije to lako izdržati, a najteže je didima pod svom tom odjećom i mišinom na glavi. Ali, to su naši momci pravi, oni koji mogu izdržati ovaj naporni tempo. Mi iz našeg sela prvo idemo u Galu. Ljudi nas dočekaju, u selu je ispred svake kuće hrana i piće. To žene, mame, bake i sestre pripremaju. Običaj je i red da svaki mačkar dođe ispred kuće i uzme nešto – kaže Lolo.
Pitamo ga kako se može izdržati toliko piti.
– Kako se može izdržati toliko trčati?! Mi smo poznati po tome da gotovo nikad nemamo pijanih. Mi smo, što se toga tiče 0,0 promila – tvrdi nam Lolo.
Žena u povorci nema, u mačkare idu samo muškarci. To je, kao i uloge i njihov raspored u ophodnji, propisano Statutom.
– Žene ne mogu u pohod, one rade sve ostalo, uređuju opremu, dočekuju nas, ali u povorku ne idu! – kaže Ivan Maleš. Pitamo ga jesu li didi čuli za Istanbulsku konvenciju, a on odmahuje rukom.
– Istanbulska nas konvencija ne zanima, mi je nismo ni potpisali – kažu nam Ivan i Lolo.
Udrugu su odlučili osnovati 2010. godine kada je Hrvatska televizija snimala prilog o njima, nakon čega su bili pozvani na raznorazne smotre, ali nisu mogli to pratiti financijski.
– Osnovali smo u drugu kako bismo imali račun i našli način da pokrijemo troškove. Nastupamo redovito, putujemo na nekoliko destinacija u siječnju i veljači. Ali, obvezno najprije moramo odraditi onaj dio kod sebe na selu. Prije dva tjedna bili smo na Grobniku, a nakon Smotre mačkara Cetinjskog kraja u Sinju, nastupamo i u općini Čavle, potom idemo u Ljubuški, u Hercegovinu – kaže nam Ivan i Lolo. Fotografija Dida s Kamešnice bila je prošle godine na naslovnici hrvatskog izdanja National Geographic junior. Što se budućnosti tiče, nema straha. Didi su i njihovi sinovi, dvojica Lolinih i Ivanov jedan, zato su druga dvojica na poslovima izvan Hrvatske, ali da su tu, i oni bi u povorku.
– Ne daj bože da se tradicija prekine, gotovo bi nam selo bilo. Dok je naših mladih, biće i dida, oni to obožavaju! Išli su s nama i Mađarsku i na Sardiniju, svuda im je sve bilo osigurano: hrana, piće, spavanje – govore nam čelnici udruge Didi s Kamešnice.
Ivanov sin Matej Maleš je did, a tek mu je 17 godina. Počeo je sudjelovati u mačkarama u prvom razredu.
– Bio sam mali Cigo, imao sam rute i zvona, samo mišinu nisam. Mišinu sam počeo nositi s desetak godina, morao sam najprije malo narasti – priča nam mladi Maleš. Najdojmljiviji dio nošnje didova svakako su goleme kape na glavi od ovčje mješine zbog koje je zovu mišine ili, stručno, tuljci.
– Mišine koje didovi nose na glavi teške su oko tri kilograma, a nekad su bile puno teže. Izrađuje ih svatko sebi. Svi smo mi tu dobro potkovani jer se od malih nogu gleda i uči pa, kad se naraste, onda radi svatko sebi. Danas se dobro operu i unutra se stavljaju lagani materijali. Prije se mješine uopće nisu prale, nego bi ih još šporkali da budu što teže i ružnije da bi didi što bolji dojam ostavljali. Sjećam se kako sam se ja kao mali bojao mačkara, a moram vam reći, ova današnja djeca baš se i ne boje – kaže Ivan Maleš. Frano Smoljo isto je did, a još je mlađi od Mateja, njemu je 16 godina. – Didi se bore protiv zlih duhova zime, istjeruju ih svojim maskama i zvonjavom – objašnjavaju nam mladi didovi. Nije im naporno trenirati jer to vole.
– Uspijevamo uskladiti školske obaveze, putovati i predstavljati tradicijske mačkare. Nastavnici ne prave probleme i oni znaju da se to mora – uvjerava nas Frano. Međutim, većina njihovih školskih kolega, kažu, ne shvaćaju. – Oni misle, mačkare k’o mačkare. Ne znaju kako je ovo čuvanje tradicije i običaja, ali naučit će – kažu mladi didi.
Odjeća stara 100 godina
Franin otac Ante Smoljo ponosan je na sina.
– Didi trebaju imati više kondicije nego igrači Hajduka. Imam dva nasljednika, oba su didi, to je tradicija koja ide s koljena na koljeno, pomladak stalno prati stare mačkare. Svi su zainteresirani, putovanja i nastupi ih motiviraju, a i ta međugeneracijska zafrkancija je zdrava – govori Anto Smoljo.
Ivan Maleš, pak, u povorci sudjeluje odjeven kao žena.
– Ja sam žena koja ide na nedjeljnu misu u neka dobra stara vremena. Ova odjeća koju vidite na meni, sve je staro više od 100 godina. Ovako su se nosile naše majke i bake. Na nogama imam opanke, suknene bičve, rožete, ovo je oplećak, šoltana, ispod je suknja, pumparice, gaće i tako dalje – pokazuje Ivan Maleš što skriva ispod suknje.
Ante Gulić isto je u komediji, čistač uhljeba u gradu Sinju, a odora mu je čobanska.
– Ovako su se naši stari odijevali za čuvanja blaga. Ovo je čobanski kaban, gaće, popularne bakandže sa suknenim bičvama...
– Ja nisam običan čoban jer u ovom slučaju ne čuvam uhljebe, već ih tražim da ih se riješimo. Zato je tu kanta za smeće – kaže Gulić. Mario Bulić također je u komediji. – Ja sam pravoslavni pop, kritiziram stanje u državi i oko nje. Imam 15 godina, već sedam-osam godina idem s mačkarama. Sada sam u komediji koja je srce mačkare jer što će bili svati, didi i crni svati bez komedije?! Ali jednoga dana i ja ću ići za didima – kaže Mario, a to znači da će biti did. I za kraj, porazgovarali smo s didom i babom, nezaobilaznim likovima mačkara. Ante Mrđen iz Kamešnice i Mate Maleš iz Gljeva u ulogama dida i babe već su 30 godina.
– Ja sam did, otac mačkara, a on koji je baba je majka. I onda znate već kako to ide, muško, žensko veselje, šala, pjesma, jedno iđe drugom i tako – kaže slavni kamešnički did Ante Mrđen. Svoju babu samo hvali.
– Mate, di si? Nikada ona nije zakasnila, baba uvik dobro dođe. Ona meni kaže moraš ljubiti i grliti – govori Mrđen, a Mate Maleš, baba, uzvraća komplimente. – Did je odličan iako je malo ostario i nije baš pokretan, ali upalim ga ja – kaže Mate uz smijeh ostalih mačkara.
– Ja ću ovo raditi dokle god budem mogao hodati! – ozbiljno kaže did Ante Mrđen.
– Prije će umrit selo nego običaji! – prisnažuje njegova baba, odnosno Mate Maleš.
Trebaju više kondicije nego igrači Hajduka...hehehe pa di baš hajduka,,hehehe