Dijana Pleština: Svima je jasno da je Milanović imao Račanovu podršku

diana-txt.jpg
import
26.10.2007.
u 21:34

U ime RH na Prvom odboru Opće skupštine UN-a u početkom tjedna u New Yorku je boravila dr. Dijana Pleština, savjetnica MVPEI-ja za protuminsko djelovanje. Sudjelovala je u raspravi o provedbi Ottawske konvencije o zabrani uporabe, stvaranja zaliha, proizvodnje i prijenosa protupješačkih mina.

Dok je na East Riveru upozoravala da civili nigdje u svijetu ne smiju biti žrtve skrivenog i dugotrajnog terora od mina, u Hrvatskoj je objavljena informacija da će biti na listi SDP-a na parlamentarnim izborima. U razgovoru za Večernji list Dijana Pleština govori o želji da Hrvatska bude što prije potpuno razminirana te da stranka koju je do smrti vodio njen suprug Ivica Račan, nakon studenoga, formira novu hrvatsku vladu.

Ottawska konvencija potpisana je prije deset godina. Poštuje li je Hrvatska?
- Mi smo jedna od prvih potpisnica tog ugovora u kojem je odredba o razminiranju članica Konvencije u roku od deset godina od stupanja na snagu. Za nas će to biti 1. ožujka 2009. godine. U nastupu na panelu Opće skupštine, u kojem su sudjelovali i predstavnici desetak drugih država, ponovila sam privrženost Vlade RH principima Ottawske konvencije.

Naglasila sam da je šesti sastanak država potpisnica Konvencije održan u Zagrebu u studenome 2005. godine pokazao da RH ostaje podupiratelj i aktivni sudionik Ottawskog procesa. Uostalom, Hrvatska je još jedina minama zagađena država, koja uglavnom sama, svojim kapacitetima, rješava taj problem. Stoga nam u svijetu priznaju da smo napravili mnogo na tom području.

Gospođo Pleština, jesu li ovakvi sastanci konstruktivni ili su samo administrativna procedura UN-a?
- Ovakvi susreti, ako se dobro pripreme i odrade, mogu i te kako biti konstruktivni i potrebni. Ovi susreti u UN-u  a bila je to i Konvencija održana u Zagrebu  prigoda su da pokažemo primjerom domaćoj javnosti i međunarodnoj zajednici da se Hrvatska čisti od mina, da smo spremni pomoći i drugima te preuzeti odgovornost za to da se svijet razminira, a stradalnici rehabilitiraju i reintegriraju u društvo.

Ponovila sam u New Yorku da se gospodarski razvoj, kao ni razvoj demokracije i zaštite ljudskih prava u svijetu, ne mogu postići u atmosferi straha i neizvjesnosti. Uporno upozoravam da mine ne mogu biti vijest u Hrvatskoj samo kad se dogodi tragičan slučaj i stradaju naši i strani državljani. O tom problemu moraju svakodnevno govoriti naši političari, a ne samo pirotehničari i ljudi koji žive u minskim područjima jer smo, među ostalim, i turistička zemlja.

Ottawsku konvenciju potpisalo je 155 država. Mine je jeftino i proizvoditi i postavljati, ali je njihovo uklanjanje skupo i dugotrajno. Zbog promjene načina oružanih sukoba mine će, tvrde vojni stručnjaci, sve manje biti korištene u svijetu, no nama u Hrvatskoj životno je važno riješiti ih se što prije.

Izjavili ste da vam se otežavalo organizirati zagrebačku Konvenciju UN-a o zabrani uporabe protupješačkih mina! Tko je to kočio?
- Ja sam na tom području puno napravila za Hrvatsku! To je bila prva i dosad jedina konvencija UN-a u našoj zemlji, za koju su proračunska sredstva odobrena u vrijeme koalicijske vlade. Dolaskom HDZ na vlast, ministru Miomiru Žužulu stavila sam svoje radno mjesto na raspolaganje, svu službenu dokumentaciju za iduće konvencije te odluku Vlade RH o njenu odobravanju i financiranju.

Rečeno mi je da jako dobro radim svoj posao te da ga radim i dalje. I ja sam nastavila raditi na Zrinjevcu i pripremati UN-ov skup u Zagrebu. U svibnju 2005. godine, samo šest mjeseci prije dogovorenog datuma, slučajno sam doznala, dok je u Zagrebu bila delegacija UN-a zbog sigurnosne provjere, da je iz proračuna Ministarstva vanjskih poslova novac odobren za tu prigodu  "ishlapio". O tome me nitko nije obavijestio. Bila sam šokirana.

Rečeno mi je da, ili otkažem konvenciju ili da se snađem donacijama! Zamislite, UN-ova konvencija! I mi bismo takvi ulazili u EU i surađivali s međunarodnim tijelima?!

Tko je to napravio i zašto?
- Ministar vanjskih poslova tada je bio Miomir Žužul i to je vjerojatno njegova odluka! Nisam mogla vjerovati da, ako već nije bilo moguće istinom i izravno, onda preko mene, njegove supruge, HDZ i Žužul žele kompromitirati Ivicu Račana. Njima je to bilo važnije od Hrvatske!

Ironija je u tome da su kolege koji su pratili Konvenciju bili šokirani da se takva podvala može organizirati u zemlji kao što je Hrvatska, čija vlada istovremeno traži ulazak u EU! Imala sam sreću da su mi pomagali izvrsni ročnici i studenti u MVP-u, druga ministarstva i gospodarstvenici, koji su napravili golem posao. I snašli smo se! Konvencija je uspješno održana. U Zagrebu je tjedan dana boravilo 850 ljudi iz 121 zemlje, a Hrvatska je dobila sve pohvale za organizaciju.

Pa zar tada nije izbila afera u kojoj ste vi bili prozvani zbog plakata na kojem su srpski invalidi?!
 Da! Kad je postalo jasno da je moja konvencija, unatoč tome što sam je odradila donacijama, uspjela, u HDZ su smislili aferu s plakatom. Istina je da je plakat bio napravljen od fotografije koja je bila izložena tijekom trajanja Konvencije na Velesajmu.

Fotografija prikazuje međunarodnu utakmicu iz sjedeće odbojke, a na njoj su naši dečki, iz Hvidre, stradali od mina, i tim invalida iz Banje Luke. Na fotografiji se vidi državna zastava RH i pokraj nje Republike Srpske. Naravno da ja nisam znala za tu utakmicu, ni za fotografiju, ni za plakat! Taj je plakat u Parizu tiskala svjetska nevladina udruga protiv mina, koja okuplja oko 1300 organizacija, uključujući i Hrvatsku udrugu žrtava mina.

Da sam znala, svakako bih ih upozorila da to nije primjereno te da je nedopustivo izostaviti hrvatski tim i praviti plakat od polovice fotografije. Netko je ukrao plakat i donio ga u Sabor u klub HDZ-a gdje su, očito, "najveći hrvatski domoljubi", Jandroković i Đokić, organizirali presicu tražeći moju smjenu.

Prije početka rasprave na Općoj skupštini prilazili su vam delegati iz drugih zemalja i izražavali sućut zbog smrti supruga Ivice Račana! Što su vam govorili?
 Mnogi s kojima već godinama surađujem na problemu mina sada su me prvi put nakon Ivičine smrti vidjeli u New Yorku, a znaju da sam tri mjeseca bila samo uz njega. Kazali su da im je žao, da razumiju moju tugu! Neki su od njih upoznali Ivicu dok je bio premijer, a znate kako ljudi reagiraju!

Kažu, pa bio je još mlad ili kakva je to tragedija, ta je bolest nepredvidiva... Žele pokazati da suosjećaju sa mnom. I meni je drago osjetiti tu toplinu i podršku ljudi diljem svijeta koji su prepoznali Račanove ljudske i liderske vrijednosti. A lijepo je i znati da nas pamte i kao par koji je želio Hrvatsku učiniti boljom.

Jeste li zbog te želje prihvatili 14. mjesto na listi SDP-a u I. izbornoj jedinici?
 Kao doktor političkih znanosti, kao bivša sveučilišna profesorica, savjetnica za protuminsko djelovanje i kao supruga Ivice Račana smatram da svojim znanjem mogu pomoći našem društvu. To nije samo moja iskrena želja nego to osjećam kao odgovornost, pa i dužnost. Kad sam odlučila dati otkaz na sveučilištu, prodati svoju lijepu kućicu u Americi i vratiti se u Hrvatsku, Ivica i ja bili smo suglasni da ćemo zajedno ići naprijed s projektom "Bolja Hrvatska".

Što projekt "Bolja Hrvatska" vama znači?
- To je zajednički projekt naše stranke, a znači izgradnju pravednijeg hrvatskog društva, socijalno osjetljivog, onog u kojem se poštuju ljudska prava svih građana. On znači društvo koje služi svim građanima i pomaže da razvijaju hrvatsko gospodarstvo, što je jedan od preduvjeta razvoja demokracije.

U tim smo ciljevima Ivica i ja bili složni! Račan je, preuzevši vladu 2000. godine, strašno puno vremena i energije gubio na očuvanju koalicije, a morao je jer je to tada, u tim vremenima, bilo nužno za očuvanje stabilnosti i napretka demokracije u Hrvatskoj. Presedan koalicijske vlade bilo je to što je bila kadra odraditi mandat do kraja i pokazati da je to važan iskorak u razvoju demokratske Hrvatske.

Voditi tada koaliciju nije Račanu bilo lako, a da i ne govorim o suradnji s opozicijom na čelu sa Sanaderom. Sjetimo se samo splitske rive! U tome je Račan izdržao  i uspio. Znao je da nakon izbora 2007. godine neće pristati trpjeti niske udarce i čuvati vlast pod svaku cijenu.

Smatrate li da je Zoran Milanović prava osoba na pravom mjestu?
- Svakako! Podržavam Milanovića jer je pametan, obrazovan i pošten političar, koji također želi da Hrvatska bude zemlja u kojoj će svi, mladi, ali i umirovljenici, živjeti bolje, s manje straha za egzistenciju i u okruženju u kojem neće trebati podmićivanjem dobivati posao ili ostvarivati svoja prava. Milanović nije samo novo lice SDP-a on je i političar novog vremena, 21. stoljeća, koje neki u Hrvatskoj ne žele prihvatiti, nego misle da smo u srednjem vijeku, kojem su primjereni jedino komentari da žena vrijedi koliko ima djece.

Ili da je odlazak premijera Sanadera u državnom aranžmanu u Veronu bio samo radi uživanja u operi! Podsjećam da je Milanović 2003. godine odbio promaknuće unutar MVP-a i napustio sigurnu državnu službu, u kojoj je proveo deset godina, te je odabrao novi početak na Iblerovu trgu. To je pošteno i hrabro! Pitam jesu li takva i druga tzv. mlada lica poput hadezeovca Jandrokovića?!

Znam da nije uvijek lako reći što čovjek zaista misli, a Milanović stoji iza svojih političkih prijedloga premda se nekima oni ne sviđaju. Ne želi, poput političara iz drugih stranaka, držati figu u džepu. Znate ono, možda hoću, možda neću, koliko se već u političkoj trgovini može utržiti!

To znači da je Zoran Milanović bio Račanov izbor?
- Svima je jasno da je Milanović imao Račanovu podršku i tu nema dvojbe. Ivica je znao da su SDP-u potrebni novi, mladi ljudi, uz dugogodišnje iskustvo starijih članova, kao i brojni simpatizeri da bi se u kontinuitetu nastavila graditi nova Hrvatska. Razgovarali smo o tome! Složili smo se da, u vrijeme kad gotovo svaki dan imamo novi tehnološki izum i progres, nema smisla čekati generacijske smjene ili hraniti nečije taštine, nego da i SDP kao stranka mora evoluirati, ići za čovjekom, za vremenima koja dolaze.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije