Početkom osamdesetih godina u Jugoslaviji je došlo do nestašice robe široke potrošnje. Kava, ulje, deterdženti, gorivo i mnogi drugi proizvodi postali su deficitarna roba, a time i predmet krijumčarenja – da i ne govorimo o zapadnjačkim proizvodima kao što su traperice, modernija odjeća i obuća ili kakva luksuzna roba. Čitave kolone jugoslavenskih državljana prelazile su granice da bi opskrbile svoja domaćinstva, ali i zaradile. U zemlji je nestanak tih danas običnih i svima dostupnih namirnica postao razlogom nezadovoljstva, negodovanja, pa i sukoba.
>>'BiH je zamišljena i realizirana kao izraz srpskih nacionalnih interesa'
Djelatnik Centra SDB-a Mostar zabilježio je da su 25. studenoga 1982. građani Mostara formirali duge redove ne bi li kupili kavu, ulje i deterdžent. Navodno su preko radija čuli da će toga dana stići navedena roba. Prodavači su ih uvjeravali da robe nema, a ono što je bilo, prodano je još ujutro. Došlo je do galame, vrijeđanja države, rukovodilaca i sl. Kao posebno sigurnosno zanimljiva pojedinost u bilješci je navedeno da su neki građani “stvarali nepotrebnu gužvu čekajući da kupe šećer u kocki iako je bilo kupiti sitnog šećera”. Režim koji je padao u sve veću krizu tražio je rješenje u raspisivanju raznih zajmova, pa tako i Zajma za produktivno zapošljavanje. Praktično se za određeni iznos novca moglo kupiti radno mjesto. SDB je registrirao da “unutarnji neprijatelj” ovu akciju predstavlja kao “nemoć sistema” koji “propada i više nema kuda”, čime širi defetizam i nevjericu u uspjeh ove i sličnih akcija, kao i nepovjerenje u “politiku SKJ, socijalističko samoupravljanje i najviše rukovodstvo”. Ali nevjerica u sustav i nepovjerenje u vodstvo nije bila karakteristika samo neprijatelja režima. Takvo se raspoloženje sve više uvlačilo u strukture vlasti. Mnogi do jučer gorljivi komunisti okretali su leđa režimu i koristili položaje na koje ih je Partija postavila da bi se materijalno zbrinuli. Kriza režima prouzročila je i krizu morala, a slabljenje države oslobađalo je njezine podanike od strahova pred njom.
Na Šestoj sjednici CK SK BiH održanoj 19. studenog 1982. raspravljalo se i o gospodarskom kriminalu te je konstatirano da je milicija tijekom 1981. otkrila 2075 kaznenih djela gospodarskog kriminala, a u prvih devet mjeseci 1982. otkriveno je 1 639 ili 18,5% više kaznenih djela gospodarskog kriminala nego u istom razdoblju prošle godine. Počinjena je velika materijalna šteta, posebno u slučajevima povezivanja više počinitelja kaznenih djela. Navedeni su i oblici kaznenih djela gospodarskog kriminala: neposredno prisvajanje roba i novca, zloupotreba položaja, krivotvorenje, korupcija, utaja poreza, malverzacija gorivom, šverc, izigravanje carinskih i deviznih povlastica i slično. Tijekom 1983. godine broj otkrivenih kaznenih djela gospodarskog kriminaliteta znatno je povećan. Otkrivena su 3 274 kaznena djela u kojima je sudjelovalo 3 408 osoba od kojih je 369 ranije osuđivano. Bilo je to za oko 20% više nego prethodne godine. Nanesena je šteta od 524 milijuna novih dinara što je bilo 57, 4% više nego prethodne godine. Gospodarski kriminalitet bio je jedan od većih društvenih i političkih problema i u 1984. godini. Kazneno djelo krađe i teške krađe društvene imovine počinjeno je u 2.041 slučaju, pljačka je počinjena u 363 slučaja, zloupotreba položaja i ovlasti 389 slučajeva, pronevjera u 357 slučajeva itd. Počinjena šteta procijenjena je na preko 883 milijuna dinara.
Među počiniteljima je bilo 80 direktora, 499 poslovođa, 1.755 ostalih odgovornih osoba te još 5.403 građanina. Tijekom 1984. godine u SR BiH otkriveno je 7.737 počinitelja kaznenog djela gospodarskog kriminaliteta. Na 27. sjednici CK SK BiH održanoj u svibnju 1985. godine konstatirano je i sljedeće: „Znatan broj izvršilaca krivičnih djela u privredi (zloupotrebe, pronevjere, pljačke, mito, korupcija, nesavjesno poslovanje, zaključivanje štetnih ugovora i dr.) bili su članovi Saveza komunista i u pravilu na rukovodnim funkcijama (poslovođe, komercijalni rukovodioci, računopolagači, a među njima i direktori, odnosno predsjednici i članovi poslovodnih odbora). Ova pojava nanosi veliku štetu ugledu Saveza komunista i njegovoj vodećoj idejno političkoj ulozi u društvu.“ Kako je vrijeme prolazilo, ugled komunista bio je sve manji, pljačke su bile sve češće i sve izdašnije, a radnici sve manje zadovoljni svojom avangardom. U prvom polugodištu 1986. godine u 390 bosansko-hercegovačkih organizacija udruženog rada (OUR-a) kako su tada nazivana „društvena“ poduzeća, u kojima je radilo oko 87.000 radnika iskazan je gubitak od preko 50 milijardi dinara, što je bilo preko 2,5 puta više nego u istom razdoblju prethodne godine.
Osim toga još 78 OUR- a nije pokrilo prošlogodišnje gubitke. U gotovo istom razdoblju, odnosno u prvih osam mjeseci 1986. godine u SR BiH su zabilježene 53 „obustave rada“ – što je bio eufemizam za štrajk jer se smatralo da u socijalizmu ne može biti štrajka te su radnici nezadovoljstvo svojim položajem iskazivali „obustavom rada“. Prema podatcima Međunarodnog monetarnog fonda Jugoslavija je polovinom 1986. godine imala najveću inflaciju u Europi, rekordnih 85,2%. Najbliža joj je bila Turska sa „samo“ 35,5%, dok je većina zapadnoeuropskih zemalja imala inflaciju ispod 10%, a Belgija i Švicarska ispod 1%. Tijekom 1987. godine u SR BiH otkriven je niz pljački “društvene imovine”. U prvih šest mjeseci otkriveno je 1.269 kaznenih djela gospodarskog kriminala (pljačka društvene imovine, zloupotreba položaja i ovlasti, pronevjera, krivotvorenje službenih isprava, utaja poreza, korupcija…), a to je bilo za 18,5% više nego u prvih šest mjeseci prethodne godine. Materijalna šteta bila je oko 1.034 milijuna dinara, što je bilo dva puta više nego godinu prije. Kazneno djelo pljačke društvene imovine bilo je u porastu za 92%, što je i najveći porast za neko kazneno djelo u SR BiH u to vrijeme.
U veljači 1987. otkrivena su 104 kaznena dijela iz ove oblasti, sa štetom od oko 69 milijuna dinara. U ožujku iste godine otkriveno je 210 djela sa štetom od oko 188 milijuna, u travnju 138 dijela sa štetom od oko 171 milijuna, u svibnju su podignute prijave protiv 114 osoba, koji su počinili 113 kaznenih dijela, sa štetom od oko 122 milijuna dinara. U lipnju i srpnju optuženo je 212 osoba koje su opljačkale oko 145 milijuna dinara. U listopadu su prijavljene 124 osobe, a šteta je bila oko 188 milijuna. U studenom 1987. godine 106 osoba nanijelo je štetu društvu od oko 105 milijuna dinara, a u prosincu su prijavljene 254 osobe koje su počinile 287 kaznenih dijela i opljačkali oko 314 milijuna dinara. Izneseni podaci ukazuju na krizu sistema i grabež društvene imovine, koja se idućih godina nastavila u još većem obimu. Tako je u statistici CSB-a Mostar zabilježeno da je tijekom 1987. u Hercegovini otkriveno 16 kaznenih djela pljačke društvene imovine, zbog čega je prijavljeno 27 osoba. Od ukupno 38 osoba protiv kojih su podnesene kaznene prijave zbog gospodarskog kriminala njih 26 bili su članovi SKJ na rukovodećim dužnostima, a čak 15 njih bili su direktori pokradenih poduzeća. Tijekom 1988. godine u SR BiH zanilježeno je 307 obustava rada što je bilo 22% više nego u prethodnoj godini. U obustavama, odnosno štrajkovima te je godine sudjelovalo 84.215 radnika. Primjećeno je da su štrajkovi sve više i sve bolje organizirani, a sve manje spontani, kao i to da su u nekim slučajevima pod pritiskom štrajkača iznuđeni nerealni zahtjevi. Za usporedbu vrijedi sagledati razmjere gospodarskog kriminala i na saveznoj razini. Savezni javni tužilac Vuko Gozze Gučetić obznanio je u svibnju 1982. godine da je u prošloj 1981. godini za gospodarski kriminal podignuta optužnica za 41.000 građana SFRJ. Od toga je 10.679 osoba optuženo za kazneno djelo „krađe i teške krađe društvene imovine“. U razdoblju od 1971. do 1981.godine u SFRJ je optuženo 219.000 osoba za privredni kriminal koji je dostigao jednu trećinu ukupnog kriminala u državi. Među optuženima je bilo 5.000 direktora i 25.000 poslovođa. Gučetić je rekao da porast gospodarskog kriminala nije neka statistička fatamorgana, niti je rezultat neke posebne aktivnosti organa gonjenja ili promjene kriterija, nego je „ta vrsta nezakonitosti u nas našla pogodno tlo za bujanje“. Situacija je vremenom bivala sve teža.
O stvarnim problemima u tadašnjoj Jugoslaviji dosta otvoreno i kritično govorio je tadašnji predsjednik Predsjedništva CK SKJ Stipe Šuvar na predavanju održanom na Tribini omladine u Sarajevu 3. svibnja 1989. Taj govor koji je održan u zadnjoj godini komunističke vlasti u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini predstavlja neku vrstu „završnog računa“ te zaslužuje malo širi citat. Šuvar je s najviše partijske funkcije najprije ukazao na podjele i sukobe među komunistima i u društvu uopće. Zatim je govorio „o „stvarnim problemima: ekonomiji, političkom sustavu, socijalističkom samoupravljanju, socijalnim odnosima, uključivanju u svijet itd“. Šuvar je upozorio na veliku vanjsku zaduženost i unutarnju nelikvidnost izazvanu golemim teretom dubioza i fiktiva iz više decenija prošlosti što je „strahovito breme“ koje još nitko nije ni pokušao skinuti s leđa. Šuvar je pojasnio i o kakvom se bremenu radi: „Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnog tržišta, napamet, na ledinama; glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva tzv. velika industrija i privreda je spašavana, socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnog poslovanja. […] Dakako, tu je onda i veliki vanjski dug. Kao što znate, uspjeli smo reprogramirati značajan dio naših dugova. Mnogo veći problem od njihovog vraćanja je taj što Jugoslavija nema što izvoziti na svjetsko tržište a da bi pri tom zarađivala, a ne gubila. […] Nismo još 'likvidirali' višak agrarne radne snage klasičnog tipa, a pristigle su nove generacije koje su dobro obrazovane i neće da idu u rutinske i teške poslove po svaku cijenu, posebno za ono za što su se obrazovale. Negdje oko milijun i sto hiljada sada traži posao, a stvarni je broj, zbog duplih i troduplih evidencija, negdje 800-900 hiljada.
Tome treba dodati nekoliko stotina hiljada 'gastarbajtera', te – prema procjenama i analizama naših ekonomista – bar milijun i po tehnološkog viška u privredi i društvenim djelatnostima. To znači, kada bi se ta radna snaga otpustila, produktivnost rada i nacionalni dohodak ne bi pali. […] Kod nas postoji iluzija ili će još dugo postojati iluzija da strani kapital samo čeka da nagrne u ovu zemlju, ako mi promijenimo neke naše propise, a koje sad uglavnom mijenjamo ili smo promijenili. Mi ćemo se morati veoma oznojiti da strani kapital privučemo, morat ćemo nuditi programe, uvjeravati strance da ss nama ovdje zajedno ulažu i posluju, jer se za nas baš i neće otimati. […] Činjenica je da u ovom trenutku naša administracija, od općine do federacije, nameće režim prepreka i destimuliranja, umjesto režim otvaranja prostora i stimuliranja male privrede. […] Poljoprivreda nam je potpuno i po strukturi sada zakazala, ova naročito društvena, a seljaci su do kraja prepušteni sebi. Sad dižemo i limit zemljišnog maksimuma. I nema nikakve opasnosti da seljak postane kapitalista. Ukratko, proizvodnja i izvoz hrane duga je priča i naš ozbiljan problem. Sada godišnje izvozimo oko milijardu dolara poljoprivrednih proizvoda, a toliko i uvozimo. Jedina smo zemlja u Evropi koja uvozi u poljoprivredi sve, i jaja, i mlijeko, itd. […] U našoj zemlji, pobjedom socijalističke revolucije nastala je, zbog potrebe naroda da zadovolji svoje elementarne aspiracije, prekapacitiranost obrazovanja, zdravstva, kulture. A teško je reducirati već postignuta prava, teško je dokidati ono što ste u kulturi, obrazovanju, u nauci otvarali. Koda nas još svatko pritišće i dalje da otvara zdravstvene domove, da otvara škole, da podiže kulturne ustanove, a nije mi poznato da je ijednu takvu instituciju itko uspio ukinuti. […] Izričito razvojno pitanje je i krah našeg urbanizma. Jugoslavija danas ima više od dvadeset gradova sa po sto hiljada stanovnika, dva sa više od po pola milijuna, a dva sa više od po milijun. Po srijedi je bila sirova urbanizacija, u kojoj su se milijuni ljudi slijevali u gradove.
>>Komunisti su vodili žestoku kampanju protiv Međugorja
Gradovi su imali politiku razvoja da gutaju ljude u proizvodna sredstva, a prazne okolicu i sela, da ekološki upropaštavaju zemlju. I naš je urbanizam sada velika kočnica razvoja našeg društva. Gradovi su sami sebi teret i veliki mlinski kamen oko vrata. Posljedice tog zbjega naroda prema velegradskim košnicama u našim uvjetima, a koje su ostale na niskoj razini stvarne urbanosti, dok je oko 27.000 sela opustjelo, danas nam pričinjaju velike glavobolje.“ Stipe Šuvar upozorio je i na „patološku strukturu zaposlenosti inteligencije“. Iznio je podatak o milijun ljudi u Jugoslaviji sa završenom visokom i višom školom od kojih se njih oko 700.000 nalazi u „svim vrstama kancelarijskog i birokratskog rada“. Istakao je da „moramo dopustiti da propadaju poduzeća koja nisu sposobna proizvoditi“.
Ukazao je i na „stambeni problem“, odnosno na činjenicu da je u Jugoslaviji izgrađeno oko tri milijuna društvenih stanova, ali da ljudi ne mogu doći do povoljnog stambenog kredita te da se radi o jednoj od „najskupljih stambenih izgradnji na kugli zemaljskoj“. Šuvar je u svom govoru nagovijestio određeni pluralizam unutar „organiziranih socijalističkih snaga“ ali se usprotivio obnovi višestranačkog sustava upozoravajući da bi uz Savez komunista dobili još „desetak nacionalističkih partija da nam zemlju uništavaju“. Analizom razmjera gospodarskog kriminala kao i citiranog Šuvarovog govora može se zaključiti da su tadašnji društveni problemi aktualni i četvrt stoljeća kasnije, ali i to da oni nisu nastali promjenom vlasti devedesetih nego su naslijeđeni iz prošlog sustava. Socijalistički mentalitet i moral, odnos prema radu i imovini te napose socijalistička birokracija, preživjeli su sustav i režim kroz naučene, prihvaćene i duboko usađene misaone obrasce i obrasce ponašanja koji se i danas reproduciraju u svakodnevnom životu.
>>'Mi Hrvati srušit ćemo svaku Jugoslaviju!'
