Vukovarski izbori i nisu samo rutinski izbori kao u nekom drugom hrvatskom gradu. Vukovar nije običan grad na istočnom rubu Hrvatske. Vukovar je hrvatski simbol. On je poseban hrvatski politički i emocionalni mikrokozmos. Vukovar je i poseban primjer odgovora na retoričko pitanje: kuda ide Hrvatska? Sudeći po izbornim rezultatima, Vukovar se mora suočiti s realnošću koja bi napokon trebala zamijeniti razne privide. Te su privide o njemu godinama stvarale razne lokalne i državne vlasti. U toj bi realnosti svoje mjesto morale imati prošlost i budućnost. Bez uvažavanja činjenica nedavne prošlosti teško je vjerovati i u neku izgledniju vukovarsku budućnost.
Vukovar je grad s kojim se vežu najdublje hrvatske emocije. Zbog toga se o Vukovaru i ne može govoriti, a da se ne spominje i nedavna nacionalno bolna prošlost. Vukovar nije samo današnje mirno mjesto na Vuki i Dunavu, on je još uvijek i nezaliječena hrvatska trauma. Hrvatsko kolektivno pamćenje pamti ga kao mjesto na kojem je počela velikosrpska agresija. Ta je činjenica i danas prisutna i utjecajna pa je sigurno imala upliva i na netom završene vukovarske izbore. Rezultati tih izbora posljedica su i te činjenice. Sve što se u Vukovaru događa uvijek ima i biljeg ne tako davne prošlosti. Posebno je to bilo vidljivo u nedavnim svađama zbog ćirilice. Nacionalno osjetljivijim Hrvatima ona je u Vukovaru sporna i nedopustiva, a Srbima "zakonski zajamčeno pravo". Zapravo, problem ćirilice u Vukovaru možda i nije samo stvar zakona nego statistike. Uz precizniji i realniji popis stanovništva možda svađa zbog ćiriličnih ploča ne bi ni bilo.
Hrvatima ćirilica u Vukovaru danas može izgledati kao mirnodopski nastavak nekadašnje ratne politike. Srbima se to pak može činiti nekom hrvatskom histerijom, kao i npr. Miloradu Pupovcu, samozvanom "glasu savjesti i razuma" koji stalno uvjerava da je ćirilica "samo obično i neutralno pismo". Ako se ćirilicu iz te prošlosti dekontekstualizira, onda se ona doista može time smatrati. No, ako se ćirilicu vrati u traumatični ratni kontekst koji svi pamtimo, onda ćirilica nije neutralno nego ratno pismo. Jer, sve što su neočetnici po vukovarskim pročeljima i ulicama ispisivali nije bilo pisano arabicom nego ćirilicom. Vjerojatno zbog toga i toliki hrvatski otpor, mrzovolja pa i netrpeljivost prema ćirilici. Moguće je da se o ćirilici u Vukovaru proteklih mjeseci ne bi ni govorilo da svojedobno nije bilo "neprincipijelne koalicije" HDZ-a i Pupovčeva SDSS-a na državnoj i na lokalnoj, tj. vukovarskoj razini. Priključe li gradski vijećnici SDSS-a svojih pet mandata uz HDZ-ovih deset, moguće je da ćirilične ploče ponovno budu gradski ozakonjene. Malo je pak vjerovati da je HDZ za takav novi, odnosno stari savez dobio izborni mandat.
SDP i SDSS mogli bi prevlast u Gradskome vijeću Vukovara dobiti samo ako im se prikloni i novoizabrana vijećnica HDSSB-a. No, u to je teško vjerovati, bez obzira na to koliko ta stranka zazirala od HDZ-a. Izbori za vukovarskog gradonačelnika pokazali su i da je većina Vukovaraca nesklona dosadašnjem politički nemuštom Željku Sabi koji razumijevanje za svoje problematično poštenje traži razdrljivanjem košulje. Novi će gradonačelnik i gradska vlast morati "izaći iz stare sheme" (što je i Sabo pokušavao) i početi prevladavati ratne traume i na njima nastale nacionalne podjele. I ovi vukovarski izbori još uvijek nose stare ožiljke. Međunacionalno pomirenje u Vukovaru vjerojatno će biti iluzija sve dok se na vukovarskim ulicama može sretati bivše "hipije" koji su ćirilicu pretvorili u ratno pismo, a Vukovar u ruševinu. Nepovjerenje i sumnje u odnosima Hrvata i Srba poslije ratnih strahota sasvim su logične. Kada bi, primjerice, neki vukovarski Srbin u ove nogometne dane odjenuo dres hrvatske reprezentacije, Hrvati bi ga najvjerojatnije sumnjičavo mjerkali, a Srbi sigurno smatrali nacionalnim izdajnikom. Dok Srbi ne budu navijali za Hrvatsku, a Hrvati to smatrali normalnim, svaki će vukovarski izbori biti politička drama, a ne tek demokratska rutina.
>> Kako Milanović može ostati premijer ako je jedva šef u svojoj stranci?!
Tu i je najveći problem Vukovara što dosta Srba ne prizna da je to njihova domovina. Dok se to neriješi stalno će biti natezanja sa njima.Nažalost ova vlast to neće da prizna već dodatno stvara napetoati svojim zakonima kojima provociravocira većinsko hrvatsko stanovništvo.