Domoljublje se opet probija na oskudni meni hrvatskih izbora kao jedno od omiljenih narodnih jela za sladokusce koji se hrane lijepim uspomenama. Za birače se takva jela pripremaju obično na starinski način, u slatkastom umaku, ali i uz neke nove začine koje su za ovu priliku zamiješali majstori političke kuhinje; njihovi će šegrti, kao loši izvođači radova, zbog društvene higijene odležati neko vrijeme u zatvoru, dok se ne zaboravi gorak okus političkog prostakluka koji su izazvali čak i kod prikrivenih simpatizera; za njih je tipično da se ne usude podržati takvu vrstu „borbe“ ni osuditi „borce“ koji u sebi ujedinjuju sve najgore, pedofiliju, ženomrstvo i šovinizam.
Domoljubi s njima ne bi smjeli ništa imati, osim ako svoje domoljublje ne određuju prema drugima; tad se brišu mnoge razlike koje dijele ljubav prema svom narodu od mržnje prema bližem ili daljem susjedu. Ako su stvarno braća (i sestre), svi bi ljudi trebali biti dobri susjedi. Ne samo u kršćanskom smislu. Kako će Hrvati za biračkim stolom glodati domoljubnu kost (da se druge i ne spominju) a da im ne stane u grlu, i da je prežvakavaju u slatkastom sosu koji se u modernim zemljama više i ne proizvodi. Tradicionalisti mogu biti mirni: prošlost se ni drugdje ne briše s političkih jelovnika; razvijenije zemlje pamte, ali od pamćenja ne žive: okrenute su budućnosti. Hrvatska je i u tom pogledu u ozbiljnom zaostatku: prošlost joj stvara neprilike u svim prilikama.
Gledano unatrag, kroz povijest su Hrvati domovinu nosili u srcu, kao i drugi narodi u njihovu (podređenom) položaju, ni više ni manje od njih: doživljavali su domovinu na romantičan način, kad su se nacionalno budili u 19. stoljeću i stali prvi propagirati ujedinjenje s „ilirskom braćom“ (da se lakše odvoje od Austrijanaca i Mađara); brutalnije je to bilo u 20. stoljeću, kad su svi novokomponirani Jugoslaveni razočarano napustili južnoslavenske snove. Bio je to trijumf domoljublja koji je novu državu uveo u drukčije sukobe, pa i između tradicije i modernosti u politici.
>> VIDEO Parlamentarni izbori: Tko je ključan za slaganje većine? Pogledajte što kažu naši analitičari
Stekli položaje i imovinu
Lijepa naša domovina, opjevana tako i u hrvatskoj himni, ušla je u zakasnjeli pubertet države, kad počinju vrijediti neki drugi standardi njene (ne)uspješnosti. Dokazivanje traje dugo, osobito intenzivno otkako su i Hrvati sjeli za demokratski stol s europskim nacijama i nije još do kraja raščišćeno koliko je država potisnula domovinu. Je li domovina ostala narodima kao skladište osjećaja, a država postala zaštitnicom njihovih interesa?
Pamćenje je jedan od dokaza postojanja, i čovjeka pojedinca, i naroda ili nacije, kao zajednice. U traženju ravnoteže između pojedinca i kolektiva, između pamćenja i mišljenja, ostajali su ljudi i bez glave, a da nisu prihvatili humanističku formulu pjesnika Heinricha Heinea: „Ja volim svoju domovinu, ali isto tako volim i sve stanovnike svijeta.“ Političarima je obično teže držati takvu usklađenu doktrinu: s vremena na vrijeme oni ovise o drugima, o biračima. Iako ima neiscrpan izvor energije, domoljublje ima ograničen domet, koliko to mogu i sve druge emocije. Može pokretati ljude, ali može stvarati štetu, ako razdvaja ljude i narode i učvršćuje crte razdvajanja. I na nacionalnom i na europskom planu.
Kad bi se u ovim kolebanjima oko budućnosti i svađa oko prošlosti, domoljubi svih zemalja razjedinili misleći samo na sebe, Europa bi se vratila na stanje prije Zajednice za čelik i ugljen. Može li se zaboravljati da je ta jezgra bila sračunato posađena između Njemačke i Francuske, da ne bi opet stvarale svijetu velike ratove. Kad bi se svi suverenisti ujedinili protiv Europe, ne misleći na posljedice razjedinjenja, stradale bi prvo njihove države; nisu se one iz zaostalosti, na koju su bile osuđene dok su bile zaključane iza željezne zavjese, digle po Duhu Svetom, nego solidarnošću razvijenog dijela Europe. I Hrvatska bi bez europske pomoći bila čvršće na začelju kolone, iako mnogi Hrvatine brundaju protiv Europe misleći da je svatko najbolji svoj majstor. Hrvatima je država došla i prekasno, i prerano: prekasno jer su prošle mnoge bake s kolačima, a prerano jer nisu naučili sami praviti slastice.
U nedostatku zaštitničke ruke vlastite države, domovina je stoljećima služila kao brana u borbi za opstanak; sada se, s državom u srcu i na vratu, vraćaju domovini u strahu da Hrvatsku ne proguta netko moćniji, ili da se Hrvati ne utope u nekom nadnacionalnom moru, kao što se to već događalo da se čitavi narodi spašavaju kao brodolomci. Ali, preživjeli nisu zbog toga odustali od plovidbe. Kako mjeriti nečije domoljublje, kad je dokazano da se ono ne očituje u bacanju kamena s ramena ni u natezanju konopca, da nije veći domoljub onaj koji ima veći kvocijent inteligencije, ni onaj koji bolje recitira Matoša ili Krležu. Domoljubi su stekli položaje, a bogme i imovinu, naučili kad se jedna ruka drži na srcu a druga pruža u državni džep. Kao mjera domoljublja u Tuđmanovo se doba uzimalo tko više voli Hrvatsku, ali i tko za koga glasa: tko je bio za njegovu stran(k)u, taj je bio za hrvatsku državu, tko je bio za državu, bio je veći Hrvat, a tko je bio veći Hrvat imao je veća prava na Hrvatsku.
I tako to ide u ciklusima, sve do vjetroelektrana, kad su i Don Quijote i Sancho Pansa stali navraćati vjetar na svoje džepove. Po definiciji, domoljubi imaju veće srce da nagrade domovinu nego glavu da mogu sumnjati i kad su na dobrom putu. HDZ je mogao upisati zasluge za formiranje države na svoj račun, ali je od toga stvorio rentu iz koje izvlači dividende; u 30 godina hrvatske države okolnosti bi se i više promijenile da Hrvatska nije postala poligon za strane interese i zaštićeno lovište za domaće lovaše. Prosječnom Hrvatu pripada ono što ostane: najčešće mrvice. Zato busanje u hrvatska prsa ulazi u suprotnost sa stanjem siromašne, odnosno osiromašene države. Što je domoljublje Hrvatima danas, o tome bi valjalo temeljitije raspravljati, da se utvrdi što domoljublje nije. Za početak, ni o jednom ni o drugom ne može se meritorno odlučivati tako da se delegira Milorada Pupovca da bude pokusni kunić, mimo njegove volje. Najviše napadani hrvatski političar zna i sam kako je Srbinu teško usklađivati pripadnost hrvatskoj domovini i pripadnost srpskoj naciji. Mudri Stanko Lasić govorio je o teškoj „strukturi dualiteta“ kod hrvatskih Srba, koju bi u Francuskoj bilo lako – svakako lakše – riješiti na prosvjetiteljskoj formuli građanina; kod nas je to teže, jer prosvjetiteljstvo kasni više od tri stoljeća; i vladari su još nedavno znali otkriti da ne znaju da građanin nije građanin zato što živi u gradu (nasuprot seljaku koji živi na selu); građanin je zajedničko ime koje ujedinjuje sve stanovnike jedne države, mimo svih drugih razlika koje ih mogu dijeliti.
>> VIDEO Analitičari Macan i Skoko: Male stranke na ljevici mogle bi biti crni labud za SDP
U Hrvatskoj se rjeđe govori o građaninu, misleći na njihovu jednakost i ravnopravnost: tako se ublažavaju druge razlike; redovitije se govori o Hrvatu, Srbinu, Talijanu, misleći na njihovu nacionalnu pripadnost: tako se formiraju većina i manjine, što bi bilo demokratski kad bi svaka većina štitila prava svake manjine, prije vlastitih prava. Domoljubno se stajalište, dakle, ne može provjeravati ni dokazivati u odnosu prema političkom vođi hrvatskih Srba, i da ga se politički doslovno shvaća onako kako ga (negativno) pred stavljaju hrvatski nacionalisti u svakodnevnoj političkoj borbi, a ne samo uoči izbora. Nacionalnost ne bi smjela nikome davati ni oduzimati prava, računa li se idealistički da država pripada narodu. To što je jedan dio hrvatskih Srba 90-ih godina ustao protiv hrvatske države, i da su politički (i vojnički) poraženi, ne znači da su u Hrvatskoj izgubili prava, pa i da budu Srbi. Demokratski je sasvim normalno i legitimno da jedna stranka ili pokret ne žele nikakvu koalicijsku vezu s nekom drugom strankom ili pokretom; i u specifičnoj vrsti političkoga braka traže se srodne duše i podudarni karakteri.
Kratki spoj za politički mrak
Vrijedilo bi to i za Milorada Pupovca i za njegovu srpsku stranku, isto kao i za Furija Radina i talijansku zajednicu u Hrvatskoj, koji se podmetnuo Pupovčevim kritičarima, da njihovo isključivanje iz domovinskog korpusa ne povlači za sobom dalekosežno pitanje odnosa prema manjinama u hrvatskome društvu i državi. Ne samo nacionalnim i vjerskim nego i socijalnim i spolnim i svim drugim manjinama: kad manjine nisu slobodne, ni većina nije slobodnija. Na tom kratkom spoju nastaje politički mrak: jesu li zastupnik Pupovac te u nekoj mjeri i potpredsjednik Sabora Furio Radin problematični i neprihvatljivi saveznici zato što zastupaju stavove manjinskih zajednica, srpske najprije, a talijanske potom, ili naprosto zato što je jedan Srbin, a drugi, ne manje važno, Talijan? Ako su posrijedi njihovi stavovi, koji bodu oči domoljubima, onda bi to valjalo bolje argumentirati u polemici, da se ne bi stvarao lošiji dojam da se radi o statusu i o pripadnosti.
Domovina je široka za sve ili je uska svima. Domoljubi nigdje nisu po tome domoljubi što bi bili protiv nekoga, u našem slučaju protiv Srba ili njihova saborskog zastupnika koga dio hrvatskih nacionalista doživljava kao protivnika, čak i neprijatelja hrvatske države. Domoljubi su domoljubi po tome što u ljubavi prema hrvatskoj domovini imaju mjesta i za druge koji toj domovini pripadaju, a odnose se prema njoj pozitivno, samo na neki drukčiji način. Hrvatska je država rođena uz carske rezove da pobjednici ne bi slavili domoljublje kao pogonsku snagu pobjede i potezali kod svake kontrolne stanice. Napadnutu državu imao je tko braniti, dok se branila; kad se obranila, i kad je stala na noge, pada entuzijazam na kome je stvarana. Domoljublje nije više što je bilo u vrijeme borbe, kao što ni u Engleskoj nema oduševljenja iz Churchillova doba kad je i njima bilo biti ili ne biti. Takva je dijalektika svakog pobjedničkog rata; pražnjenje nakon zanosa. U
Hrvatskoj je stvorena kasta, malo politička a više interesna, koja na domoljublju čuva pozicije, za sebe i za svoje bližnje. Nikome se ne mogu, i ne smiju, oduzeti zasluge iz vremena borbe za hrvatsku državu; ali, kad je stvorena, država pripada svima, a ne samo njima, što bi rekao jedan političar proturječne biografije, ali nedvojbenih političkih kvaliteta (pa i zasluga, ako je vjerovati svjedočenjima Franje Tuđmana). Borbe za pozicije nisu prekinute ni u krizama koje ciklički prate Hrvatsku. Ako se među Hrvatima izdvajaju domoljubi, s pretenzijom da za to budu nagrađeni, ne samo politički, znači li to da postoje i Hrvati koji nisu domoljubi? Rat za državu završio je prije 25 godina pobjednički, a neki stalno dolaze s ratišta ili se vraćaju prvi put. Veliki Hrvati isključuju iz reda zaslužnika i Hrvate koji su se popeli na najviše položaje, ali nisu bili u prvoj borbenoj liniji kod stvaranja nacionalne države. Čuveni povjesničar Jacques le Goff nije posebno mislio na Hrvatsku kad je pisao da postoje „pukotine iz rata na kojima nastupa vulkanska erupcija“. Može se odnositi i na Hrvatsku; nikako da tektonika završi, i da se zemlja okrene od slavne prošlosti prema teškoj sadašnjosti i neizvjesnoj budućnosti. Kaže se da domoljublje liječi srce; u prekomjernim dozama može ga i trovati, a da ne napuni želudac. Ako se nekontrolirano proizvodi, važno je da se umjerenije konzumira.
Zašto se stranke nebi natjecale tko će više smanjiti plaće i mirovine saborskim zastupnicima i političarima. Baš me briga za njihove rodbinske veze. Pa ljudi bankrotirati čemo ako ih i dalje nastavimo ovako masno plačati. Što meni znači njihovo obečanje od 100.000 radnih mjesta iobako imamo previše zaposlenih u državnim firmama.