Sigurno ste vidjeli ovu reklamu za pivo: u nekoj maglenoj i blatnoj srednjoazijsko-zakarpatskoj zabiti vrač raspodjeljuje Praslavene u kojem će smjeru krenuti; Hrvati izvuku najlošiju opciju, jug, i tamo se odvuku bezvoljno, dronjavi i prljavi; s vrha planine, međutim, otkriju rajsko more i divne otoke, sve pusto i prazno, i strče dolje na plažu; na koncu reklame, prebačeni u sadašnjost, preplavljeni turistima, zaključuju da će na toj plaži i ostati.
Reklama je simpatična, ali sve je u njoj pogrešno, kao što su i svi “Dolasci Hrvata” bili dosad krivo naslikani. Mađarski slikar Josip Franjo Mücke, dok je radio u Hrvatskoj, zadivio je biskupa Strossmayera svojom vizijom: na jednom brdašcu, okruženom kultiviranim poljima i ubavim rječicama, stoje dvije sestre i petero braće, od kojih jedan puše u rog, da prizove glavninu trupa i pokaže im tu zelenu i pitomu divotu.
Njegov učenik Ferdinand Quiquerez, Mađar francuskog porijekla, prvi je 1870. Hrvate doveo na more. Braća, u oklopima i krznima, s kopljima i strelicama, sa sestrama odjevenima poput dvorskih dama, vise sa strme litice dok se pod njima pjene valovi. Tek je treća slika bila prava sreća. Oton Iveković je 1906. godine naslikao najpoznatiji prizor: jedan brat ima krunu kao kralj Tomislav, drugi šubaru s čapljinim perom poput Zrinskog, treći krilatu kacigu kao Asterix, a s njima jaše i jedna sestra, potpuno emancipirana. S vrha brda, u zalasku sunca, promatraju primorski krš, plavetno more i otoke.
Nigdje grčkih suhozida i rimskih puteva, nigdje antičkih gradova i amfiteatra, nigdje liburnskih galija. Nigdje vinograda i maslinika, nigdje crkava i samostana, nigdje bizantska utvrda, nigdje ljudi – baš kao u reklami za pivo iz 21. stoljeća. A nisu Hrvati došli na pustu zemlju, nego na milenijsku latinsku kulturu, čijoj se Areni, Dioklecijanovoj palači i Eufrazijevoj bazilici čudimo i danas – a ostalo bi i više toga da tog opjevanog stoljeća sedmog, slavenske i avarske horde nisu poharale Salonu. Kako su tim davnim Klukasima, Lobelima, Kosjencima, Tugama i Bugama izgledali Romeji s latinskim jedrima i grčkim čipkama, u njihovim drevnim gradovima gdje su se ulice križale pod pravim kutom, ulje i vino teklo iz tijesaka, a vrata zaključavala? Ne znamo, ali znamo da su prvo rusko poslanstvo u Bizant, lukavi domaćini odveli u veličanstvenu Svetu Sofiju. Tamo su zblenute barbare izložili multimedijskom spektaklu pravoslavnog bogoslužja, s pojanjem, tamjanom i mozaicima. “Mislili smo da smo u nebu”, odmucali su svome knezu kad su se vratili u svoju maglenu i blatnu zabit .
A kako su toj drevnoj mediteranskoj civilizaciji izgledali Hrvati? Onako kako pjesnik Ivan Slamnig u pjesmi “Naronska siesta” opisuje barbara koji luta imanjem rimskog bračnog para, dok se oni odmaraju ispod kolonade, i zoblju grozdove sa svojih trsova. Oči su mu divlje, kaže Slamnig, crnokos je, nosi kožuh od žutog risa, ima tobolac i luk. Rimljanin nagađa da je migrant pripadnik nekog divljeg plemena, Vardaeus, Daorseus, Naresius, Delmata ili Croata. Po što je došao, zanima Rimljanku, a muž joj lakonski odgovara: došao je da kupi oštricu koplja ili strijele, malo otrova i djeci nešto smiješno; došao je po igle za tetoviranje, po kacigu i kopče; došao je, baby, da odabere kamen iz naše fasade, da uzme stup iz kolonade, da digne boga naše kuće, tek toliko da nešto odvuče; došao je da nas okrade, došao je da nas zatuče – i da ga ne bude briga.
Sad nam je jasnije da Hrvati iz reklame za pivo nisu Dalmaciju izvukli kao najkraću slamku, nego su njoj krenuli privučeni glasovima o ljepoti i bogatstvu. Došli su, da tako kažemo, s predumišljajem. Što nisu uzeli silom, preuzeli su s vremenom milom. Infiltrirali su se, priženili, akulturirali, civilizirali. Drevnih Romeja bilo je sve manje i manje, prorijedili su se, izgubili vitalnost, i jednog lijepog srednjovjekovnog dana nestali su posve. Djeci se više nisu davala njihova imena, nisu se više pričale njihove bajke, nije se pamtila njihova povijest. Njihova vjekovna ognjišta preuzeo je Hrvat, kamenje iz rimskih fasada i kolonada položio je u temelje crkve svetog Donata u Zadru, a u carskim podrumima postavio je štandove gdje turistima s kruzera prodaje kineske suvenire.
Svaka civilizacija ostari i umre, rekao je prije stotinu godina njemački mislilac Oswald Spengler. Proučavao je iščezle kulture, tražio u njima znakove opadanja i propadanja, i sve ih našao u Europi svojega doba. Civilizacija je na samrti kad napusti tradicije i vjeru i kad postane cinična i racionalna; kada postane imperijalistička i kada, ma koliko slaba bila, osvaja još slabije; kada nestanu velike ideje i sve se svede na prirodne i praktične znanosti; kada izgubi dušu i ostane joj samo mozak; kada se sve stanovništvo nagura u super gradove i tamo pretvori u usamljenu gomilu; kada politiku pokreće novac, a mediji stvaraju mišljenje; kada je kreativnost zamijenilo nagomilavanje.
Završetak reklame za pivo lažan je kao i njezin početak i kao i njezina sredina. Hrvatska je dio ocvalog Zapada i dijeli njegovu sudbinu. Ratuje u Afganistanu, ali stanovnici joj odlaze u svijet; zatrpana je apartmanima, odjećom, elektronikom, a ništa više ne stvara; ima slobodne medije, a na njima se okuplja komentatorska rulja koja je sve samo ne slobodna. Njezina povijest dolazi kraju dok stranac s istoka prolazi njezinim vrtovima i voćnjacima. Nije došao slučajno nego s predumišljajem, privučen ljepotama i bogatstvima kakvih kod njega nema. Ne trubi u rog da dozove one kojima je prethodnica, nego im se javlja na smartphone. Novine upozoravaju da se vrata trebaju zaključavati, govornici patetično podsjećaju da će izbjeglice odnijeti stupove iz naše kolonade, dići našeg boga i još nas bezdušno zatući.
Zadnja rečenica iz reklame, u kojoj se tri hrvatska brata na plaži kucaju limenkama piva, uz poklik “Ostajemo”, iluzija je – jer nikad nitko nigdje nije ostao. Hrvat je došao, a oni prije su otišli, kao što su otišli i oni prije njih. Nikad nitko nije ni posve otišao, jer uvijek nešto ostane narodima koji će naslijediti zemlju. Nama ne treba slika “Dolazak Hrvata”. Nama treba slika “Prolazak Hrvata”
Vrhunski napisano.Bravo!