Veliki intervju, koji je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović dala televiziji N1, potvrdio je da sebe zamišlja kao Majku Hrvata – iz čega proizlaze brojne nezgrapnosti njezinih javnih nastupa. Politika je agresivna i nemilosrdna jer nije ništa drugo nego nastavak rata drugim sredstvima. Stoga se zadnjih desetljeća poticalo žene da se uključe u nju, ne bi li je na neki način oplemenile, pretpostavljajući da će na tu ozloglašenu djelatnost prenijeti tradicionalne majčinske osobine pomirljivosti, strpljivosti i odgoja. Pokazalo se da to ne funkcionira tako.
Sjetimo se Margaret Thatcher, “Željezne Lady”, pa Hillary Clinton, koju je John Kerry nazvao “psihopatskom bolničarkom iz ludnice”, ili mjanmarske čelnice Aung San Suu Kyi koja teško može oprati ruke od genocida nad narodom Rohingya. Ili majke više nisu što su bile, ili žene u politici jednostavno postaju poput muškaraca. Unatoč očitom neuspjehu majčinskog projekta u politici, želja za političkom majkom nije nestala, pa tako uvijek racionalni Nijemci svoju kancelarku nazivaju “Mutti” – mama. Angela Merkel, doduše, ima nešto majčinsko: strpljiva je i pouzdana, ne osuđuje i prilagođava se javnom mnijenju; spora je na odlukama, pa su Nijemci čak skovali i riječ za “oklijevati” – “merkelirati”; njezina figura nije mladenačka, a odjeća joj je neugledna i bezlična.
Kolinda Grabar Kitarović očito nije takva majka. Paradira u uniformi i puca, u kožnoj jakni skače na koncertu Prljavog kazališta i ponosno pokazuje uski struk. Ali prije odluke o ponovnoj kandidaturi posavjetovala se s potomcima: “kao majka uvijek razmišljam o tome kakve će to posljedice imati po moju djecu”; sve što radi, radi za djecu: “želim da oni žive u uređenoj, uljudnoj, modernoj i prosperitetnoj Hrvatskoj”.
Kad kaže da bi “političari trebali biti uzor djeci i mladima”, predsjednica razmišlja kao majka; građane kojima je predsjednica ona naziva “ljudi s kojima se susrećem” i ponosno kaže “prema njima se ponašam kao prema sebi jednakima” – pa ipak, to su neki drugi ljudi, koji stoje uokrug nje, velike majke. Predsjednicu “brine u Saboru razina komunikacije, stalne svađe, potpuno neprimjeren govor” – majka se srami kad su djeca nepristojna; jednom je na nekom inozemnom skupu zatekla Zorana Milanovića kako sjedi sam za stolom i “skoro se sažalila” pa je sjela s njim – majka se brine čak i za zločestu djecu. Ona posjećuje Vukovar “jer tu treba liječiti rane” – majka će staviti flaster na prst i poljubiti ga. Voli nogomet jer je to “jedna od rijetkih stvari koja nas ujedinjuje” – majka ne voli da se djeca svađaju.
Ako postoji majka, postoji i otac, a to može biti samo Andrej Plenković. Kolinda Grabar Kitarović kaže da je “predsjednik sukreator, a vlada kreator” vanjske politike – što njihovu političku suradnju dovodi na sklisko područje prokreacije.
Predsjednica “očekuje od vlade” da primijeni demografske mjere, kao što i supruga od muža očekuje da nešto obavi. Nekad je muž trom pa ga supruga mora tjerati. Predsjednica smatra da su joj “ovlasti sasvim dovoljne da se upozorava na probleme u društvu i da se daje inicijativa, da na neki način i tjera vladu da bolje radi posao”. Predsjednica i premijer doista funkcioniraju poput bračnog para, imaju faze durenja i svoje medene mjesece, ali njezina vjernost njemu nije upitna: “Da nije bilo potpore HDZ-a i tisuća vrijednih volontera, nikad ne bih bila izabrana za predsjednicu”.
Ali majka-predsjednica ima veliki problem. Kada djeca plaču, majka to ne može podnijeti pa im da sisu. To je bit svake populističke politike. Sisu, onu državnu, međutim ima samo Plenković i cijedi je koliko može. Majčinska politika Kolinde Grabar Kitarović zato je nužno polovična: njezine uspavanke malo koriste ako se djeca bude noću gladna i vrište. Zbog toga ona razvija i druge avatare, ponekad i veoma neobične. Njezini nastupi u uniformi, čak trinaest desanta na Afganistan i stalno referiranje na NATO-pakt smišljeni su u svrhu stvaranja muškog imidža vojskovođe. Istovremeno, prikazuje se i kao djevojčica. Ona je bila “djevojka” rođena s krive strane željeznog zastora, a u Ameriku ju je poslao “tata” mesar. O svojim haljinama govori kao tinejdžerica: da voli “razne boje”, da nosi “što joj se sviđa”, da “voli isticati ženstvenost”. U tom je smislu bilo tipično njezino kostimiranje za proslavu 4. srpnja američkog veleposlanstva, gdje su tema bile 1950-e, a ona je došla kao razigrana plesačica tvista.
Majka voli svakoga osim svoja tri protukandidata koji su, po prirodi stvari, potencijalni Očevi nacije. Mislav Kolakušić joj je previše strog i njegova bi vlast bila “povratak na staro”, samo što nije rekla tko je taj autokrat čiji povratak ne želimo. Milanović je nezreo za Oca, on je tek problematični adolescent koji “hoće ispasti veći frajer”.
Škoro je, međutim, “veliki eksperiment”, ali zašto? Pa zato što se još kao predsjednik žirija na showu “Zvijezde pjevaju” predstavljao kao blag, a u intervjuima ističe dobar kućni odgoj (koji je dobio od majke!), dok kao svoj najveći porok ističe to što svima želi pomoći. Škoro je neugodan Kolindi Grabar Kitarović jer zalazi na njezino područje nježnosti i tetošenja. Škoro se predstavlja i kao vjernik koji je svjestan “da smo svi grešni, ali da se možemo pokajati i da će nam se oprostiti” – a sve majke spremno opraštaju djeci. “Moramo se suočiti sami sa sobom jer nam treba mir u kući”, rekao je Škoro, a mogla je i Kolinda Grabar Kitarović. Otac koji je zapravo majka – eto to je taj veliki eksperiment, a svi znamo da je samo jedna majka.
U međuvremenu je Miroslav Škoro objavio na društvenim mrežama da treba zaustaviti “migracijski kaos, ako treba slati i vojsku na granice”. I on se zagrijao za ulogu strogog Oca koji koltom štiti svoj dom. Predsjednica-majka je odahnula jer je sada jedina tješiteljica u državi. Predsjednica-ratnica čvršće je stisnula pušku, odlučna da ne dopusti Škori da je istisne s granice. Predsjednica-djevojka spremila se za ples.
Epitete kci, majka, predsjednica mogu razumjeti, ali kraljica - malo pretjerano i neprimjereno.