Stara je izreka da su dosada, lijenost, ili pak obje izvor svih zala. Ta se drevna mudrost u nekim izvorima pripisuje Svetom Bernardu iz Clairvauxa, francuskom filozofu, opatu i crkvenom reformatoru iz 11. i 12. stoljeća. Iako je ova misao stara barem devet stoljeća, ona ni danas nije izgubila na aktualnosti.
Naprotiv, primijetio sam da proteklih godina dosada postaje sve ozbiljniji predmet istraživanja u medicini. Primijećeno je, tako, da teška ozljeda glave može dovesti do učestalijeg dosađivanja kao relativno česte posljedice, a tada čak i aktivnosti u kojima se ranije najviše uživalo mogu postati dosadne.
Teško je definirati dosadu, ali svima koji su se ikada dosađivali jasno je da se ona razlikuje i od depresije i od apatije. Ljudi doživljavaju dosadu kao prilično neugodan osjećaj odsutnosti stimulacije mozga. Ona dovodi do težnje za bijegom iz tog stanja i preusmjeravanja pažnje na nešto dovoljno zanimljivo, kako bi nastupilo olakšanje. Problem je što mnogi načini kojima ljudi pokušavaju pobjeći od dosade često dovode do ozbiljnih zdravstvenih rizika.
Osobe kojima je dosadno češće obilaze hladnjak, otvaraju ga bez potrebe i jedu bilo što iz njega, iako uopće nisu gladne, te satima gledaju televiziju. Također, nastoje prevladati osjećaj dosade i tako što češće puše, piju, ili čak uzimaju lake droge, što posebno vrijedi za tinejdžere u zemljama zapada. U prometu, pokazalo se da ljudi skloni dosađivanju brže i neopreznije voze, češće prelaze preko središnje linije u drugu traku i sporije reagiraju na neočekivane događaje na cesti. U sustavu obrazovanja, pokazuje se da osobe koje se često dosađuju imaju znatno lošije rezultate testova. Štoviše, negativan utjecaj dosade na rezultate snažniji je od pozitivnog utjecaja izmjerenog stupnja inteligencije. Za uspjeh u školi važnije je, dakle, biti zainteresiran za gradivo, negoli biti posebno inteligentan. Sva su ova opažanja dovela do ozbiljnijeg istraživanja dosade: što je ona uopće, zašto se pojavljuje, i kako odrediti njezin utjecaj na ljudsko ponašanje? Trebalo je razviti mjerni instrument za dosadu.
Godine 1986., Norman Sundberg i Richard Farmer sa Sveučilišta u Oregonu razvili su tzv. “skalu sklonosti dosađivanju”, gdje su ispitanici morali odgovarati potvrdno ili niječno na pitanja poput “Čini mi se da vrijeme uvijek sporo prolazi”, “Lako mi je samog sebe zabaviti”, ili “Na poslu nisam dovoljno iskorišten”. Ukupan broj bodova na testu identificirao je ispitanike koji su izrazito skloni dosađivanju. No, iako koristan u otkrivanju rizika za dosađivanje, ovaj test nije mogao mjeriti intenzitet same dosade. Da bi se intenzitet dosade izmjerio, a zatim doveo u vezu s utjecajem na ostale funkcije ljudskog organizma, trebalo je najprije aktivno dovesti ispitanike u stanje dosade. Da bi se to postiglo, Colleen Merrifield i James Danckert sa Sveučilišta Waterloo u Kanadi snimili su “Najdosadniji video svih vremena” i puštali ga svojim ispitanicima gotovo šest minuta, kako bi ih sve uveli u stanje neizdržive dosade. Film prikazuje dvojicu muškaraca kako uzimaju komad po komad tek oprane robe s hrpe i vješaju tu robu na vrlo predvidiv način na rastvorenu sobnu vješalicu. Što je gledanje ovog videa bilo dosadnije ispitanicima, to su pribjegavali radikalnijim načinima da se nakon gledanja filma nekako zabave.
Drugim se istraživanjem pokazalo da su neki od njih bili skloni izabrati rizična, pa čak i samodestruktivna ponašanja, samo da se oslobode osjećaja neizdržive dosade. Primjerice, ostavi li se ispitanike same u praznoj sobi bez prozora i bilo kakvog namještaja dulje vrijeme, ali se na podu ostavi igračka koja pri doticanju izaziva blagi elektrošok, pokazalo se da će ljudi opetovano posezati za tom igračkom radije nego da ne rade baš ništa.
Zanimljiv je i začarani krug između dosade i loših rezultata na testovima u školi, što zatim uzrokuje još veću dosadu i još lošije rezultate. Kompanija “Advanced Distributed Learning Initiative” smislila je način kako pomoći. U njihovim internetskim tečajevima, kad polaznik tečaja ima lošije rezultate, kompjuter ga počne vrijeđati na vrlo kreativne i duhovite načine. To kod polaznika povećava interes za način na koji će ga kompjuter idući put vrijeđati, a sama ta činjenica povećava zanimanje za tečaj i počne poboljšavati rezultate.
Danas nam znanost počinje potvrđivati da bi dosada mogla biti moguć izvor najrazličitijih problema u ponašanju ljudi, te ju je važno izbjegavati. Cinični je Juvenal još davno povikao “panem et circenses” – “kruha i igara” – uviđajući kako se carevi u starom Rimu trebaju samo pobrinuti da narod ne bude gladan, i da bude dobro zabavljen, pa će time najlakše osigurati mir.
