Val nasilja, koji je bio vrhunac političkog i gospodarskoga kraha Argentine, zabrinuo je i ljude u Hrvatskoj, iako su te dvije zemlje daleko jedna od druge. Ta je zabrinutost to veća ako se zna da je jedan od uzroka kraha i politika Međunarodnoga monetarnog fonda te Svjetske banke.
Dr. Gordan Družić, viši znanstveni suradnik na Odsjeku za ekonomska istraživanja HAZU, smatra da postoje velike sličnosti između makroekonomskih politika vođenih u Argentini i Hrvatskoj, ali i neke razlike. Sličnosti, kaže, proizlaze iz monetarističkog odnosno neoliberalnog koncepta, koji su MMF i Svjetska banka primijenile prvo na zemlje dužnike 80-ih godina prošlog stoljeća, a 90-ih na zemlje u tranziciji i razvoju.
Glavni krivac - neoliberalni koncept
- U svojoj nedavno objavljenoj knjizi "Kriza hrvatskog gospodarstva i ekonomska politika" upravo sam makroekonomsku politiku, zasnovanu na neoliberalnom konceptu i još više katastrofalan način njegove primjene, otkrio glavnim krivcem za dva izgubljena desetljeća u ekonomskom razvoju Hrvatske. Osnovni grijesi makroekonomske politike u protekla su dva desetljeća potpuno nerazumijevanje ili neosjetljivost za ekonomski položaj poduzeća, tog osnovnoga privrednog subjekta na kojem počiva ukupno gospodarstvo i odsustvo bilo kakve strategije razvoja. U proteklih 20 godina stalno su se povećavali razmjeri izvlačenja novca iz poduzeća u državni i financijski sektor. Rezultat je toga danas devastirano gospodarstvo, koje kontinuirano iskazuje vrlo visoke gubitke i nije sposobno održati ni postojeću nisku tehnološku razinu. Model u kojem se iz stabilnog tečaja izvodila stabilnost cijena i stabilnost gospodarstva, umjesto da stabilne cijene i tečaj budu rezultat stabilnog gospodarstva, nanio je Hrvatskoj, uslijed dugotrajne primjene, neprocjenjive štete - smatra dr. Družić.
Slično se, kaže, dogodilo i u Argentini, koja je 1991. godine uvela fiksni tečaj: jedan pezos - jedan dolar. Precijenjeni pezos učinio je izvoz preskupim, a uvoz umjetno jeftinim. Precijenjen tečaj održavao se velikim pričuvama dolara, koje su stvorene zaduživanjem u inozemstvu (40 milijardi američkih dolara u 2001. godini).
- Ekonomska politika Vlade RH za 2002. i 2003. godinu, čiju operativnu osnovu čine Stand By aranžman s MMF-om i "Pismo o politici razvoja", upućeno Svjetskoj banci, zapravo je nastavak dosadašnje ekonomske politike, zasnovane na neoliberalnom konceptu i kao takva predstavlja završnu fazu u fazi demontiranja socijalne države i njezine uloge u ekonomiji, koji je započeo 90-ih godina. Zadržavanje postojeće fiskalne, monetarne i tečajne politike, u kojoj će se provoditi manje "kozmetičke" promjene, ponajviše u području fiskalne politike, podrazumijeva nastavak nekonzistentne primjene monetarizma, gdje se ograničavanje količine novca provodi istodobno uz visoku javnu potrošnju, a osnova stabilnosti cijena je umjetno održavan tečaj domaće valute.
Teško je, da ne kažemo nemoguće, govoriti o stabilnom gospodarstvu s gotovo 400.000 nezaposlenih, odnosno sa stopom nezaposlenosti višom od 22 posto (Argentina nešto više od 20 posto), s vanjskim dugom većim od 11 milijardi dolara (58 posto BDP-a iz 2000. godine, Argentina preko 50 posto), s deficitom vanjskotrgovinske bilance od 22,8 milijardi dolara i deficitom tekućeg računa od osam milijardi dolara u posljednjih sedam godina, s ukupnim gubicima hrvatskih poduzeća, koji su u apsolutnoj svoti veći od 28,8 milijardi kuna od dobiti u razdoblju 1994. - 2000.
Osim upitnosti samog modela, jer on ni u varijanti svoje konzistentne primjene ne omogućuje stope rasta BDP-a i zaposlenosti koje bi odgovarale potrebama i mogućnostima hrvatskog gospodarstva, nameće se i pitanje njegove provodivosti s obzirom na zacrtane ciljeve (primjerice stope rasta BDP-a) i ograničenja koja se mogu nametnuti u pokušajima njihove realizacije - uvjerava dr. Družić.
Fiksacija na stabilnost cijena i tečaja
Osnovno je ograničenje, prema njemovu mišljenju, sama zacrtana ekonomska politika i njena fiksacija na stabilnost cijena i tečaja te na strukturne reforme koje su usko vezane uz privatizaciju i liberalizaciju.
- Uvjerenje da će najavljeno porezno rasterećenje gospodarstva, koje je svakako nužno, dovesti do povećanja investicijske potrošnje i stupnja konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva na domaćem i inozemnom tržištu (povećanje izvoza uz stabilan tečaj) nije realno na rok od jedne do dvije godine. Ako se ne dogodi očekivani porast investicijske potrošnje i izvoza, imat ćemo, zbog planiranog smanjenja državne i osobne potrošnje, umjesto rasta realni pad BDP-a u iduće dvije godine i "stabilnost" na nižoj gospodarskoj razini.
Veliko je i pitanje koliko je realno planirano smanjenje proračunskih prihoda i rashoda s obzirom na kretanja na svjetskim financijskim tržištima, predstojeću mirovinsku reformu i socijalne tenzije koje mogu biti izazvane planiranim mjerama restrikcije socijalnih prava građana i mogućim povećanjem broja nezaposlenih. Naime, kretanja na svjetskim financijskim tržištima nakon 11. rujna 2001. i očekivana svjetska recesija mogu dovesti do smanjenja izravnih stranih ulaganja u Hrvatsku (koja su već u 2000. godini smanjena za oko 40 posto u odnosu na prethodnu godinu), a time i do smanjenja očekivanih prihoda od privatizacije. Recimo da je ukupni inozemni dug porastao od lipnja 2000. do lipnja 2001. za 10,6 posto (1.067,5 milijuna USD) te da se najveći dio tog porasta odnosio na povećanje inozemnog duga središnje države (921,9 milijuna USD), koji je porastao za 21,3 posto. Unutrašnji javni dug RH povećao se u istom razdoblju za 42,4 posto (6 milijardi kuna) - kaže naš sugovornik.
Pokrivanje proračunskog deficita, ali i deficita platne bilance, zaduživanjem u inozemstvu, koje je obilno korišteno u 2000. i početkom 2001. godine, bit će, kaže, otežano i pod nepovoljnijim uvjetima (rokovima i kamatama). Takva kretanja posebno su nepovoljna s obzirom na otplatu inozemnog duga, koji nas očekuje u 2002. godini. U sljedećoj godini Hrvatska mora platiti 1.617,3 milijuna USD glavnice (od čega na državu otpada 611,8 milijuna USD) i oko 499,1 milijun USD kamata, dakle ukupno 2.116,4 milijuna USD.
Pitanje zdravog razuma
- Nema razloga da ne vjerujemo predstavnicima Vlade da je zacrtana ekonomska politika za 2002. i 2003. stvar njezina čvrstog opredjeljenja, a ne diktata MMF-a i Svjetske banke. Međutim, potpisivanjem ugovora s MMF-om i Svjetskom bankom ta su opredjeljenja Vlade postala njena međunarodna obveza, koja su podložna stalnoj kontroli njihova izvršavanja od svjetskih financijskih institucija, pa i sankcijama u slučaju njihova neizvršavanja.
Razvijene zemlje, za razliku od nas, reagiraju na svaki pad konjukture ili zaposlenosti, ne robujući nikakvim ekonomskim školama i ne ponašajući se tako da kažem "štreberski". Tako SAD planira smanjivanje poreza na razini od najmanje 1,5 posto BDP-a. Američki je senat krajem prošle godine donio odluku o smanjivanju poreza u iznosu od 100 milijardi USD. Pet njemačkih instituta traži smanjenje poreza kako bi se potaknuo rast. Singapur planira smanjenje poreza u vrijednosti sedam posto BDP-a. Svima je u fokusu rast i zaposlenost, a ne nekakva fiktivna stabilnost. Američki FED 10 je puta prošle godine snižavao kamatnu stopu koja sada iznosi 2,0 posto, dakle daleko ispod stope inflacije.
Mislim da je Hrvatska došla do točke kada se više ne postavlja toliko pitanje opredijeljenosti za ovaj ili onaj ekonomski model, koliko pitanje zdravog razuma. Osnovni je problem koji hrvatska ekonomska politika mora riješiti problem nezaposlenosti i bržeg ekonomskog razvoja, odnosno, jednostavno rečeno, stvaranja takvoga makroekonomskog okruženja, u kojem će se u Hrvatskoj isplatiti proizvoditi i raditi. Nažalost, nijedna od dosad službeno ponuđenih strategija nije dala rješenje problema nezaposlenosti, već ga ostavlja za daleku budućnost. To i ne treba čuditi, jer unutar postojećeg modela, od kojeg su se te strategije polazile, to i nije moguće. Za tako nešto potrebno je provesti radikalnu promjenu ekonomske politike na gotovo svim njezinim segmentima.
Budući da danas unutar svjetskih financijskih insitucija, naročito Svjetske banke, već "pušu drugačiji vjetrovi", uvjeren sam da bi nova ekonomska politika, zasnovana na suvisloj strategiji razvoja, naišla na razumijevanje odnosno podršku ili neveliko protivljenje Svjetske banke i Monetarnog fonda. Ovog puta nije naravno bez rizika i uspjeh nije zagarantiran, ali ako sami ništa ne poduzmemo ne možemo ni očekivati značajnije promjene.
U ovom trenutku čini mi se da je najvažnije otvoriti perspektive i trgnuti se iz stanja apatije i pesimizma koje prevladava, a za to raspolažemo i vlastitim izvorima i snagama. U tom smislu izvjesno ohrabrenje predstavlja načelno opredjeljenje Vlade da se fiskalnom politikom, fondovima za razvoj i zapošljavanje te gradnjom autoceste Zagreb-Split potakne rast i zapošljavanje, premda sve to zasad više sliči na nerazrađenu ideju nego na ozbiljan program - zaključuje dr. Družić.
Piše Zvonimir Despot
