- Kolege iz tima i ja smo taman uhvatili mali predah nakon prijašnjih intervencija. Sjedili smo za stolom tog našeg malenog restorana u Đorđićevoj ulici, gdje se te 1995. godine nalazila zgrada Hitne medicinske pomoći, i čekali da dođe jelo koje smo naručili. I u tom trenutku samo se začula detonacija, ogromni prasak, svi smo skočili sa stolaca, nije nam bilo jasno što se događa. Automatski sam u toj panici pogledala na sat, iako je eksplozija bila presnažna, ipak sam pomislila da je to možda ipak samo udar Gričkog topa. Nije bio, jer bilo je tek 10 i nešto sati, ne sjećam se točno koliko. U tom nekom početnom šoku bili smo pola minute, a onda smo tehničar, vozač i ja, gotovo pa sinkronizirano, potrčali prema dispečerskom centru koji se nalazio nekoliko desetaka metara dalje. Znali smo da sada svaka sekunda može značiti razliku između nečijeg života i smrti – prisjeća se tog 2. svibnja 1995. godine dr. Slobodanka Keleuva, specijalistica hitne medicine koja je dugi niz godine provela na čelu Zavoda za hitnu medicinu grada Zagreba.
Bilo je točno 10 sati i 23 minute kada su pobunjeni Srbi napali središte Zagreba raketnim sustavom Orkan s kasetnim punjenjem, tzv. zvončićima, i to kako bi se osvetili za vojni poraz koji im je hrvatska vojska dan ranije nanijela u operaciji Bljesak u zapadnoj Slavoniji. U napadu koji je naredio osuđeni ratni zločinac i tadašnji vođa pobunjenih Srba Milan Martić živote je izgubilo šestero, teško je ranjeno 36, a lakše 139 ljudi. Prvi zvončići, one koje su čuli i dr. Keleuva i njezin tim, pali su na križanju Draškovićeve i Vlaške ulice.
- Već smo trčali prema našem vozilu kada mi je dispečer rekao: „Zovu iz trgovine u Draškovićevoj, kažu da imaju teško ozlijeđenog čovjeka, pripremi se“. Možda dvije minute nakon toga kolege i ja smo bili u Draškovićevoj. Parkirali smo na sredini ulice i krenuli trčati prema toj trgovini, danas se na tom mjestu nalazi pekara, a tada je bio dućan s bojama i lakovima. Ljudi su nam mahali s ulaza i gestikulirali da požurimo, bili su krvavi. I u ostatku ulice, na tom križanju, ležali su ranjeni, dijelovi tijela doslovno su bili razbacani po asfaltu. Jedino što je u tom trenutku bilo mirno bio je tramvaj koji je ostao stajati na uglu. Bio je sablasno prazan, a okolo njega su svi plakali, vrištali, pokušavali pomoći jedni drugima – prisjeća se scena užasa dr. Keleuva, koja je, kako kaže, u tom trenutku bila smirena koliko je mogla biti.
Horor koji je vidjela tek je kasnije, kad je popustio adrenalin, ponovno prevrtjela i proživjela u glavi. I proživljava ga svakog 2. svibnja, slike jednostavno krenu navirati same od sebe.
- Otrčali smo do tog dućana, unutra je ležao teško ranjeni čovjek, kakvih četrdesetak godina, već je bio izgubio puno krvi. Previli smo ga, stavili na nosila i krenuli natrag prema vozilu hitne. To sve skupa je trajalo tri ili četiri minute. Dok smo hodali vozač mi je rekao: „doktorice, pazite gdje hodate, nemojte nikako stati na nešto što vam izgleda poput bijelo-sive trakice, jer će eksplodirati i možemo svi poginuti“. Tada sam prvi put čula za zvončić, i dobila detaljan opis kako izgleda – kazuje dr. Keleuva.
Nakon što su s nosilima došli natrag do vozila hitne dočekao ju je prizor koji joj se posebno urezao u pamćenje. Kako su stražnja vrata kombija ostala otvorena kada su otrčali prema trgovini, u njega je u tih nekoliko minuta, koliko im je trebalo da se vrate, ušlo petero-šestero ljudi. Ranjenika. Svima je trebala pomoć, liječnike nisu vidjeli nigdje drugdje, pa su se refleksno sklonili tu u nadi da će prije ili kasnije ugledati doktora.
- Dečkima sam rekla da odu s tih nekoliko ranjenika u Draškovićevu, pozvali smo kolege iz hitne i rekli da nam pod hitno treba još minimalno četiri-pet timova na terenu. Hodala sam po ulici i pružala pomoć gdje sam mogla dok sam čekala da oni dođu. Sjećam se i da sam mrtvozorila jednog muškarca, također srednjih godina, u staroj Vlaškoj. Čekao je pored automobila svoju suprugu da dođe s posla kako bi ju odvezao doma. Umjesto toga na njega je pao zvončić. Na mjestu je poginuo. Tog dana sam također morala obaviti i pregled gospođe koja je umrla točno ispred poslovnice FINA-e. Cijeli dan smo trijažirali ljude, razvozili ih do traume u Draškovićevoj, koja je podnijela najveći teret, ali i u Vinogradsku, Merkur, na Rebro... Niti ne sjećam se kad sam došla doma, bilo je već kasno navečer, a onda drugi dan opet katastrofa. Granatirali su zgradu Hrvatskog narodnog kazališta – prepričava to ova iskusna specijalistica hitne medicine.
U tom napadu ranjena je bila tadašnja ravnateljica i prva balerina HNK Almira Osmanović, baš kao i većina od 18 sudionika međunarodnog projekta koji su pripremali predstavu Donau Balet.
- Bili smo dežurni i kada su pirotehničari čistili ostatke tih dijelova kasetne bombe, pa sam jednog od njih zamolila da mi da jedan deaktivirani zvončić. Rekla sam mu: „čujte, ja sam žena i nisam to nikad vidjela, a i puno je takvih u mojoj profesiji koji se s tim nisu susreli, pa bi vam bila zahvalna ako bi mi dali jedan da ga odnesem kolegama da vide kako izgleda. Dobila sam ga i odnijela u zgradu hitne, s nadom da ga više nitko od nas nikada neće vidjeti na ulici, nego samo u tim našim prostorijama – zaključila je dr. Slobodanka Keleuva.
