Imponira mirnoća s kojom je o svom “slučaju” neki dan u emisiji Pressing na N1 televiziji govorio glumac Dragan Despot. Zvučao je kao čovjek kojem je sve jasno, koji sve razumije i nema u njemu ni trunka srdžbe. Čak i kada govori o onima koji su mu nanijeli nepravdu i od kojih je očekivao barem malo zasluženog poštovanja, s njegova lica ne silazi blagi osmijeh.
Pritom, o čemu god da govori, divota je slušati njegov melodičan glas i savršenu dikciju lijepog, istovremeno književnog i ljudski živog hrvatskog jezika. Svakako je tome pomoglo njegovo školovanje i rad s velikim profesorima i glumačkim velikanima s kojima je od mladosti radio, ali ja isto tako znam iz iskustva da je to dar koji je donio sa sobom iz Hercegovine, iz rodnog mu Mostara. Tamo se, jednostavno, tako govori.
Priča o odlasku Dragana Despota u mirovinu bila bi u nekoj drugoj uređenijoj i uljuđenijoj zemlji materijal za urnebesno smiješan i gorak teatar apsurda. Kod nas je to svakodnevica. Živo zamišljam dvije epizode iz te priče. U prvoj Dragan Despot osobno krajem prošle godine odlazi na portu Ministarstva kulture u Runjaninovoj i urudžbira svoju molbu da mu se odgodi odlazak u mirovinu i nakon što je navršio 65 godina.
Druga se epizoda događa nekoliko stotina metara sjevernije, na porti Hrvatskog narodnog kazališta gdje dežurni vatrogasac Draganu Despotu uručuje kovertu s rješenjem o definitivnom odlasku u mirovinu od prvog dana ove 2022. godine. A samo mu je godina dana nedostajala da na pozornici svog matičnog kazališta proslavi 40. godišnjicu umjetničkog rada u toj kući.
Posebno je dojmljiv razgovor s ministricom kulture, do kojeg nije došlo na njen poziv, nego, kako je sam Dragan Despot ovih dana prepričao, na njegovu inicijativu i nakon njegovih telefonskih poziva. I dalje s blagim smiješkom redovnika i gotovo s nekim sjetnim sažaljenjem prema gospođi ministrici veliki glumac priča kako je taj razgovor bio toksičan. Da, baš toksičan. Zato što nije bio dijalog, nego ministričin monolog koji je on smjerno odslušao. Alat i materijal kojim gradi umjetničke svjetove i kruh svagdašnji Dragana Despota čitav su život jezik i njegove riječi. I zato su te riječi, da nas baš ne zavara i ne uljulja u miran spokoj Despotov smiješak, kirurški precizne i ubojite. Odnosno, bile bi ubojite za nekog tko bi imao božji dar zasramiti se i sagledati neprikladnost i nepristojnost svojih postupaka. Tog dara u naše vlasti općenito, pa tako ni u gospođe ministrice, jednostavno nema.
A ubojito je precizan Dragan Despot kada, sve sa smiješkom i ne dopuštajući svom glasu da i sekundu poskoči u tonalitet ozlojeđenosti, nazove nebuloznim obrazloženje Ministarstva kulture koje kaže kako on jednostavno mora u mirovinu da ne bi zauzimao mjesto i svojim likom i djelom na vratima i pozornici kazališta priječio ulaz mladim glumcima. Lijepo je objasnio, sada pak obuzdavajući nadmeni ton taštine, kako njegovo, Despotovo mjesto u kazalištu nijedan mladi glumac ne može zauzeti, nego će mu trebati godine i desetljeća da do njega dođe ako je dovoljno nadaren, sposoban i marljiv.
Ima tu još nešto toliko samorazumljivo i banalno da nitko to izrijekom i ne spominje, a prvoj bi gospođi ministrici kulture trebalo biti poznato i jasno. A to je da nikako i ni u jednom kazalištu, osim u nekom sklonom luckastim eksperimentima, mladim glumcima ne pristaju i ne pripadaju uloge namijenjene iskusnim veteranima. Jest mladi Despot diplomirao igrajući Macbetha, koji nikako nije bio mladac na pragu života, ali nipošto nije u takvu ulogu uskočio u prvom kazalištu u kojem se zaposlio.
Ogriješila se propustom o svog velikog glumca i kuća u kojoj je proveo svoj profesionalni glumački vijek. Taj nemar on također razumije i opravdava znajući koliko je i čime sve opterećena ova sadašnja uprava, s intendanticom Dubravkom Vrgoč na čelu, upravo zahvaljujući odlukama i postupcima s iste adrese u Runjaninovoj ulici.
Nebulozno priopćenje o razlozima upućivanja nacionalnog prvaka Dragana Despota u mirovinu ne razlikuje se po birokratskom besmislu od rješenja o izboru nove intendantice HNK.
”Prilikom donošenja odluke o izboru kandidata vodilo se kriterijem nužnosti poboljšanja i unaprjeđenja načina upravljanja Kazalištem”. Nigdje ni spomena o umjetničkim rezultatima, strategiji, viziji. Pa čak ni o poslovnim. Bilo bi očito uzaludno još jednom ovdje elaborirati na nedosljedno i samovoljno ponašanje ministarstva i čitave Plenkovićeve Vlade, na neistinite navode o “bogatom upravljačkom iskustvu” novoizabrane intendantice ili već i na samu činjenicu da Ministarstvo kulture njen program, na temelju kojeg je izabrana, čuva kao zmija noge. Ja sam ga, kao i vjerojatno mnogi drugi, zatražio na uvid i iz službenog odgovora koji sam dobio shvatio da bih morao u tu svrhu angažirati advokata.
Uzalud su premijeru Plenkoviću i ministrici Obuljen Koržinek, još dok je natječaj za intendanturu HNK bio u tijeku, u prilog reizbora Dubravke Vrgoč pisali ravnatelji nekih od najuglednijih europskih kazališnih institucija. Uzalud i naknadni rekvijem umjetničkom vizionarstvu i poduzetnosti zagrebačkog HNK što ga je neki dan ispjevala krovna europska kazališna institucija.
Baš kao što su u amaterskom debaklu s kunom na kovanicama hrvatskog eura bili uzaludni apeli koje je još tijekom natječaja upućivala nekadašnja predsjednica Hrvatskog dizajnerskog društva Ira Payer. Državne i političke funkcije su sve, struka je ništa, kao i umjetnost i njeni prvaci.
Sve to kao da režira neki opaki, bahati i svemoćni Ludvig Tomašević kojeg je Dragan Despot tako genijalno utjelovio u seriji “Novine”. K tomu, režirajući, igrajući više od 150 puta i proslavivši se s Krležinim “Na rubu pameti”, Despot je duboko spoznao i kako je to biti na dnu faraonske piramide moći, bahatosti i gluposti. Zato on najbolje razumije gdje živi i što mu se događa. I zato na tako grandiozan način nosi svoj status nacionalnog prvaka koji mnogo znači. Ponovio je Despot više puta da je u stanju slavlja, da u sebi slavi svojih četrdeset godina u umjetnosti. A ja mu, makar potpuno izvan sebe, na tome od srca i sa zahvalnošću čestitam.
Administracija prezirno gleda iz svojih toplih ureda, dolje na ulici, na hladnoći, su svi oni koji nisu kao oni. I s gadjenjem gleda u tu “rulju” misleći: “da ste se prodali i vi bi bili tu na toplome, ali niste,, htjeli ste SLOBODU , pa prav vam budi, smrzavajte se”.