Rezultati predsjedničkih izbora pokazali su ono što se već odavno najavljivalo: odluka o novome predsjedniku Republike Hrvatske ipak će pasti u drugom krugu, što znači da izborna utakmica još nije završena, no vrlo je izvjesno da će trijumfirati Zoran Milanović, jer njegova prednost u odnosu na Dragana Primorca čini se nedostižna. Razliku od 30-ak posto, naime, nitko nikad nije uspio nadoknaditi. Rezultati su pokazali i da Primorac, unatoč snažnoj podršci HDZ-a, nema karizmu kojom bi dopro ne samo do svih birača HDZ-a nego i do većine tzv. desnih birača.
Iako se mora priznati i da mu je uvelike odmogao velik broj kandidata pozicioniranih od centra nadesno te navika Hrvata da svu vlast ne daju jednoj stranci. Naravno, odmogao mu je i grubijanski, trumpovski politički stil Zorana Milanovića (kojega magazin Politico očito s razlogom naziva hrvatskim Trumpom) te njegova populistička politika koja je dijelu desnoga biračkog tijela prihvatljivija od Plenkovićeve "ukrajinske politike". Za Hrvatsku je sada ključno pitanje kako će izgledati buduća kohabitacija između novoga/staroga šefa države i predsjednika Vlade, odnosno kako će surađivati i hoće li to uopće činiti.
Pobjeda Zorana Milanovića donosi nam ne samo nastavak tzv. tvrde kohabitacije između njega i Andreja Plenkovića nego i eskalaciju njihova dugogodišnjega političkog rata, jer lako je pretpostaviti da će Milanović u svome drugom mandatu, osnažen novom izbornom pobjedom i legitimitetom proizišlim iz neposrednih izbora, biti još neobuzdaniji i nasilniji prema Plenkoviću i njegovoj Vladi. Jer, Bože moj, da su birači htjeli promjenu, ne bi izabrali dosadašnjeg šefa države. Dakako, na takve se argumente mogu oslanjati Milanović i njegovi sljedbenici, no sigurni smo da velika većina birača ne želi niti tvrdu kohabitaciju niti nesuradnju dvojice predsjednika.
Naprotiv, u ovim vremenima velikih sigurnosnih izazova nitko normalan ne želi političku nestabilnost u svojoj državi, pa suradnja ključnih političkih aktera zapravo nema alternative. Uostalom, i Ustav ih obvezuje na suradnju. Može li se taj začarani krug prekinuti, odnosno postoji li ikakav mehanizam koji bi dvojicu zaraćenih predsjednika prisilio na suradnju? Učinkovit mehanizam, nažalost, ne postoji. Najučinkovitija i najpoželjnija bila bi promjena Ustava i ugradnja svojevrsnih sankcija u slučaju nesuradnje (što je predlagao i Tomislav Jonjić), no kako je za promjenu Ustava potrebna dvotrećinska saborska većina, ta opcija nije realna. Jedini kakav-takav mehanizam prisile u rukama je Ustavnoga suda, institucije koju bi Milanović najradije ukinuo i čije je članove nazivao gangsterima i stajskim muhama.
Kvaka je u članku 104. Ustavnoga zakona o Ustavnom sudu RH, koji Ustavnom sudu nalaže praćenje ostvarivanja ustavnosti i zakonitosti te ga obvezuje da "o uočenim pojavama neustavnosti i zakonitosti izvješćuje Hrvatski sabor". S obzirom na to da je nesuradnja predsjednika Republike i Vlade pojava neustavnosti, Ustavni sud trebao bi usvojiti izvještaj o toj utvrđenoj pojavi te ga poslati Hrvatskome saboru. Pritom je važno napomenuti da bi to ustavni suci trebali učiniti ne upirući prstom u krivca kako ne bi bili optuženi za pristranost. Dakako, nismo sigurni da bi takva legitimna i prijeko potrebna inicijativa ustavnih sudaca prisilila dva brda na suradnju, no ako Milanović i Plenković poštuju Ustav, zakone i institucije svoje države, ako žele tolerantno ozračje u hrvatskome društvu, ništa im drugo i ne preostaje.
>> FOTOGALERIJA Krenule šale na mrežama, jedan kandidat posebno na meti: 'Za njega ni mama njegova nije glasala'
Odlicno oni kohabitiraju, još od Bruxellesa gdje su pobjegli na početku Domovinskog rata.