Sa sociologom dr. sc. Dragom Čengićem, znanstvenim savjetnikom s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, razgovarali smo o ekonomskoj i političkoj eliti, najavljenim reformama, krhkoj vladajućoj koaliciji koja opet proživljava jednu u nizu od svojih kriza i o osiromašenim građanima koji nikako da dočekaju bolje sutra u ovoj državi. Dr. Čengić, koji se bavi ekonomskom sociologijom i sociologijom modernog društva i razvoja nedavno je objavio i knjigu intrigantna naslova “Ekonomska elita: vladar iz sjene?”
Ekonomska elita s političkom, pišete u knjizi, dijeli prijezir prema običnom čovjeku, političari prema biračima, poslodavci prema radnicima... Prilično kritičan stav?
Nije to prijezir političke elite u smislu osobnog stava prema pojedincu, nego je riječ o tome da se ne raspravlja o stvarnim interesima ove zemlje, a to su dugoročni interesi građana, već se u stvarnosti polazi od ideje samoreprodukcije stranačke moći. Ne rješavaju se problemi građana, nego se građanima nudi populizam pa imamo lov na ideološki konstruirane neprijatelje, crvene ili crne, nacionalnog ili anacionalnog predznaka. Politička elita zabavljena je samo kontrolnom funkcijom nad nacionalnim resursima, umjesto da je usmjerena na socioekonomski razvoj zemlje. Zato imamo fenomen “zarobljavanja države”, postavljanja stranačkih kadrova na važna mjesta unutar državnog aparata i u javnim poduzećima, uz poželjnu kontrolu medija i oslonac na klijentelističke skupine u tzv. društvenoj i gospodarskoj strukturi s pričom “došli smo na vlast pa će procvjetati biznis...” Takva struktura ne proizvodi trajniji gospodarski rast, već se on javlja kao rezultat vanjskih faktora, nadzornika iz EU i kreditora. Uloga je političke i ekonomske elite u modernim društvima stvaranje trajnijeg ekonomskog rasta jer je razvoj gospodarstva ključan za natjecanje za mjesto nacionalne države u međunarodnoj podjeli rada. Nije dovoljno iskazivanje nacionalnog ponosa bez pokrića.
Zahtjevi za osiguravanje boljih uvjeta poslovanja ekonomske elite motivirani su, upozoravate, i maksimizacijom profita i zapošljavanjem što jeftinije radne snage...
Ako želimo poboljšati ukupnu kvalitetu rada, ne može se priča s kapitalizmom, a to ne prihvaća dobar dio poslovnih ljudi, svesti samo na tezu da se trebaju stvoriti što bolji uvjeti za akumulaciju kapitala i da se time automatski otvaraju radna mjesta. Istraživanja pokazuju da je kod nas loše upravljanje na razinama institucija i poduzeća, a ne pokazuju ulaganja u inovacije i oslonac na tradicionalnije obrasce rukovođenja tvrtka s većim uvažavanjem i zaposlenih u njima. Koja je svrha da se svi zapošljavaju na određeno vrijeme ili na najnižim nadnicama kad to izaziva i demografske probleme jer stradavaju mladi ljudi koji ne mogu planirati obitelj. Jedan dio poslovnih ljudi, a među njima su i vlasnici malih i srednjih poduzeća, cijeli biznis svodi na gazdovanje, na pokazivanje mišića i na iskazivanje necivilizirane prakse nepoštivanja radnika kao osobe. Istodobno, poslodavci se žale da je skupo zapošljavati. Mora se postaviti i pitanje velikih poreza jer siva ekonomija strahovito raste i vodi nas u dualni sistem zarađivanja…
Nakon gotovo četiri mjeseca vladanja jeste li očekivali više od nove Vlade?
Sad to može biti pametovanje post festum, ali nisam. I prethodna Vlada pokazala je nakon osam godina u oporbi da nije došla spremna na vlast. U oporbi se stranke i njihovi članovi bave svim i svačim, ali nema planiranja što će napraviti kad dođu na vlast. Ako zanemarimo napete odnose u vladajućoj koaliciji, činjenica je da su premijer i Most trebali malo više vremena za upoznavanje s načinom kako se kod nas u politici „obavljaju stvari“. Kod premijera je možda to i pitanje kulturološke adaptacije na hrvatske probleme, a kod Mosta naknadne političke socijalizacije.
Kakav je vaš dojam o premijeru Oreškoviću?
Premijer brzo uči, ali ne znamo koliko su jake njegove ambicije da ostavi traga i nastavi političko djelovanje u ovoj zemlji. Ako je njegova ambicija velika, onda će naći načina, jer ima i međunarodno iskustvo, da nađe novu političku bazu u slučaju raspada koalicije. Hoće li to biti reformirani HDZ, neka nova stranka, možda i s ostacima Mosta, to ćemo vidjeti.
Što kažete na najavljene reforme?
Ciljevi reformi usko su shvaćeni i umjesto rješavanja širih društvenih problema ide se prema rješavanju kreditnog rejtinga, zaustavljanju rasta javnog duga i rješavanju uskih grla za bolji biznis u Hrvatskoj. Usto imate tajanstvenost u pripremi reformi adresiranih prije svega na Europsku komisiju, vanjske kreditore, a bez objašnjenja širih ciljeva reformi hrvatskoj javnosti, koja ne zna zašto ćemo se žrtvovati.
Ako je to sve od reformi, to je nedovoljno za naše probleme. To može biti tek početak nečega, da dobijemo neku vrstu predaha, ali u ovakvom nepovjerenju koje vlada između partnera ne može se ni raspraviti cilj reformi i što želimo postići za pet godina.
Jesu li u vladajućoj koaliciji uopće svjesni što reformama žele postići od ove zemlje?
Nije to vidljivo jer bi o ciljevima reformi nešto trebala reći i znanost. Ne može ekonomija biti svrha sama sebi, ekonomija u svakoj zemlji ima strateške ciljeve u idućih pet-deset godina. Iz političkog sektora treba doći inicijativa za dijalog različitih elita o reformama i da se zna što je cilj svega ovoga. Hoćemo li vraćati javni dug do kraja našeg života ili će cijeli sustav dužničkih odnosa na svjetskoj razini kolabirati? Ako smo mi prihvatili da je kapitalizam naš obzor te ključne odnose između rada i kapitala, onda treba učiniti sve da taj sustav bude snošljiv, a on je snošljiv ako svi vode računa o malo širim interesima od uskog ekonomskog. Primjerice, ne mora produljeni radni vijek automatski proizvesti samo pozitivne učinke jer može dovesti do veće nezaposlenosti mladih….
Ako ih se većina dotad ne iseli?
Kad poslodavci kažu važno nam je racionalno upravljanje, stvorite nam jeftiniju državu, mi ćemo automatski zapošljavati, što je upitno, ne razmišljaju koliko njihove odluke da nekog zaposle na određeno ili na neodređeno vrijeme utječu na demografske probleme na planiranje obitelji i broj rođene djece u zemlji. Poslodavci tu snose dio odgovornosti kao i država koja mjerama obiteljske politike može napraviti određene pomake. Nisu poduzeća ni poduzetnici, kao ni mi u znanosti, otoci izolirani od svijeta. Ljudima je najviše stalo do sigurnosti na radnom mjestu, do partnerskog odnosa s kolegama i nadređenima. Dio poslovnih ljudi teško prihvaća stav da ljudi nisu samo roba i da se pitanje socijalne pravde i njih tiče.
Kako ocjenjujete funkcioniranje specifične i krhke koalicije HDZ-a i Mosta?
Uvijek na rubu incidenta, gotovo kao u onom vicu Đorđa Balaševića, “uvijek na ivici, nikad u marici”. Nikad ne znate hoće li se incident između HDZ-a i Mosta pretvoriti u požar ili samo u jedan u nizu incidenta i ekscesa. To potkopava odnose partnera u koaliciji, ali i povjerenje javnosti u sposobnost koalicije i premijera da ostvari nešto od obećanih reformi.
Jesu li prijevremeni izbori s obzirom na sve probleme u koaliciji sve izgledniji ili je ipak vlast najjače ljepilo?
Teško je to predvidjeti, ali veliko nepovjerenje između HDZ-a i Mosta, navika velikih stranaka da ne mijenjaju ponašanje kod ustaljenog modela kadrovskih križaljki i transmisije stranačkih ciljeva u državna i javna poduzeća te to što se moć stranačke oligarhije koristi za izravan utjecaj na državu i društvo i za zaprečavanje cirkulacije, osobito meritokratskih članova elita, idu u prilog tezi o prijevremenim izborima. Usto, ambicijama malih stranka može se lako manipulirati i mogu biti lako korišteni kao stvarne prepreke na putu mogućih reformi.
No novi izbori unatoč svemu trenutačno nisu u interesu nikom u vladajućoj koaliciji?
Nisu dok ne krenu prve reforme i veća negodovanja u javnosti i dok netko u HDZ-u ne pomisli da takvo raspoloženje ljudi podriva njihov utjecaj i ugled da osvoje određeni broj mandata na novim izborima. Tu dolazi do kalkulacije što se više isplati? Ostati iza reformi u koje dio HDZ-a, čini mi se, ne vjeruje ili to nezadovoljstvo naroda iskoristiti za politički odmak od bilo kakvog reformiranja i reći “mi više ne možemo ovako”. Ako se ozbiljno ide u reforme, nemoguće je bez rezova, koji se neprestano odgađaju i prebacuju u neku bolju budućnost, koje nema. S druge strane i u Mostu, koji je razobličio političku elitu zaokupljenu svojim interesima kod prijedloga za ukidanje saborskih beneficija, išli su s uskom idejom reformi, koja ima brojne manjkavosti, bez širih ciljeva. Most je pokazao deficit kapaciteta za vladanje, nema klasičnu stranačku strukturu ni kontrolu nad ljudima. To često rađa političkim individualizmom bez minimalne stranačke suzdržanosti. Zaključe li u Mostu da žele ostati u politici, morat će se pozabaviti prerastanjem iz građanskog pokreta u profiliranu stranku jer neće više moći pridobiti ljude. To podrazumijeva i drugačiji jezik u javnoj komunikaciji od, primjerice, nedavnog Kovačićeva izričaja…
Čak i da sutra budu novi izbori, građani nemaju izbora koga birati jer se ništa u Hrvatskoj ne mijenja... Stalno imamo iste ljude i isti obrazac vladanja?
To je žalosna konstanta u političkom prostoru od osamostaljenja do danas. Dok god neki novi ljudi u Hrvatskoj ne dođu na politički scenu, opstaju dosadašnji politički modeli vladanja jer, ako nema nove ponude na tržištu, izbor se svodi na trenutačno „manje zlo“. No to se s obzirom na kompleksnost okoline i vremena u kojem jesmo može pokazati kao vrlo veliko zlo i vrtnja u krugu. No neki ljudi kažu da i vrtnja u krug pretpostavlja neke korake i naprijed, a kamo nas to može odvesti, to je već drugo pitanje.
