Mora da su braća Grimm, slušajući narodnu priču o djevojčici s crvenom kapom, prije no što su ju prenijeli na papir, u potrazi za idealnom mjestom na koje će smjestiti kuću Crvenkapičine bake, nekako zalutala na Žumberak pa se niz makadamsku cestu što vodi kroz gustu šumu spustila u udolinu i došla u Pećariće.
Možda su pretpostavili kako će u budućnosti to selo izgledati kad u njemu ostane samo jedna duša jer u 19. stoljeću, kada je priča o djevojčici, njezinoj baki, lovcu i vuku nastala, Pećarići su imali petnaestak okućnica okruženih vinogradima.
Svaka je kuća bila puna čeljadi i nekoliko je generacija živjelo pod istim krovom. Danas u selu žive samo 73-godišnji Josip Farkaš i njegov dvanaest godina star pas Medo kojeg su lovci bili ranili pa mu je gazda rakijom ispirao rane i izliječio ga.
Jer, veterinar, kao uostalom ni bilo tko drugi, u ovo selo nadomak granice sa Slovenijom ne zalazi. Josip i Medo posljednje dvije godine potpuno su sami u Pećarićima, selu koje administrativno pripada tako blizom, a tako dalekom gradu Ozlju. Ovamo ne vozi autobus, trgovina nije na dohvat ruke, o liječniku i banci da i ne govorimo. Pa ipak, Joža i Medo odavde nikamo neće otići.
– Dok morem, najljepše je doma. Imam dvojicu sinova i kćer, od svakog od njih po dvoje unučadi. Oni mi dolaze. Kad više ne budem mogao sam, morat ću u starački – izgovara umirovljenik uvodeći nas u svoj dom, u kuću koja je nekada pripadala njegovoj baki na čijem je pročelju na komadu lima s kojeg je odavna izblijedio kućni broj drhtavom rukom ispisao svoju adresu:
Pećarići 5. Bilo je to u vrijeme kada je donesen pravilnik o kućnom broju kojim su propisane kazne u iznosu od nekoliko tisuća kuna za one koji ga nemaju.
U Farkaševoj kuhinji na štednjaku se krčka ručak, na kredencu je radio, u sobi televizija. To je Jožino jedino društvo. I Medo koji se uzvrti i uzlaje kad netko u ruku uzme kakav predmet, al’ se “čuvar”, pocupkujući na ranjenoj nozi, ipak povlači “u rikverc”.
Otkako zna za sebe, Josip Farkaš živi u Pećarićima. Radni je vijek proveo u tvornici trikotaže Beti u Metliki. U toj je tvornici u Sloveniji radio na preradi. Prima slovensku mirovinu od koje mu na ime poreza “trgadu 153 kune”. I danas Farkaš ode u Metliku.
I to pješice jer sada više drugog načina nema. Treba mu tri sata hoda po stazama koje dobro znade, a koje još nisu preoteli šuma i drač. Isto toliko pješači i natrag. Kad ide liječniku ili u trgovinu u Ozalj, dva sata propješači do željezničke postaje u Kamanju gdje hvata vlak do grada.
Na isti se način vraća, a ovisno o tome koliko prtljage natrag tegli, put mu se produljuje. Da nekomu plati prijevoz, preskupo mu je jer ljudi koji imaju automobil put do samo petnaestak kilometara dalekog Ozlja naplaćuju 200 kuna. Do 35 kilometra udaljenog Karlovca dvosmjerna karta u nečijem vozilu stoji 300 kuna.
Josip Farkaš je umirovljenik i to si ne može priuštiti. Da se naspe i učini pristupačnim za vozila sedamsto metara puta, koliko ga ima od glavne kuće do njegova sela, Farkaš je sam platio. Druge nije bilo nego da kako zna i umije “skuca” oko dvije tisuće eura i uloži u cestu.
Htio je on prije pet-šest godina i asfalt, no izračunali su da bi ga to stajalo – 140.000 kuna. Ali ni cesta čiju je sanaciju platio pa se sada može automobilom doći u selo, izgleda, nije dovoljna da k Joži dođe, na primjer, poštar:
– Išao sam u poštu reći da se sad k meni može, ali ili nemadu vremena, ili ne znam kaj... Ak’ mi nešt’ dođe, ostave mi u selu na glavnoj cesti, u Radinoj Vasi, u jednoj od dve kuće di još ima ljudi. Onda mi oni za tri-četiri dana ili donesu ili jave da dođem po poštu – govori Josip Farkaš.
Kad ovoga čuvara ognjišta više ne bude, službene će statistike u nekom od idućih popisa stanovništva zabilježiti da se ugasilo još jedno selo, kao što se između zadnjih dvaju popisa (od 2001. do 2011. godine) samo na području Karlovačke županije ugasilo njih 19.
U tom je razdoblju iz županije, što zbog odlaska u potragu za život nekim sretnijim mjestom pod suncem, što zbog smrti, “nestalo” ukupno 12.888 stanovnika, gotovo deset posto od ukupnog broja smanjenja populacije u Hrvatskoj između dva popisa. U deset godina ekonomske migracije i bijela kuga odnijele su 150.000 stanovnika i po popisu stanovništva bez žive duše u Hrvatskoj je 119 sela.
– Što se tiče Žumberka, sve je ovamo došlo nekako prekasno – i asfalt, i struja, i telefon i voda koju još uvijek nemaju svi – govori nam Slavko Struna, rendžer u Parku prirode Žumberačko gorje na kojeg nailazimo na cesti što spaja jedan kraj pustoši s drugim.
Odvodi nas Struna u Hrastovicu Vivodinsku koja poput Pećarića administrativno pripada Ozlju. Selo je to bez ijednog stanovnika. Na ulazu u avetinjsko naselje uređene su dvije kuće. Jedne vlasnik živi u Sloveniji, druge u Ozlju. Iza njih su napuštene drvene kuće. Popisivači stanovništva ovamo nisu morali kročiti 2011., ali ni 2001. godine jer je posljednjih pet žitelja ovdje evidentirano popisom iz 1991. godine.
– Još u 17. stoljeću Hrastovica je bila vlastelinsko imanje Zrinskih – otkriva nam voditeljica Odsjeka za urbanizam i komunalne poslove u Gradu Ozlju Vesna Cvijak podatak koji je pronašla u konzervatorskoj podlozi – stručnoj dokumentaciji koja obuhvaća identifikaciju, analizu stanja, valorizaciju i mjere očuvanja kulturno-povijesnih vrijednosti ovoga kraja.
Stanovništvo iz okolice Ozlja, govori nam dalje voditeljica, razasulo se po svijetu – Kanadi, Australiji, Americi... Razlozi njihova odlaska bili su ekonomski i naposljetku se dogodilo da su mladi otišli, stari pomrli i cijeli je kraj opustio. Samo prije nekoliko desetljeća u vivodinskom kraju, koji obuhvaća 27 sela, živjelo je više od 3000 ljudi. Danas ih je oko šest stotina pa na petnaest sprovoda ovdje budu tek četiri krštenja.
Da kako drukčije nego pješice stigne u Vivodinu, Josipu Farkašu trebaju dva sata. Nekoć je, prisjeća se, iz tog sela postojala veza za Karlovac i Zagreb, sad je više nema.
– Nekad su tu bile dve mesnice, dve pekare, tri trgovine, a sad nema više ni pošte, ni općine, na nedelju radi jedna gostiona, a jedina trgovina je skupa. Sve je propalo – kaže Farkaš. I nije samo ozaljsku stranu Žumberka – gdje, osim u Hrastovici Vivodinskoj, više nijednog stanovnika nema ni u Cvetišću, Gudaljima, Kamencima, Kunčanima, Malincima, Popovićima Žumberačkim i Rajakovićima – obuhvatio demografski mrak.
Otkako je prije gotovo dvije godine umro Jovo Rađenović, ni u Rađenovićima u Zagrebačkoj županiji više nikoga nema. Jovo je bio jedan od protagonista dokumentarca Miroslava Mikuljana “Čuvari mrtvih sela” koji govori upravo o hrvatskoj demografskoj tragediji. Rađenovići su zaselak Radinova Brda, sela u općini Žumberak u kojem je 2011. bilo devetero stanovnika. Jovo Rađenović bio je jedan od njih:
– Imao je tata zdravo srce i zdravu krv, al’ ga je dokrajčio rak. Umro je u 86. godini – kaže nam Janko Rađenović, sin čuvara mrtvog sela, uvodeći nas u kuću čiji su temelji sagrađeni još 1837. U jedinoj sobi koja je nekoć bila zajednička spavaonica triju generacija na zidu je uokvirena fotografija s vjenčanja Marije i Jove Rađenovića pa nam se, u kombinaciji sa starinskim namještajem u ovoj prostoriji na tren učini kao da se vrijeme zaustavilo, što Janko pričom o tome kako se nekoć živjelo upotpunjuje.
– Iz našeg su sela ljudi odlazili najviše u Njemačku, išao je i moj tata, ali se nakon pet godina vratio. Bavili smo se poljoprivredom, obrađivali vinograd, imali prasce i krave, davali mlijeko na otkup. Sve se dalo dobro prodati, i mlijeko i telad i gnoj.
A sada četiri litre mlijeka vrijede samo kao jedna litra nafte – govori Janko pokazujući u šikaru zarasle njive. Janko Rađenović živi u Sloveniji, no srce ga vuče u rodni kraj pa, kad god može, ovamo dođe, tužan što je ovdje života sve manje, a nema baš neke nade da će bolje ikada biti.
– Žumberački krajobraz nekoć je bio mozaični, s isprepletenim livadama, njivama, selima, voćnjacima, pašnjacima, vinogradima i šumama, a danas je 80 posto tog krajolika zaraslo, što u šumu, što u šikaru – govori rendžer Struna dok stojimo na proplanku nedaleko od razmeđe Karlovačke i Zagrebačke županije odakle se pogled pruža prema najvišem vrhu sjeverozapadne Hrvatske, Svetoj Geri. S tog se mjesta vidi i Strunino selo Radatovići:
– Naš mjesni odbor obuhvaća 25 sela u kojima je oko 200 stanovnika. Prije devet godina u Radatovićima je zatvorena osnovna škola jer više nije bilo đaka. A kada je 1900. počela raditi, imala je 500 učenika. Još do 1931. godine na cijelom je Žumberku u 135 sela bilo oko 16.500 ljudi.
Sad je tu oko 3300 stanovnika, uglavnom starije životne dobi – kaže Struna. Iz njegova kraja sada u školu ide samo jedna učenica koju kombi vozi od Sekulića do Žakanja. Najkraći put do Žakanja iz ovog kutka Žumberka vodi preko Slovenije pa ovdašnji živalj, da bi stigao do liječnika, mora prijeći granicu.
Škola Žakanje koju pohađa djevojčica sa Žumberka čija je obitelj jedina u Sekulićima u svom sastavu ima još dvije područne škole, u Kamanju i Ribniku. U ovoj potonjoj općini po popisu iz 2011. četiri su naselja bila s jednoznamenkastim brojem stanovnika, a u Gornjoj Stranici bio je samo jedan. Sad ih je troje jer se ovamo nakon popisa doselio književnik Edo Popović sa suprugom.
– Propadanje sela je trend za koji se ne zna kad će se zaustaviti. Naša je priča duga 25 godina tijekom kojih nismo bili svjesni da tjeramo ljude van i da Europa dobiva radnike za nula kuna. Sad ozbiljno moramo planirati tko će ovdje doći živjeti, razmišljati o dovođenju nekih drugih rasa i pritom vidjeti s kim ćemo imati manje problema.
Problem demografske obnove je i kompleksan i skup i do nas još nije doprlo da u tamo nekom Ribniku pokraj Münchena žive bogati Nijemci, a da je najveća sirotinja u središtu grada jer kod nas ljudi koji se rode u opancima žele u cipelu.
Problem Hrvatske je nezaposlenost i demografija, a mi pričamo o ustašama i partizanima – u dahu će načelnik općine Ribnik Željko Car, kao da smo ga pričom o odumiranju sela dirnuli u žicu.
Na općinu Ribnik naslanja se općina Netretić u kojoj su dva potpuno pusta sela – Baići i Račak za koji je teško povjerovati da je još 2001. godine imao pet stanovnika. I umalo je vozač autobusa kojeg smo pitali za put do Račka bio u pravu kada je izgovorio da ćemo to selo nadomak autoceste teško naći jer se od šume i šipražja i ne vidi.
Baići, u kojima su 23 osobe živjele po popisu iz 1991, pusti su odnedavna.
– Na sve načine pokušavamo ili privući ili barem zadržati postojeće stanovništvo na području općine, čak nemamo ni prirez. Sad nam dolazi na naplatu što se sedamdesetih godina odavde iselila gotovo jedna cijela generacija pa nam zato sada dvije-tri generacije fale.
Kad ljudi odu, napuste svoje kuće i selo se ugasi, teško da tu više išta možemo napraviti. Ne možeš raspolagati privatnim vlasništvom – kaže općinski načelnik Marijan Peretić. S televizije, koja mu je prozor u svijet, i Josip Farkaš znade da se Hrvatskoj događa demografska katastrofa koje nisu pošteđeni ni gradovi pa je samo središte njegove županije, Karlovac, između dva popisivanja stanovništva, izgubio 3690 stanovnika.
Dok velikim ključem otvara drugu kuću koju ima u Pećarićima kako bi iz bačve od rostfraja natočio vino što ga je napravio od grožđa ubranog u vinogradu koji obrađuje, kaže nam da drvene bačve više ne koristi jer ih više nema tko prati.
Ostavljamo Jožu u samoći u kojoj mu društvo pravi vjerni Medo što nas je odlučio ispratiti lavežom dok smo se penjali uz cestu kojom nitko ne želi proći, kako bismo izašli iz šume u kojoj ima srna i divljih svinja.
– Vukovi su malo dalje, prema Sošicama – izgovara Josip Farkaš polako se vraćajući do svog ognjišta s kućnim brojem pet.
>> Uvest ćemo skraćeno radno vrijeme za mlade roditelje, a doplatak će imati sva djeca
Ne znam što se sad svi čude. Pa novac se već godinama ulaže u birokraciju, u državne i javne službenike umjesto u infrastrukturu i razvoj društva. Posljedica toga je nikad manje zaposlenih, nikad više birokracije, nikad viši porezi... Simbolično smanjenje poreza ove vlade neće niti malo pomoći i dalje će struka i mladi napuštati Hrvatsku. Pogledajte samo proračun, planirano je još izdataka za državnu i javnu službu, od reformi ništa... Dolaze na naplatu godine komunizma i navike stečene u izoliranom društvu bez odgovornosti, dolaze na naplatu štetne posljedice uhljebljivanja i birokracije, čini se kako je sve predaleko otišlo da bi se moglo zaustaviti..