Nije gotovo kad je gotovo…Svjetsko nogometno prvenstvo 2018. zapravo nije završeno 15. srpnja navečer nakon finalne utakmice dodjelom trofeja i odličja, nego dan poslije spektakularnim proslavama u metropolama slavodobitnice Francuske i osvajanjem drugoga mjesta ushićene Hrvatske.
Fešta u širem središtu Zagreba, gdje se u ponedjeljak prema službenim procjenama okupilo oko pola milijuna ljudi, ipak je prednjačila pred onom u Gradu Svjetlosti. Ovdje je bila razmjerno masovnija (s obzirom na osjetnu razliku u broju stanovnika između tih gradova i zemalja), sudeći prema izvještajima medija vjerojatno atraktivnija, a zasigurno i civiliziranija (najveći prigovori odnose se na aktivno sudjelovanje jednoga kontroverznog glazbenika). Važan razlog za entuzijazam Zagrepčana i drugih naših građana toga ponedjeljka pristiglih u metropolu i brojnih koji su sljedećih dana slavili u drugim gradovima i mjestima moguće je sagledati i u poruci čuvene pjesme Maje Perfiljeve „Bokeljska noć“, koju je pjevao Vice Vukov. Napose se to odnosi na sljedeće stihove: „Srce jednom mora planut/ za sav život, za sve dane,/ mora nekad poslije tuge/ vjetar nosit naše lađe“.
Doista, u proslavama uspjeha naše reprezentacije nije se gorljivo izrazila samo nogometna strast i još snažniji poriv za davanjem priznanja vatrenima, nego i nasušna potreba građana za nadoknadom, barem privremenom, egzistencijalnih i drugih trauma kojima su već dugo jako opterećeni.
Svemu dobrome dođe kraj, ali u nekom pogledu ne i onome najvažnijem u životu. Priče i legende o zbivanjima vezanima za izvrstan nastup hrvatske nogometne reprezentacije na SP-u u Rusiji (zbog veličine toga natjecanja te vrhunske važnosti najpopularnije igre na svijetu može se motriti kao dosad najveći uspjeh hrvatskoga sporta) ostat će unedogled u nacionalnoj svijesti. Još uvijek su svježa i dugo će takva biti sjećanja građana na trijumfe hrvatskih sportaša. Uz osvajanje Wimbledona Gorana Ivaniševića, zlatne medalje Janice Kostelić, rukometaša, vaterpolista, atletičarki i mnogih drugih, u vrhunaravne uspjehe svakako se uvrštava i treće mjesto u svijetu koje je generacija nogometaša predvođena izbornikom Miroslavom Ćirom Blaževićem osvojila prije dva desetljeća.
Ruska kampanja Zlatka Dalića i njegova tima već je predmet medijskih i stručnih analiza; u vremenu koje dolazi napisat će se i objaviti mnogi članci i neke knjige te snimiti filmovi. Kao profesionalni sociolog i politolog koji se već dugo vremena bavi političkim i društvenim aspektima sporta, i osobno sam dužan dati priloge analizama navedenoga fenomena i ovogodišnjega Svjetskog prvenstva u cijelosti.
Prije nego ovdje poduzmem prvu takvu raščlambu javnosti, i sebi dugujem jedno priznanje: u emisiji HTV-a Otvoreno koja je emitirana dan uoči otvaranja toga natjecanja bio sam previše skeptičan prema izgledima vatrenih u Rusiji. Uzimajući u obzir kontekst prve polovice lipnja, tada sam smatrao da će zbivanja vezana za suđenja Zdravku Mamiću i njegovim suradnicima, odmah nakon osuđujuće presude 6. lipnja u Osijeku realiziran bijeg toga moćnika u susjednu državu te neugodna situacija koja se odnosi na moguće lažna svjedočenja Luke Modrića i Dejana Lovrena nepovoljno utjecati na izvedbe naših nogometaša u Rusiji i ukupnu atmosferu oko reprezentacije.
Zbilo se pak obrnuto.
Vjerojatno je proradio inat navedenih i drugih igrača koji su se zbog tih teškoća dodatno homogenizirali i igrali „kao jedan“, što je već nakon pobjede u Kalinjingradu razbuktalo potporu navijača. Napose treba istaknuti da je izbornik Dalić, koji je unatoč pritiscima nekih glavešina hrvatskog nogometa diplomatski vješto izborio autonomnost u svom djelovanju, ne samo stručno, nego i psihološki znalački vodio nacionalni tim.
Posljednje se pokazalo i u tome što je igračima preusmjerio pažnju s vanjskih problema na postizanje unutarnje kohezije i unapređivanje kvalitete tima. U intervjuu pred kraj prvenstva ovako je opisao svoj očito blizak, ali za sportski uspjeh blagotvoran odnos s tim nogometašima:
"Nikad nisam donio nijednu odluku da nismo razgovarali, da nisam pitao, predočio ono što namjeravam i doznam što misle“.
>> Pogledajte 10 top hitova Vatrenih - Evo zašto ih volimo još više
Riječju, ovim tekstom održavam obećanje, dano optimističnom Ćiri Blaževiću (već se dugo pitam odakle mu taj divan elan…) i drugima nakon te emisije, da ću se "posuti kantom pepela“ ako naša reprezentacija ostvari velik uspjeh. Ostale svoje tvrdnje iznesene u Otvorenom i dalje smatram opravdanima, uz ostale onu da Damir Vrbanović koji je nepravomoćno osuđen na tri godine zatvora nema legitimitet ostati na položaju izvršnog predsjednika HNS-a. Imam puno problema zbog javnog izražavanja takvih stavova, uz ostalo sredinom ovoga desetljeća u Zagrebu su me triput fizički napali neki tipovi koji su mi zamjerili osude djelovanja Zdravka Mamića i njegovih suradnika. Usprkos tome nastojim se držati poruke Ljube Stipišića Delmate iz pjesme „Testamentum“: "Nisam rojen ić niz dlaku/ Kripeć savist moćneg svita/ Rod svoj jesan, a i bit ću“.
Notorna zaboravljivost
S obzirom na to da priznajem grešku koju sam počinio, bilo bi primjereno da takav odnos prema svojem kiksu ima i jedan od ostalih sudionika te emisije. Naime, glavni urednik Sportskih novosti Mario Zorko u svojem komentaru 13. srpnja u tom listu uz ostalo je ustvrdio da sam ja "glasni ideolog i strateg klime ‘dabogda sve izgubili’ prema nacionalnoj momčadi“; nedostajalo mu je još samo da ustvrdi, poput Zdravka Mamića prije tri i pol mjeseca, da "Dražen Lalić zagađuje temelje hrvatske države“.
Greška Marija Zorka teška je zato što bi on trebao biti upoznat s mojim javnim nastupima u kojima se već dulje vrijeme suprotstavljam nastojanjima dijela pripadnika nekih navijačkih grupa da putem nasilnih napada na reprezentaciju, dakle ne birajući sredstva, nanesu štetu klanu koji dominira HNS-om i hrvatskim nogometom. A u emisiji Otvoreno, u prisutnosti njega osobno i drugih sudionika, rekao sam da podržavam vatrene, da im želim puno uspjeha na SP-u i da se nadam da u Rusiji neće biti incidenata hrvatskih navijača kao što je bio onaj u St. Etienneu 17. lipnja 2016.
>> Pogledajte što građani kažu o tome treba li Zlatko Dalić ostati izbornik
Kritičnost koju otvoreno i bez obzira na opasnosti izražavam prema kvarnom i očito isprepletenom vodstvu Dinama i HNS-a kod mene nipošto ne uključuje zazivanje ikakvoga nasilja. Navedeno potvrđuju za tu problematiku vezane moje ocjene koje sam izložio u nedavno objavljenoj knjizi „Nogomet i politika. Povijest i suvremenost međuodnosa u Hrvatskoj“. Ističem da je neistinita tvrdnja koju je iznio Zorko bremenita posljedicama, s obzirom na to da mi je nakon objavljivanja toga komentara upućeno više grubih uvreda i prijetnji.
Unatoč navedenome ne očekujem da će se glavni urednik Sportskih novosti javno "posuti pepelom“ kao što sam ja učinio u ovom tekstu. Za takvo priznanje svoje greške potrebna je profesionalna čast koju izvjesni naši sportski i drugi novinari, zbog različitih razloga, nemaju u dovoljnoj količini. Takvu ocjenu nisam "isisao iz prsta“, nego je zasnivam na sustavnom i dugotrajnom uvidu u izvještavanje nekih hrvatskih medija o sportski i društveno štetnom djelovanju klike koja je zatočila naš tuzemni nogomet.
Unatoč notornoj zaboravljivosti nemaloga dijela naše javnosti, jahanje na velikom valu nacionalne euforije vezane za uspjeh naše reprezentacije u Rusiji ne može izbrisati brojne tragove udvorničkoga odnošenja tih žurnalista i medija prema egoističnim nogometnim i drugim moćnicima te potiranje uzusa novinarske profesije.
Od priča o greškama analitičara nogometa i njegovih političkih i društvenih aspekata te pripadajućih polemika našoj javnosti svakako bi trebala biti zanimljivija raščlamba sportski i na druge načine fascinantnoga fenomena Svjetskoga prvenstva i u tom sklopu nadasve uspješnoga sudjelovanja hrvatske reprezentacije. U tom megadogađaju ovoga su se ljeta jasno pokazale krupne strukturne i kulturne promjene u nogometu, koje su u svojim vrijednim knjigama još krajem prošloga i početkom ovoga desetljeća temeljito analizirali neki istaknuti sociolozi sporta.
Osobito je važan doprinos Richarda Giulianottija koji je 1999. u studiji "Nogomet. Sociologija globalne igre“ ustanovio da se u posljednjem, postmodernom razdoblju povijesnoga razvoja toga sporta koje je počelo devedesetih godina, zbiva njegova intenzivna globalizacija i modernizacija. Škotski sociolog uočio je obrasce snažne birokratske i druge racionalizacije nogometa, društvenoga reguliranja i pripadajućega smanjenja nasilja vezanoga za taj sport te ostaloga njegova razvijanja koji su prisutni u različitim zemljama svijeta.
Prema njemu "nogometna ‘postmoderna’ epoha odražava veću hegemoniju srednje klase nad njegovom kulturom: intenziviranje komodifikacije njegove kulturne aktivnosti; kao i dodatni utjecaj televizijskih kompanija u kontroliranju klubova, organiziranju natjecanja i financiranju igre. Nogomet postaje izrazito pomodan. Na istoku on simbolizira napredujuću modernost i pristup europskoj kulturi; na zapadu on je socijalno obvezna dokolica među novim srednjim klasama“.
>> Pogledajte najbolje trenutke s dočeka Vatrenih
Navedene su se promjene u punom smislu izrazile na netom završenom SP-u, koje je unatoč donedavnom višku korupcije u Fifi i manjku demokracije u Rusiji bilo dobro organizirano i lišeno nasilja te je privuklo više stotina tisuća navijača turista, najvećim dijelom iz srednjega i višega sloja, u gradove Rusije te golemu televizijsku i drugu publiku diljem svijeta. Država kao organizator uložila je u njega golema financijska sredstva i druge resurse, a Fifa, televizijske kompanije, oglašivači i drugi akteri zasigurno su ostvarili veoma visoku dobit.
Jedini ostvarili ambicije
Promjene su se i te kako izrazile i u pogonu reprezentacija koje su uz ostalo pomno planirale svoje pripreme i nastupe te surađivale s različitim (medicinskim, marketinškim i drugim) stručnjacima, kao i u odvijanju same igre, ponajprije u njezinoj preciznijoj kontroli putem uvođenja sustava VAR. Svjetsko prvenstvo donijelo je mnoge lijepe poteze i atraktivne utakmice, a zbog te promjene i drugih razloga izazvalo je manje prijepora od nekih prijašnjih natjecanja.
Međutim, kao i modernizacija općenito, ona vezana za najpopularniju igru na svijetu posebno se na ovom prvenstvu pokazala proturječnom i u nekim aspektima štetnom. Osim Francuske i djelomično Engleske, na njemu su loše prošle reprezentacije iz nogometno najrazvijenijih zemalja u svijetu u kojima vodeći klubovi slijedom nastojanja za napretkom i uspjehom nakon napornih priprema imaju naporne sezone s brojnim nastupima u nekoliko domaćih i međunarodnih natjecanja. S obzirom na to što su s finalnoga turnira već u ranim ili srednjim fazama ispali favoriti Brazil, Njemačka, Španjolska, Argentina i Portugal, ni najistaknutiji igrači svijeta nisu nastupali u četvrtfinalnim i polufinalnim utakmicama.
Golemi zahtjevi koji se stavljaju pred Neymara, Kroosa, Costu, Messija, Ronalda i neke ostale globalne nogometne zvijezde uzeli su svoj danak. Stoga su ti i izvjesni drugi igrači koji igraju za velike klubove u dresovima svojih reprezentacija na ovom SP-u nerijetko izgledali poput sasvim iscijeđenih limuna. Intenzivnom modernizacijom posebno uvjetovane tegobe najpoznatijih igrača manje su se pak izrazile kod europskih nego kod reprezentacija iz Južne Amerike i drugih dijelova svijeta.
Predsjednik Europskog nogometnog saveza Aleksander Čeferin u intervjuu televiziji Russia Today 14. srpnja pohvalio se da su šest od osam reprezentacija koje su igrale u četvrtfinalima i sva četiri polufinalista sa Staroga kontinenta. Ovako je obrazložio svoju tvrdnju da Uefa radi dobar posao: „Na našim natjecanjima zarađujemo velik novac koji pravilno raspodjeljujemo, držimo trenerske seminare, radimo s bivšim igračima koji pomažu nacionalnim savezima, investiramo u infrastrukturne projekte“.
Najbolje se na SP-u snašla Francuska, koja ima izvrsnu generaciju mladih igrača s velikom energijom proisteklom i iz njihove nepotrošenosti: jedno je trčati i igrati 19-godišnjem „klincu“ Kylianu Mbappeu, a drugo Lionelu Messiju koji ima 31 godinu ili Cristianu Ronaldu koji je dvije godine stariji od svoga najvećeg suparnika.
Priča o Hrvatskoj, koja je uz Francusku jedina ostvarila svoje ambicije vezane za Svjetsko prvenstvo, ipak je nešto drukčija. Modrić, Mandžukić, Subašić i neki drugi najbolji igrači naše momčadi već su zašli u tridesete godine, na njima se i te kako vidio kronični umor (primjerice Rakitić je u prošloj sezoni ukupno odigrao čak 71 utakmicu), ali oni su u svojim nastupima pokazali da imaju neke dodane vrijednosti i za to vezane motive. Ponajprije izraženo civilizirano domoljublje.
S time su zbog nostalgije za zavičajem i domovinom povezane (pjesma "Nije u šoldima sve“ nije im slučajno posebno omiljena) vrijednosti dugotrajnoga napornog rada i za to vezanoga uspjeha razvijene u dugogodišnjim igranjima za ambiciozne europske klubove koji su ih uglavnom angažirali još dok su bili tinejdžeri ili rani punoljetnici. Takvi su se angažmani pokazali veoma korisnima zbog znanja, vještina i iskustva koja su stekli u svijetu.
Nadalje, kod njih je veoma prisutna vrijednost (timske) suradnje koju je kao ključnu za uspjeh reprezentacije promovirao izbornik Dalić. S tim u vezi valja istaknuti da se na utakmicama u Rusiji pokazala specifična kooperacija, koja je dopuštala igrački i drugi individualizam osobito prezentiran u začudnim, ali učinkovitim potezima Rebića i Mandžukića.
Doček Marija Mandžukića U Slavonskom Brodu
Poruka posljednjega "Mi nismo normalni“ dana nakon pobjede nad Englezima upućuje da i u drugim područjima života, ne samo u nogometu i sportu, Hrvatska može ostvariti međunarodne uspjehe na osobit način koji je prilagođen mentalitetu i kulturi naše čeljadi. Kad se hrvatski građani, osunčani i odmoreni te još uvijek pod dojmom velikoga uspjeha vatrenih na Svjetskom prvenstvu, krajem ljeta vrate sivoj svakodnevnici, neće biti dovoljno da samo nogometaši i drugi istaknuti sportaši znaju "opet tješiti svoje ljude“ kao što čine "divne, plave moje vale“ iz "Bokeljske noći“.
Promjena Hrvatske nabolje posao je za mnoge ruke, među kojima su posebno važne one vodećih političara. Važno je da ova lijepa priča iz Rusije ne bude samo kratkotrajna infuzija sreće i optimizma u naše društvo, nego više od svega drugoga poticaj za promicanje i održivo izražavanje društveno korisnih ideja vodilja kojima su nas poučili vatreni.
>> Pogledajte najavu intervjua Zlatka Dalića za Večernji TV
Veliki nogometni stručnjak Lalić je prije prvenstva prognozirao ispadanje u skupini ili u četvrtfinalu, i za to je našao i političke argumente. Lik se kuži u nogomet i svijet oko sebe ko što se Peđa Grbin kuži u nutricionizam, i vi sad od njega uzimate nove analize? Pa taj Lalić ne bi mogao analizirati ni dvije kokoši koje prelaze iz jednog kokošinjca u drugi. Dakle, evidentno je da je ovaj članak naručena bljuvotina od strane udbe/partije, a ne novinarsko djelo.