Sad su svi zatečeni jer je papa naredio da se krste nevjernici. A kako ćeš od nevjernika stvoriti vjernika ako ga ne krstiš?! Uostalom, i Ivan Krstitelj je krstio, a uopće nije bio kršćanin! Kako bje paradoks na početku, tako bje i pri kraju. No paradoksi se nastavljaju i onaj temeljni, koji danas pritišće hrvatskog vjernika jest; dugujem li svoju vjerničku lojalnost Bogu ili Crkvi?
Pitanje je do raspeća napelo društvene odnose premda se čini da je to nemoguće u sredini koja se golemom većinom zaredila katoličanstvom. Međutim, jednoobraznost u prihvaćanju vjere ni u kojem slučaju ne znači iskrenost u prihvaćanju filozofsko-moralnih načela u odnosu prema Bogu.
Kome prisegnuti na lojalnost
Odlazak u crkvu tako je odavno prestao biti randevu s božanskim i postao je iskazom društveno ideološke ispravnosti. Tek dio iskrenih vjernika osjeća dramatiku ovog problema koji razdire svojom nepodnošljivo jednostavnom dilemom o pravu prvenstva Boga ili Crkve. Bog šuti, pušta da njegove skrivene gegove tumače navodno ovlašteni serviseri teističkog softvera u nama i uporno odbija izdati jasnu direktivu što nam je za činiti. Ljudi odbijaju shvatiti da je upravo mogućnost izbora, i to čak ispravnog, najveći stupanj približavanja bogu. A crkva pak uopće ne ostavlja dilemu što misli kome se tu treba prisegnuti na lojalnost. Čini čak i korak dalje, poistovjećujući vjeru i naciju, odlučuje postati ekskluzivni zaštitnik hrvatstva. Implikacija je jasna; da bi bio Hrvat, moraš biti katolik, što je u dubokoj kontradikciji s univerzalnom idejom o stvoritelju sviju svjetova. Poznato je da svaki ekskluzivitet u vjeri neminovno vodi u nasilje. Prisila takve vrste u startu mi ograničava pravo na izbor jer stvorila se klima da ni u kom slučaju ne možeš prihvatiti pravoslavlje kao svoj vjerničko-filozofski diskurs i pritom ostati Hrvat.
Smijem li biti protestant, budist, mormon, musliman, scijentolog i biti Hrvat, još nije posve jasno jer u društveno-političkom smislu kod tih kategorija nismo prihvatili rezoluciju koja bi se reflektirala na nacionalno. Nitko se ne rađa kao katolik, pravoslavac, musliman. To bi trebao biti vlastiti odabir zrele dobi. No, judeo-kršćanske vjerske tradicije, točnije židovski savez s Bogom, širom je otvorio vrata za stvaranje božjih miljenika. Praksa se održala do danas u različitim religijskim derivatima, oštrivši kriterije ne u traženju Boga u sebi, nego u otkrivanju vraga u drugačijima. Mogu li, dakle, danas u Hrvatskoj biti “kvalitetan” Hrvat a da nisam istovremeno i katolik? Mogu li biti kvalitetan vjernik a da nisam lobotomirano zabezeknut Crkvom? Može li me Bog prihvatiti sa svim mojim skepsama jer, ako doista postoji ono NEŠTO emanirano u NEČEMU, onda moja sumnja ne može ugroziti to postojanje. A pravo na sumnju je jedino što tražim kao zadnji rov na fronti na kojoj se brani individualna sloboda.
Želim sumnjati u Boga
Pun sam apsolutnog razumijevanja za ljude koji iskreno žive svoju vjeru, razumijem i one koji iz računice prihvaćaju vjersko nadahnuće i ne želim se zateći ni u razmišljanju da im za njihov način života i njihovo jasno i glasno izražavanje stavova treba moja dozvola. Doduše, istovremeno očekujem da i moje pravo na sumnju bude ravnopravan dio društvenog dijaloga i da vlastiti odnos prema autoritetima, poglavito onim sumnjivima i lažnima, mogu izreći a da se poželjna polemika ne pretvori u shizofreniju. Da, ja želim sumnjati u postojanje Boga jer sam uvjeren da je to jedini način da potvrdim njegovo postojanje. Ako Bog mene svakodnevno stavlja na iskušenja i ja želim provjeravati iz dana u dan, iz misli u misao od kakvog je materijala on sazdan. Ni u kom slučaju ne želim niti mogu osporiti pravo Crkvi da, recimo, Stepinca proglasi svecem i tako nagradi zasluženog službenika u svojoj nomenklaturi, ali želim da mi se ostavi pravo da sumnjam u Stepinčevu generalnu svetost i to prije svega zato što prilično dobro poznajem ljude. Isto kao što sam sumnjao, recimo, u Titovo herojstvo.
Mogla ga je njegova kongregacija za nauk boljševizma i 18 puta proglasiti narodnim herojem, ali njegov mit lako se svodio na pravu mjeru uz četiri do pet logičkih i ne pretjerano hrabrih pitanja. Sumnja je preduvjet svake spoznaje. Kako ćete doznati ako ne pitate ili ako se ne pitate? Ili možda i ne želite ništa znati? Možda vas ne zanima niti misli li papa Franjo ozbiljno ući u reforme ili je on tek maneken privida promjena da se ne bi moralo promijeniti baš ništa. Oni koji ne sumnjaju rekli bi – vrijeme će pokazati. Oni koji se pitaju rekli bi – pa ako je papa iskren, zar u Vatikanu već ne bi morale svirati sirene na uzbunu?!
>>Papa Franjo: Kardinalstvo nije počast već služenje
>>'Svi su svećenici dužni krstiti i djecu nevjernika'
a ovo pitanje može li Hrvat bito pravoslavac? naravno da može, samo Pupovac i SPC će odmah skočiti na noge, ako netko kaže da je pravoslavac a Hrvat. Iako po pravilima pravoslavnih crkava, koje su organizirane nacionalno, trebala bi postojati i jedna Hrvatska pravoslavna crkva (koja i postoji, iako je SPC ne priznaje), za one vjernike koji su pravoslavci, a ne osjećaju se Srbima. Ali SPC je radikalna, ona ne samo da ne priznaje i ne želi nekakvu HPC, koja se odmah dovodi u vezu sa NDH, već SPC ne priznaje niti autokefalnu Makedonsku pravoslavnu crkvu, niti Crnogorsku pravoslanu crkvu. Po tome se najbolje vidi, kakve ideje zastupa SPC, koja očito drži i Makedonce i Crnogorce Srbima i uskraćuje im pravo na vlastite autokefalne pravoslavne crkve. Tako je bilo u staroj kraljevskoj Jugslaviji. Makedonici i Crnogorci tada nisu smjeli imati svoje crkve i nisu se smjeli izjašnjavati kao makedonci i crnogorci, već kao Srbi.