Prije devet godina, na jučerašnji dan, Žalbeno vijeće Haškog suda donijelo je oslobađajuće presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, nakon što je sud odbacio zaključke raspravnog vijeća prema kojima su Gotovina i Markač sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu, kao i optužbe za prekomjerno granatiranje Knina, Gračaca, Obrovca i Benkovca, a sud je Gotovinu i Markača oslobodio i zapovjedne odgovornosti.
U nastavku možete pročitati drugi dio velikog intervjua koji je nakon povratka Ante Gotovina dao jedino za Večernji list, a prvi dio možete pronaći ovdje.
VIDEO Generali Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni su prije devet godina
Ni u drugom dijelu ekskluzivnog intervjua, koji je dao Večernjem listu 22. studenog 2012. godine, Gotovina ne želi ni s kim polemizirati, nikoga ne napada. Naprotiv, šalje pozitivne poruke društvu i ne osvrće se na teškoće i patnju koju je proživio u prošlosti. Prvi put otkriva da je u Haagu pisao dnevnik. Vjerojatno se u tim zapisima kriju odgovori na brojna pitanja koje javnost nestrpljivo iščekuje.
Tijekom višesatnog druženja s Antom Gotovinom u njegovoj kući u Pakoštanima uočili smo njegovu stalnu brigu za egzistenciju obitelji. Očito mu je to u ovom trenutku najvažnije. Kao i to da se za egzistenciju svoje obitelji želi sam pobrinuti. O konkretnim poslovima koje bi mogao raditi nije govorio, osim da i on i supruga Dunja dijele strast za ribolovom.
A što je s vama? Kako nadoknaditi izgubljenih 12 godina?
– Nitko vam ne može vratiti vrijeme. Bio sam sve te godine u izolaciji, sada mi je važna obitelj i njezina egzistencija. Supruga je bila sama i podnijela je velik teret. Ponosim se njome. Radit ćemo što budemo htjeli kako bismo obitelji osigurali život dostojan čovjeka, možda ćemo se i zajedno baviti ribolovom. Ako zaradim sto kuna, državi pripada njezino, a ostalo je moje i to mogu raspoređivati kako hoću.
Sazreli ste u ovih 12 godina?
– Vrijeme ne možete zaustaviti, možete se prepustiti stihiji i vegetirati ili stoički podnositi udarce i uspravan doći do cilja. Bogatiji sam za još jedno životno iskustvo. Ja se zapravo nisam promijenio. Imam ista načela. Pogledajte film kninskog sastanka od 6. kolovoza 1995. i što sam govorio svojim zapovjednicima nakon oslobađanja Knina u trenutku euforije zbog velike pobjede. Sada, nakon 17 godina, oko mene je slično euforično stanje te želim vratiti fokus na ono što je bitno: pozivati na dostojanstvo u skladu s kršćanskim i ljudskim načelima.
Kako ste sudjelovali u odgoju svoje djece u proteklih 12 godina i koliko ste često viđali obitelj?
– Preko supruge uvijek sam znao što se zbiva u njihovim životima. Nakon dolaska u haaški pritvor organizirali smo obiteljski život kako smo najbolje mogli. Supruga je dolazila svaki mjesec, a za svake školske praznike dolazila je s djecom i Željkom Dilberom, koji bi ih nakon nekoliko sati izveo iz pritvora. Njihovi posjeti puno su mi značili i jako sam im se veselio. Brinuo sam se o njihovu uspjehu u školi, no Dunja je pedagoginja i znala je što radi. Ona je tu bolja od mene.
Kako ste nakon svega doživjeli odlazak iz pritvora?
– Sve je prošlo iznimno brzo. Otišao sam se spakirati u ćeliju, kombi za prijevoz do zračne luke čekao je, osjećao sam se kao normalan čovjek koji kasni na avion. U toj brzini uspio sam se pozdraviti samo s generalom Praljkom koji, na žalost, u pritvoru čeka presudu. Volio bih da naša javnost obrati veću pozornost i na taj predmet.
Bivša glavna tužiteljica Carla del Ponte Večernjaku je tvrdila da ste odbili razgovarati s njome kad je ponudila da vas posjeti u pritvoru?
– Najprije, Carla del Ponte prije podizanja optužnice nikada nije tražila razgovor sa mnom niti je to predložila mojim odvjetnicima. Nakon mog dolaska u Haag tražila je sastanak, no postavila je neprihvatljive uvjete.
Koji su to bili uvjeti?
– Teme koje je predložila za razgovor nisu imale nikakve veze s mojim predmetom.
Jesu li imale veze s Hrvatskom?
– Nisu.
Jesu li imale veze s Vatikanom?
– Nisu imale veze s mojim predmetom i zato nisam htio pristati na njezine uvjete. Takvu moju odluku podržali su i moji odvjetnici.
Mislite, Luka Mišetić? Javnost zanima zašto ste baš njega izabrali? Tu je s nama, neka čuje!
– Luku sam upoznao u zagrebačkom hotelu Sheraton 1999. godine. Izabrao sam ga jer je bio mlad, neopterećen, poznavao je anglosasko pravo, školovan je u SAD-u, izvrsno govori engleski i dobro govori hrvatski.
No, nakon prvostupanjske presude mnogi su očekivali da ćete promijeniti odvjetnika. Bilo je puno kritika na račun Luke Mišetića.
– Neki su navijali za promjenu tima. No, ja sam vjerovao svom timu: osim Mišetića, tu su Greg Kehoe i profesor Payam Akhavan te cijeli tim u Haagu i Zagrebu. Nisam posustao, samo smo odlučili ojačati tim ulaskom Švicarca, profesora Guenaela Mettrauxa. Ja sam odlučivao o tome i moja se odluka pokazala ispravnom.
Možda bismo nešto više o tome mogli doznati iz vašeg osobnog dnevnika koji ste, rečeno nam je, vodili u pritvoru. Hoćete li ga objaviti?
– Nisam još odlučio. Moram sam sa sobom vidjeti hoću li pisati knjigu. Bilo je dana kada si super, okej, a bilo je i dana punih pesimizma. Ja vama sada dajem ekskluzivni intervju i za dugo vremena ne namjeravam davati intervjue. Što se intervjua tiče, stavljam točku na „i“. Svaki će čovjek razumjeti da nakon 12 godina izolacije želim svoj obiteljski mir i malo vremena da se oporavim od haaškog pritvora i veličanstvenog, ali vrlo napornog dočeka u Hrvatskoj .
Poštujem izbor većine
A, dobro. To jest prirodno i može se razumjeti, ali što ćemo onda s vašom političkom karizmom koja je, vidimo, golema?
– Ako mislite na politiku, ona me, ponavljam, ne zanima. Ali postoje i drugi načini na koje mogu biti koristan društvu. Svjestan sam kakav položaj imam u našem društvu. Iako ga ja nisam tražio, odgovorno ću se prema njemu odnositi.
Nećete se izjašnjavati ni o političkim događajima u zemlji?
– Ni u kojem slučaju. Poštujem izbor većine. To jest demokracija i pritom nije važno koliko je netko mandata na vlasti. Vidite, moj prijatelj i suborac Ante Kotromanović član je SDP-a i ministar obrane u koalicijskoj vladi. Isto tako, moj prijatelj general Krstičević član je HDZ-a, kao i moj prijatelj Željko Dilber, da ne nabrajam ostale. Eto, i to je demokracija. Ponavljam, poštujem odluku većine.
Hrvatska je država stala iza vas?
– Naravno, već sam rekao da je ovo naša zajednička pobjeda. Nisam čovjek koji bi mogao financirati ovako kompleksnu obranu.
Ali u toj su se državi dogodili i Sanader i korupcija?
– O tome ne želim razgovarati.
Kako vam izgledaju Zagreb, Pakoštane, Zadar na prvi pogled poslije 12 godina?
– Sve je ljepše. Jako sam se tome razveselio. Zagreb je ljepši grad. I Pakoštane i Zadar su ljepši. Pa, prošao sam prvi put autocestom prema jugu i sve to vidio, a do sada sam imao samo informacije od naših ljudi i stranaca koji su mi govorili: “Vi imate izvrsne autoceste.” Idemo naprijed. Ne možemo biti zadovoljni svime, uvijek možemo bolje, ali ne smijemo zbog toga biti malodušni i sve gledati s loše strane. Jer, sjetimo se, može biti i gore, to smo vidjeli u ratu, i nemamo pravo previše se žaliti. No, pozitivna je i konstruktivna kritika. Treba i toga.
Čuli smo da je Haaški sud imao logistički problem – kamo s vašim pismima jer ih niste željeli baciti pa su ih morali spremiti na posebno mjesto. Koliko je toga?
– Čuvam svako pismo i razglednicu koje sam dobio iz Hrvatske i svijeta. U sedam godina dobio sam nekoliko stotina tisuća pisama i razglednica. Spremljeno je sve u 60 kartonskih kutija.
Što u njima piše?
– Riječ je o potporama i molitvama. Kada ste u mraku, ponoru, ta gesta, lijepa riječ, jako puno znači. Ljudi ti pružaju ruku i stoga sam odlučio sačuvati sva ta pisma.
Gdje su ona sada?
– Hrvatsko veleposlanstvo u Den Haagu, čija mi je potpora jako puno značila i na kojoj sam im javno zahvalio, organizirat će prebacivanje svih kutija u Hrvatsku. Supruga i ja razgovaramo o tome jer imamo potrebu pronaći način kako zahvaliti svima osobno. Smišljamo obrazac, skenirat ćemo sva ta pisma i naći ćemo način kako svima zahvaliti. Ma zamislite, a to me baš razveselilo, dobivao sam stotine razglednica iz hotela Bitacora na Tenerifeu, gdje sam uhićen u prosincu 2005. Ali ne samo to. Mnogi ljudi slali su mi razglednicu i naveli da su tražili smještaj baš u “mojoj sobi”. Osoblje hotela zna da gosti iz Hrvatske dolaze ciljano u taj hotel i rado im izdaju tu “popularnu” sobu. Posebno sam se veselio pismima Hrvata iz iseljeništva i molitvenih zajednica iz domovine i svijeta.
A što je s vašim slikama s obzirom na to da kažete kako vam je i slikanje pomoglo da prebrodite crne misli?
– Da, pomoglo mi je slikanje. Izučavao sam povijest umjetnosti i teologiju. Oduvijek sam želio imati vremena za umjetnost, a prve korake u svladavanju tehnika slikarstva svladao sam uz priručnike i knjige koje su mi slali brojni ljudi, prijatelji Igor Zidić i Ante Žužul, da ne nabrajam dalje. I moje se slike vraćaju u zemlju u organizaciji hrvatskog veleposlanstva. Znao sam satima neprekidno slikati i biti koncentriran na taj rad, što mi je skretalo misli s moje stvarnosti.
Pa i brojni prijatelji dolazili su vam u Haag da bi vam pružili potporu.
– Točno, najavljivali su se i dolazili prijatelji, ali, na žalost, nije bilo vremena za sve koji su željeli doći. Naime, prema pravilima Haaškog suda, posjet je dopušten sedam dana u mjesecu, a ja sam od toga četiri rezervirao za obitelj pa tri preostala dana nisu bila dovoljna za sve prijatelje. Sad ćemo to nadoknaditi.
Svi su vas očekivali na godišnjicu u Vukovaru, a vi ste otišli u Mariju Bistricu!
– Dok sam bio u haaškom pritvoru, zavjetovao sam se da ću prvu nedjelju slobode otići u Mariju Bistricu i pokloniti se Majci Božjoj. Podsjetit ću vas, kad mi je prije tri godine umro otac, sud mi je ponudio da odem na pogreb u Pakoštane. Ja to nisam prihvatio. Nisam želio da se pogreb mog oca pretvori u medijski cirkus. Inače, moj je otac sve do smrti čitao svaki tekst koji je izlazio o meni. Kada su ga pitali zašto se muči i to čita, jer su tekstovi uglavnom bili loše intonirani u odnosu na mene, otac je odgovorio: “Čitam jer čekam da dođe i neki pozitivan tekst.”
U Vukovar ću, naravno, otići, kao i u Škabrnju, ali prioritet je bio moj zavjet. Ja sam vjernik, ne stidim se toga, katolik sam, ali mogu biti prijatelj s ateistom, agnostikom i ostalima. S divljenjem gledam na svakog čovjeka koji čini dobro bez obzira na njegovu vjeroispovijest.
Ali očekuju vas s velikim nestrpljenjem i u BiH. U Livnu su se čak i prije druge presude već počeli pripremati za proslavu, bili su veliki optimisti. Kad ćete ih posjetiti?
– Svakako, posjetit ću ih. Livno je bilo presudno za Hrvatsku i za rat. Kada sam stigao tamo i preuzeo zapovijedanje obranom, znao sam da baš tamo moramo zaustaviti prodor neprijateljskih snaga koje bi, da su pregazile Livno i popele se na vaganjski plato, kontrolirale i ugrozile Split. Primam mnogo poziva iz raznih krajeva Hrvatske da ih posjetim, ali se nadam da će ljudi razumjeti da najprije moram ispuniti obveze prema svojoj obitelji, dugo sam bio odsutan. Posjetit ću sva ta mjesta, ali ne u ovoj godini.
Vratili ste se iz svijeta braniti Hrvatsku, isto tako i vaša supruga Dunja iz Njemačke, vaš branitelj Luka Mišetić je iz Amerike. Svi ste zajedno dio iseljeništva koje je potrebno našoj državi.
– Točno, njih dvoje druga su generacija u iseljeništvu. Cijela jedna Hrvatska razasuta je po svijetu. To nam prokletstvo sada može biti blagoslov. Hrvatski su ljudi vrlo uspješni i prihvaćeni u zemljama u kojima žive. Vratili su se i mnogi drugi i brojni od njih dali su svoj život za Hrvatsku. U iseljeništvu imam puno dragih prijatelja, a i rodbine. Svi su oni potrebni našoj zemlji i volio bih kada bi se što više njih vratilo svojim ognjištima. Možda nas okuplja činjenica da je nama domovina bila čežnja, ne svakodnevica. Drugačije izgovaramo riječ domovina. Naglasak malo škripi u drugoj ili trećoj generaciji, ali osjećaj je zato uvijek autentičan.
Mnogi su bili iznenađeni kad su vidjeli da ste izrazili sućut obitelji Slobodana Miloševića kad je on umro u pritvoru?
– To je bila kršćanska gesta. Manipuliralo se i politiziralo tim mojim činom, a istina je sljedeća. Izrazio sam sućut obitelji zato što je Milošević bio tamo gdje i ja. Ni ja ni on tamo nismo željeli biti. Bili smo ćelija do ćelije. “Krak, krak“, svako jutro u isto vrijeme čuli smo zvuk otvaranja ćelije i prvo lice koje bih ugledao bilo je njegovo. Išli smo na brijanje, kavu pijem ja, pije on i jedno jutro dogodi se da je čovjek umro. Ljudski je izraziti sućut obitelji čovjeka koji je umro pokraj tebe.
O čemu ste razgovarali?
– Nikada o politici ili ratu. Nego o umjetnosti, sportu, književnosti... Na primjer, razgovarali smo o djelima Ernesta Hemingwaya, kojeg smo obojica voljeli. Primarno je bilo izbaciti negativnu energiju, uvjetovanu tim skučenim prostorom u kojem smo se nalazili. Zdrav razum te pravila administracije nisu dopuštali razgovarati i o čemu što bi moglo dovesti do konfliktne situacije.
Imate dvojno državljanstvo. Dakle, Hrvatska ili Francuska?
– Hrvatska. To je moja domovina. Francuska je moja druga domovina, u kojoj sam sazrio kao muškarac i koja me je opremila za život kakav me je čekao. Zato i ona ima svoje mjesto u mome srcu.
Hrvatski su generali čisti, Oluja isto tako, ali i dalje se postavlja pitanje procesuiranja ratnih zločina iz Oluje?
– Ne vidim smisao vašeg pitanja. Zakonima su jasno propisane obveze državnih institucija u takvim slučajevima. A tko sam ja da govorim tim institucijama kako i trebaju li raditi svoj posao!
Mislite li nakon svega da vam je trebao odlazak poslije podizanja optužnice?
– Ne želim trošiti vrijeme na pitanja iz prošlosti. Dvanaest sam godina bio nevin, zarobljen u njoj. Moj je pogled sada čvrsto uprt u budućnost. Razumijem vaše zanimanje za određena pitanja, ali molim javnost i medije da prihvate moj stav: ja se sada time ne želim baviti.
Čime ćete se baviti u budućnosti?
– Imam još snage i energije i želim bez megalomanije osigurati pristojan život svojoj obitelji, koja je sve ovo vrijeme bez mene prebrodila uz pomoć mojih prijatelja. Želim da moja djeca imaju bolje uvjete nego što sam ih ja imao kada sam krenuo u život. To je normalna želja svakog oca obitelji.
Heroj kojemu i njemu sličnima dugujemo , svoju slobodnu, nezavisnu državu Hrvatsku na čelu sa Ocem domovine. To mu ne mogu oprostiti smradovi šugoslavije.