Bila je noć toga 5. travnja 1941. kada je, oko 22 sata, stigla vijest iz mornaričkoga zapovjedništva kako je britanski vojni izaslanik najavio neprijateljski napad za sljedeće jutro, nedjelju 6. travnja. Priložena je napomena kako ta informacija nije provjerena, ali preporučuje se veća pripravnost. Brodovima je zapovjeđeno neka ujutro od 4.30 budu spremni za paljbu, potom i za isplovljavanje.
Oko pet sati primljene su vijesti s motrilačkih postaja na Mljetu, Šipanu i Srđu kako velike skupine nepoznatih zrakoplova lete prema sjeveroistoku. Oko 6.30 prvi talijanski zrakoplovi preletjeli su Kotor, ali nisu bacali bombe. Krstarica Dalmacija isplovila je iz Kotora u 7 sati na položaj između Prčnja i Perasta, dok je I. torpedna divizija primila zapovijed neka bude spremna isploviti iz Dobrote u slučaju napada. Podmornica Nebojša naglo je zaronila i samo je zahvaljujući krajnjim naporima i dobroj uvježbanosti posade spriječen udarac o morsko dno na 30 metara dubine.
Oko 9 sati uslijedio je prvi zračni napad na Kotor, ali brodovi nisu pogođeni. Oko 14 sati jedna skupina sunovratnih zrakoplova – talijanske Stuke tipa Junkers Ju 87 – nadletjela je Lovćen i napala brodove I. divizije dok su napuštali Dobrotu. Brodski protuzrakoplovni topovi uspjeli su srušiti jednu Štuku iznad Vrmca, a druga je pala u Župi, jugoistočno od Tivta. Sljedećih dana nastavljeni su brojni dnevni napadi na ciljeve u Boki, dok je noću vladao mir.
Koji dan poslije, 9. travnja, stigao je iz Splita zahtjev za slanje flotnih jedinica na sjever kako bi pod zapovjedništvom jednoga generala kopnene vojske napale Zadar. Odgovoreno je kako je za tu operaciju već organiziran Šibenski odred, ali ga se po potrebi može pojačati krstaricom Dalmacija i podmornicama Hrabri i Osvetnik. Flotni stožer prešao je stoga s Dalmacije na Belog orla, ali je Zadarska operacija poništena kada je navečer 10. travnja primljena vijest o osnivanju NDH u Zagrebu i o raspadu oružanih snaga na svim crtama bojišnice.
Zahuktala ratna mašina na naše je prostore stigla svom svojom silinom. Otpočeo je Drugi svjetski rat, vođen s kopna, iz zraka i – s mora.
Analiza djelovanja mornarica
Ovom potonjom temom bavi se knjiga “Pomorski rat na Jadranu 1940. – 1945.” koju potpisuju dr. Zvonimir Freivogel i dr. Achille Rastelli, kao prvo sveobuhvatno i objektivno djelo o pomorskim sukobima na Jadranu u Drugome svjetskom ratu te o svim zaraćenim stranama. Krajnji rezultat pravi je izdavački pothvat. Prema riječima izdavača Zvonimira Despota, direktora i glavnog urednika nakladničke kuće Despot Infinitus, u pripremi je drugo izdanje na hrvatskom i drugo izdanje na engleskom jer su prva izdanja – razgrabljena. Proteklih dana izašlo je njemačko i talijansko izdanje. Stoga je Despot Infinitus vjerojatno jedini hrvatski nakladnik koji je jednu povijesnu knjigu preveo na tri svjetska jezika i plasirao je na inozemno tržište.
Autori su Hrvat i Talijan, obojica zaljubljenici u pomorsku povijest, koji su knjigu koncipirali kao kronološki pregled većine operacija od početka pomorskoga rata na Jadranu u lipnju 1940. godine do konačnoga oslobađanja obale i otoka od njemačke okupacije u proljeće 1945. godine.
Knjiga sadrži analizu djelovanja svih mornarica na Jadranu: Talijanske ratne mornarice, Jugoslavenske kraljevske mornarice, Njemačkih pomorskih snaga, Britanske ratne mornarice, Mornarice NDH, Partizanske odnosno Jugoslavenske mornarice.
Bez odgovora na Blitzkrieg
Nakon svršetka Prvoga svjetskog rata, novo Kraljevstvo SHS bilo je u nezavidnome položaju jer je Italija zauzela sve važne luke i brodogradilišta na istočnome Jadranu, u Trstu, Tržiču, Puli, Zadru i Rijeci, a ujedno je objema nogama stajala i na ulazu u Jadran, šireći svoj utjecaj i vlast u Albaniji.
Pomorske tradicije dvaju jadranskih suparnika međusobno su se razlikovale: dok je Italija nastojala održati postignuto i dalje se širiti, raspolažući dovoljno jakom ratnom i trgovačkom mornaricom, Kraljevina SHS (od 1929. godine Kraljevina Jugoslavija) nije imala dovoljno ratnih i trgovačkih brodova.
Pritom, Jugoslavenski ratni planovi temeljeni su na zastarjelim načelima u duhu operacija prije i tijekom Prvoga svjetskog rata kako ih je vodila srpska vojska i njezini francuski saveznici. Zemlju je trebalo braniti statički na svim granicama duljine nekoliko tisuća kilometara, a vojska nije raspolagala suvremenom opremom ni iskustvima za obranu u uvjetima suvremenoga munjevitog rata (Blitzkrieg) kakav je vođen od 1939. godine nadalje.
Zbog prijetećega rata provedena je 30. ožujka 1941. poluskrivena totalna mobilizacija, definirana kao aktiviranje kako se ne bi izazivalo Nijemce čije su postrojbe već bile na sjevernim jugoslavenskim granicama i u Bugarskoj spremne za rat protiv Grčke.
Jugoslavenska kraljevska mornarica raspolagala je 1941. godine s 41 ratnim i 19 pomoćnih brodova, kao i manjim pomoćnim brodovima i brodicama u pojedinim lukama. relativno snažno mornaričko zrakoplovstvo, uključujući izvidničke i bombarderske eskadrile s hidroplanima njemačkoga i domaćega podrijetla.
Josip Broz Tito prvotno nije vjerovao u osnutak i mogućnost djelovanja partizanske ratne mornarice na Jadranu, ali je nakon prvih pobjeda podupirao razvoj mornarice, koju je zatim rabio i kao jedan od dokaza Velikoj Britaniji i drugim Saveznicima da su Jugoslaviju oslobodili Jugoslaveni, naravno pod njegovim vodstvom.
Savezničke pomorske snage na Jadranu većinom su pripadale britanskomu Royal Navyju, koji je na toj bojišnici raspolagao dvjema flotilama razarača, s ukupno 12 flotnih i pratećih razarača, i s nekoliko flotila brzih napadajnih brodova, manjih motornih torpiljarki tipa Vosper i većih snažno naoružanih motornih torpiljarki i topovnjača tipa Fairmile-D, nazvanih od vlastitih posada Dog-Boats...
Njemačka Kriegsmarine počela je djelovati na Jadranu od ništice jer je imala na raspolaganju samo plovila i tvorivo zaplijenjeno u talijanskim i jugoslavenskim lukama. Ipak je postupno i uz velike napore jačala; manji ratni brodovi prebačeni su na Sredozemlje i Jadran iz Njemačke i s drugih bojišnica kopnom, rijekama i kanalima. No, njemačke oružane snage nisu nikad uspjele potpuno očistiti okupirana područja, a ujedno je u njihovoj strategiji stalno vladao strah od savezničkoga iskrcavanja na Balkanu, pri čemu su ignorirali puno opasnijega protivnika u svome zaleđu i na obali... Ove odabrane crtice tek su dio obimne građe koju su autori prikupljali godinama.
Famozni njemački razarači
Dr. Zvonimir Freivogel (rođen 1955. u Zagrebu) navodi da je bilo iznimno teško doći do literature, ali i do objektivnih prikaza tih zbivanja. – Kao oduševljeni “ship-lover” davnih 60-ih čitao sam tada rijetku raspoloživu literaturu. Tijekom studija upoznao sam nekoliko “istomišljenika” i zajedno s njima došao i do stranih knjiga o ratnim brodovima talijanske, britanske, njemačke i francuske mornarice, gdje sam našao i prve pregledne podatke o ratnim brodovima bivše Kraljevine Jugoslavije i njihovim sudbinama.
Tako sam konačno mogao identificirati te “famozne” njemačke razarače na Jadranu, de facto bivše talijanske, ali i jugoslavenske torpiljarke i razarače. Ujedno sam se počeo stvarno diviti ljudima koji su se usudili krenuti u rat na naoružanim ribarskim i putničkim brodicama protiv talijanske i njemačke premoći. Otkrio sam i postojanje “treće” strane na moru, brzih savezničkih motornih brodica, koje su Nijemce torpedima i topovima držale pod nadzorom – kaže dr. Zvonimir Freivogel, koji je knjigu posvetio svome prerano preminulom talijanskom koautoru dr. Achilleu Rastelliju.
Hrvati smo drugi rat za svoj povijesni dom dobili uz Boga!