Između dva popisa stanovništva izumrla su četiri brdska sela na pakračkom području, a do sljedećeg će im se vjerojatno pridružiti i Prgomelje. Naime, u tom naselju na obroncima Psunja sada živi još samo 77-godišnji Jovo Adamović.
Do sela samo pješice
Do Prgomelja bez problema mogu doći jedino ptice i šumske životinje, a rijetki putnici namjernici na odlazak u selo odlučuju se tek ako imaju traktor i to ako do njega baš i nije stalo. Uski put koji od ceste Požega – Pakrac vodi u Prgomelje desetljećima nije obnavljan i djelomično je obrastao u travu, a na strmijem dijelu šumske bujice su odnijele zemlju i ostavile veliko kamenje.
– Istina, ovdje nitko ne dolazi, čak ni gripa. Ali zato ja redovito idem do Bučje. Do tamo i glavne ceste ima malo manje od dva kilometra i nije mi teško prošetati se. Tu dočekam autobus i onda idem dalje u Pakrac u kupnju ili obaviti kakav drugi posao. Ako mi se ne ide u Pakrac, dočekam u Bučju pokretnu trgovinu koja tamo dolazi tri puta tjedno i nema problema – kaže Jovo.
Njegova kuća pri kraju je sela, a samo pola kilometra dalje puta više nema i počinje gusta šuma. Većina od 32 kuće u Prgomeljama, u kojima je prije rata živjelo 50 ljudi, nije se obnavljala, no Jovo u ni u jednom trenutku nije dvojio oko povratka i prijavio je obnovu svoje kuće. Dvije male sobe, kuhinja, hodnik i kupaonica postale su njegov novi dom u koji se vratio čim su radovi završili, no ne sjeća se koje je to točno godine bilo.
– Kako da se ne vratim? Pa ja ovdje imam veliku okućnicu i tri hektara voćnjaka u kojemu ima svih vrsta voća. Bavim se time po cijeli dan, posla uvijek ima. Uredio sam i mali vrt iznad kuće u kojemu sam zasadio krumpir, mahune, luk, rajčicu... Imam mirovine 1600 kuna i ništa mi ne nedostaje. Istina, nemam u kući vode, ali u blizini su dva izvora u kojima se perem i hladim pivo – odgovorio je Jovo, pomalo u čudu, na upit zbog čega se odlučio vratiti u prazno selo.
Meni je ovdje dobro
Priznaje Jovo da ima dana kada i njemu smeta što ne može čuti ljudski glas, a ne samo cvrkut ptica ili roktanje divljih svinja koje se gotovo svaku noć iz šume spuštaju u njegovo dvorište.
– Televizora nemam, ali zato slušam radio i pročitam novine kada do njih dođem. Nije mi dosadno, a ako me baš uhvati želja za razgovorom, odem u Bučje, tamo ima ljudi pa malo porazgovaramo. Uglavnom, meni je ovdje dobro, a što će djeca s kućom kad ja umrem, svejedno mi je – zaključio je Jovo Adamović.
Svoj na svome-zadovoljstvo za dug i ispunjen život, a ne jurnjava za iskrivljenim vrijednostima.