Za razliku od zemalja EU gdje bolnice pri naručivanju lijekova ne raskidaju naprasno ugovor s farmaceutskom tvrtkom nego postoji točno određen rok u kojem će se lijek nabavljati od određenog proizvođača, kod nas po pitanju javnih nabava vlada potpuni nered. U slučaju da primjerice lokalna bolnica na javnoj nabavi izabere neku domaću farmaceutsku tvrtku od koje će nabavljati lijekove, ne znači da neće taj ugovor raskinuti već za mjesec dana ako se u javnoj nabavi na nacionalnoj razini odabere dobavljač koji je ponudio nižu cijenu. Takvo što, ili pak i obrnuto, da se na nacionalnoj razini javna nabava prilagodi lokalnoj, događa se često i država ne snosi nikakvu odgovornost prema farmaceutskoj kompaniji s kojom je raskinula ugovor. Ali ostaje odgovornost farmaceuta koji je već proizveo dogovorenu količinu lijekova, a koje zbog iznenadnog raskida ugovora, postanu zaliha. Dodatni je apsurd što u takvim slučajevima naknadno često pobjede novo registrirane tvrtke, koje ponude lijek po nižoj cijeni, često i nižoj od samog troška proizvodnje, ali se ne provjerava hoće li ta tvrtka moći utvrđenu količinu isporučiti u određenom roku. Vrlo često se događa da ne mogu. Zbog čega država mora ići u interventni uvoz lijekova koji je upravo iz tog razloga u stalnom porastu. Prema podacima iz HZZO-a vidljiv je kontinuirani rast troškova stranih dobavljača, na uštrb generičkih proizvoda. A u cijelom neredu i nepoštivanju javne nabave, dodatni je problem što država farmaceutskim tvrtkama plaća s godinom dana zakašnjenja.
- U sustavu zdravstva svjedoci smo istovremene provedbe različitih postupaka javne nabave za iste naručitelje i za isti predmet nabave. Prvo za javno nadmetanje za listu lijekova HZZO-a, drugi su pojedinačni bolnički natječaji te objedinjena javna nabava na nacionalnoj razini – komentiraju u HUP-u i skreću pozornost upravo na neravnomjernost obveza i odgovornosti, jer naručitelj ne preuzima nikakvu obavezu na kupnju niti u smislu određene količine proizvoda, niti vremenskog razdoblja, dok dobavljač preuzima cjelokupni rizik ugovornog posla u smislu obveze pravovremene isporuke robe po dogovorenoj cijeni uz obveze plaćanja odštete koja može iznositi do prosječno 10% ukupne vrijednosti dogovorenog posla. Takva situacija u kojoj naručitelj zadržava pravo jednostranog raskida ugovora generira nesigurnost i ogroman rizik za svakog dobavljača, pri čemu to za posljedicu lako može dovesti do nestašice proizvoda na tržištu. Velik dio tih nepravilnosti proizlazi upravo iz razloga što se proizvodi biraju po kriteriju najniže cijene, vrlo često i ispod samog troška proizvodnje.
Zbog toga se je velik broj institucija ukjučio u kreiranju novog zakona o javnoj nabavi u kojem bi glavni kriterij morao biti ekonomski najpovoljnija cijena umjesto sada korištene – najniže cijene. Članice HUP-Udruge proizvođača lijekova zalažu se za javnu nabavu u zdravstvenom sustavu ali na način da se ona provodi uz ravnomjerne odgovornosti svih dionika i da bude u interesu sigurne opskrbe tržišta.
Europska komisija nas je naime ocjenila najlošijom, odnosno najkorumpiranijoj u EU po pitanju javne nabave. Zato taj zakon traži velike promjene, a prvi nacrt novog zakona trebao bi biti gotov sljedeći mjesec. Uz zahtjev da se javna ponuda provodi po kriteriju ekonomski najpovoljnije cijene, također bi se prema najavama trebalo više težiti tome da se prednost daje domaćim porizvođačima, a što bi se onda moralo odnositi i na domaći farmacuetski sektor. Tim više što je ta industrija od države proglašena strateškom.
>> HUP-ovi prijedlozi za učinkovitiju javnu nabavu
>> Konačan prijedlog zakona o javnoj nabavi do svibnja
Zanimljivo je kako su lijekovi kod nas skuplji nego u susjednim drzavama. Kako to farmaceuti objasnjavaju?