Kada sam se poznatom hrvatskom glumicom Uršom Raukar dogovarao gdje ćemo se naći i razgovarati, spomenuli smo i Trg maršala Tita. I pritom ustanovili, kroz opori smijeh, da se zapravo nikada prije nismo služili punim imenom tog trga. Sastanci su se dogovarali kod kazališta, fakulteta, muzeja ili, odnedavno, kod akademije. Na kraju smo, u ponedjeljak navečer, sjeli na rub Tomislavova trga, prepun ljudi koji su došli slušati i gledati izvedbu “Ere s onoga svijeta”. Ipak, samo koji sat nakon obraćanja gradonačelnika Bandića s idejom o preimenovanju, Trg maršala Tita bio je neizbježna prva tema našeg razgovora.
– Imenovanje tog trga njegovim punim nazivom postalo je, zapravo, jedan simbol otpora ovom crnilu, prekrajanju povijesti, jednom sustavnom nastojanju rehabilitacije NDH. Zbog toga smo svi počeli govoriti njegovo puno ime, Trg maršala Tita – započela je o toj temi Urša Raukar.
Kako se o tome govorilo i razmišljalo u vašoj obitelji?
Moji roditelji nikada nisu bili u komunističkoj partiji tako da se ja, za razliku od Bandića, nisam odrekla Tita. On se odrekao svog Tita. Mi smo već doista vidjeli razne perverzije u hrvatskoj politici. Možda je sad pravi trenutak da se prisjetimo kako je šezdeset-sedamdeset tisuća članova Saveza komunista odmah na početku devedesetih prešlo u HDZ. Ovo što je Bandić danas napravio doista je jedna od većih perverzija: da on, koji se prikazivao velikim antifašistom, pa i zagovornikom Tita, na najnižoj razini političke trgovine i želje za ostankom na vlasti prodaje i svoja osobna uvjerenja.
Jer, danas je Bandić prodao svog Tita. Što se moje obitelji tiče, ne volim govoriti u ime onih kojih više nema. Ali mogu reći što sam kod kuće naučila: da treba poštivati pravdu, sve ljude, da treba nastojati da se svi dobro osjećaju, da poštujemo različitosti... Kada je Franjo Tuđman na Prvom saboru HDZ-a rekao da je takozvana NDH bila i državotvorna želja hrvatskog naroda, otišla sam o tome pitati mog oca, roditeljima u takvim odsutnim trenucima najviše vjerujemo.
Rekla sam tada ocu da mi kaže što je na kraju bila ta NDH, u kojoj je on živio. Njegov je odgovor bio vrlo kratak, ali meni sasvim dovoljan: “Dete moje, to je najveća sramota hrvatskog naroda i ne ponovilo se više nikada.” Mi sada svjedočimo vremenu u kojem se zaista rukama i nogama nastoji izjednačiti antifašizam s komunizmom, komunizam s fašizmom, svi totalitarizmi jedni s drugima, samo da bi se pomiješali lončići.
Iza svega toga vrlo evidentno stoji želja da se rehabilitira jedan zločinački sustav, kriminalnu državu i doista, u tome se slažem sa svojim ocem, najveću sramotu u povijesti hrvatskog naroda. Uostalom, to je bila država koja je radila i protiv interesa hrvatskog naroda, a o užasima poput Jasenovca da ne govorimo. Ono što je u svemu tome strašno nije samo prekrajanje povijesti, na kojem se očito radi, nego to što se u ovu državu vraćaju totalitarističke metode.
Prije par mjeseci bivši je ministar kulture rekao da u njegovim vijećima nije bilo nikoga s popisa Kulturnjaci 2016, a da će se vidjeti kako će vijeća sastaviti nova ministrica. To znači da se sankcionira pravo na mišljenje i da postoje popisi nepodobnih. To su sve totalitarističke metode. Bandićevo dodvoravanje takvim snagama, ideologijama i načinu razmišljanja je neoprostivo. To je odsutnost elementarne odgovornosti prema ovom gradu i društvu. Ne bih se začudila da ti isti jednog dana i njemu dođu glave.
Gradonačelnik Bandić predložio je ime Trg Republike Hrvatske...
To je toliko licemjerno... Naravno da u politici postoje dogovori i pregovori. Ali ovo što sada radi Milan Bandić nisu ni dogovori, ni pregovori, nego najniža moguća politička trgovina da bi se došlo, odnosno ostalo na vlasti. Što li sve taj čovjek štiti kada se tako grčevito bori za vlast?
Sada se miče ime čovjeka koji je jedan od zadnjih simbola antifašizma u Zagrebu. Postoje još dva i ja se pitam hoće li i oni doći na red da ih se makne. To je ime partizanskog generala Franje Tuđmana, a drugo je ime partizana i komunista Andrije Hebranga. Zanima me hoće li se tražiti promjene i tih trgova, ulica i aerodroma.
Bi li to bilo u skladu s izjavom Andrije Hebranga na Jazovki da treba izjednačiti fašizam i komunizam?
Meni je teško komentirati izjave sina, jer u ljudskom smislu vjerujem da gubitak oca može dovesti do krive percepcije i do pobjede emocija nad racionalnošću. Ne znam ima li Hebrang, kada govori o izjednačavanju fašizma i komunizma, tu namjeru, ali znam da ovi zbog kojih se sada mijenja ime Trga maršala Tita zaista streme ka rehabilitaciji NDH. O tome svjedoče njihove izjave u posljednjih dvadeset i pet godina.
Treba podsjetiti na jedan mali detalj, da je Ministarstvo kulture prošle godine s trideset tisuća kuna financiralo izdavanje knjiga Bojana Dimitrijevića, srpskog povjesničara koji se zalaže za rehabilitaciju Nedića i Mihailovića. Tako nešto se nije dogodilo u 27 godina hrvatske države, a desnica na to nije reagirala. Zar im je to u redu? Ekstremisti se vrlo dobro prepoznaju. Znači li to da ako podržimo rehabilitaciju Draže Mihailovića da ćemo isto napraviti ovdje i ustanoviti da su ustaše bili borci za hrvatsku državu i da je zapravo sve te ljude, koje su oni pobili, trebalo pobiti jer su bili neprijatelji hrvatstva?
Sve se glasnije govori o tome da je gradski ured za kulturu jedan od uloga u pregovorima između Milana Bandića sa strankom Hasanbegovića i Esih.
Ja bih rekla da je to Hasanbegovićeva opsesija. Vidjeli smo za vrijeme njegova mandata u Ministarstvu kulture što se događa kad vlada takva ideologija i ne možemo okretati glavu i ne vidjeti da će biti tako i s kulturom Zagreba. Ako se to dogodi, to također smatram izrazito neodgovornim.
Zapravo, neodgovorno je slaba riječ. Smatram to izdajom kulture i mislim da će se vrlo brzo pokazati posljedice takve odluke po kulturu koja će se opet, kao što je bilo u ministarstvu, rukovoditi zabranama, popisima, podobnima... A mi već živimo u gradu u kojem je važna politička podobnost jer nitko koga Bandić ne odobri ne može doći na mjesto ravnatelja kulturnih institucija, a sada ćemo dobiti još jednu instancu čiji će blagoslov moći dobiti samo oni koji su, po njihovim kriterijima, “pravi Hrvati”.
Svi mi koji smo se pokušavali izboriti za ljudska prava, javni prostor i elementarnu civilizacijsku razinu – prisjetimo se borbe za Trg žrtava fašizma, bili smo nazivani četnicima, jugokomunistima i ne znam kako sve ne. A sada smo Jugoslaveni, jer to je pronađeno kao sintagma da se etiketira Hrvate koji evidentno nisu Srbi, a nisu nikada bili ni u Partiji. Premda, nedavno je objavljeno istraživanje prema kojem od svih država bivše Jugoslavije upravo u Hrvatskoj najmanje ljudi, gotovo zanemariv postotak, prema bivšoj državi i sistemu gaji nekakvu nostalgiju.
Ali, mnogo je više ljudi koji bi željeli da ova naša država bolje funkcionira, da bude manje nezaposlenih i ljudi pod blokadama i ovrhama, da djeca dobivaju lijekove koje trebaju dobiti, da se jednom Todoriću ne dozvoli da uopće dođe u situaciju da ugrozi čitavu državu zbog svog ludila. Ljudi bi takvu državu željeli, ali kad se usudite tako nešto reći, onda vas nazovu Jugoslavenom.
Ako se dogodi ta katastrofa s kulturom u Zagrebu, sigurna sam da će podobnost biti još jače povezana s takvim ideološkim etiketiranjem. Zapravo smo napravili puni krug i vratili se u Jugoslaviju. Oni nas vraćaju u Jugoslaviju. Sjećam se kako su na sastancima, kada sam bila mlada glumica, spominjali Mesničku... Mesnička je rekla ovo, Mesničkoj se neće svidjeti ono... a ja sam pitala “a kaj je to Mesnička?” jer nisam ni znala da je ondje gradski partijski komitet. Kako je Partija rekla, tako je bilo. To je činjenica. A kako je danas? Danas je onako kako kaže Milan Bandić. Koji je u ono vrijeme bio u Partiji. A sutra će NDH nostalgičari u zagrebačkoj kulturi prebrojavati i krvna zrnca i mjeriti “hrvatstvo”. Što je to nego totalitarizam?!?
Povod za ovaj razgovor zapravo je trebala biti “Črna mati zemla”, jedna od sjajnih predstava koje su obilježile kazališnu sezonu. Može li se takvo djelo mjeriti nekakvim nacionalnim kriterijem?
Za mene je “Črna mati zemla” u prvom redu veliki hrvatski roman i svi bismo morali biti ponosni što imamo pisca kakav je Kristian Novak. Hvala na pitanju o mom radu u kazalištu, jer to je moja osnova, to je moj život, istinski i pravi. Ja iz njega povremeno izlazim i iskoračujem zato što jednostavno, kao građanin i pojedinac, ne mogu prešutjeti neke stvari i zato što smatram da po Ustavu imam pravo, a i dužnost reći što mislim.
Ali, ono gdje sam ja do kraja svoja i gdje živim sa strašću i veseljem to su kazališne daske u ZeKaeMu u kojem sam već 34 godine. Prije par godina shvatila sam da svaki dan dolazim dobre volje na posao. I to zahvaljujući ansamblu, mojim kolegama, koji uvijek nalaze novu snagu, novu energiju i nikada nisu iznevjerili elementarnu zadatost da je kazalište zajednička umjetnost. To zajedničko stvaranje je baza na kojoj je nastala i predstava “Črna mati zemla”, na čelu s redateljicom Dorom Ruždjak.
Ona je, zajedno s dramaturgom i vrhunskim piscem Tomislavom Zajecom, godinu dana radila na dramatizaciji romana za koji su mnogi smatrali da ga je nemoguće prenijeti u kazalište. Međutim, oni su napravili čudesnu stvar i usuđujem se reći da je rezultat njihova rada novo djelo, uz postojeći sjajan Kristianov roman. Oni su za kazalište napravili još jedan korak dalje. Dora je bila izvrsna, da narodski kažem spremna “ko puška” za taj posao, ali u isto vrijeme i potpuno otvorena za naše ideje, prijedloge. Predstavu smo radili u zajedništvu u kojem je Dora bila sigurna kapetanica pozamašnog broda. A 17 kolega na sceni je stopostotno odgovorilo na sve izazove. Vjerujem da je najveći užitak i vrijednost te predstave, uz sjajnu dramatizaciju i režiju, upravo zajednička energija svih tih ljudi koji do kraja igraju svoje uloge, a neki dvije-tri, ili čak pet, kao kolega Čubrilo. Sve to razoružava i osvaja publiku.
Vaša uloga bake u potpunosti je na dijalektu. Je li ga bilo teško svladati?
Mi smo svi učili međimurski kajkavski s profesoricom Ines Carović, koja je Međimurka. Ali, osim što je veliki stručnjak, naša Ines se zaljubila u kazalište, a uz to pokazala i poseban talent za njega. Ona je uplovila u nas i našla fantastičan način kako nas podučavati, ispravljati i pratiti u našem dvomjesečnom radu.
Mislim da smo svi na visokoj razini svladali međimurski kajkavski, koji se razlikuje od zagorskog. Meni je to bilo tim lakše jer je kajkavski moja baza. Ja sam svoja ljeta provodila sa svojom bakom u Klenovniku, igrala se i družila s drugom djecom. To su najljepše uspomene iz mog djetinjstva.
Poznata mi je ta seoska atmosfera. Radeći ulogu bake u “Črnoj mati zemli” mislila sam na dvije bake: na svoju i na baku mog gimnazijskog prijatelja Ratka Cvetnića. Kad bismo odlazili k Ratku u Mraclin, njegova je baka obično sjedila u kutu i nismo s njom puno komunicirali, ali sve nas je, a mene sigurno, obilježila nevjerojatnom toplinom i brižnošću za sve ljude, poznate i nepoznate. To su bake koje brinu o svima, a ne samo o svojima.
Ja sam i tada bila svjesna da je to posebna osoba, ali sada, kako godine prolaze, sve više se sjećam takvih osoba kakva je bila Ratkova baka. U njima nalazim smisao koji bi bio u tome da se svi međusobno podupiremo, toleriramo, da budemo solidarni, da se ne odajemo niskim strastima ideologija, dijeljenja i neprijateljstava.
Postoji li uopće umjetnost izvan tog smisla koji ste upravo opisali? Može li kriterij u umjetnosti biti veće ili manje “hrvatstvo” umjetničkih djela?
To smo imali priliku malo doživjeti početkom devedesetih kada se inzistiralo na Budaku i sličnim piscima. Vidjeli smo da se to baš i nije posrećilo, jer to jednostavno nisu dobri komadi. Mislim da takve vrste podjele ne može biti. Jednostavno, postoje dobra i kvalitetna kazališna djela koja govore o bitnim stvarima za sve nas i za društvo u kojem živimo. Ideologiju u umjetnosti smo isto tako imali priliku doživjeti i preživjeti i ne vidim nikakvog razloga da joj se na bilo koji način vraćamo.
Kultura i umjetnost mogu živjeti samo u slobodi i uvijek će naći načina da prežive, što god da im se radi, kakve god zabrane ili naputci dolazili o tome što se mora i može ili ne može i ne smije. Povijest nas je naučila da umjetnost uvijek nađe svoj put i uvijek i dalje živi usprkos svemu. Uvjerena sam da će tako biti i s nama, ma što god se dogodilo. Tko god je pokušao zaustaviti kulturu i umjetnost, nije uspio, pa neće uspjeti ni ovaj put.
Članica ste političke platforme Zagreb je naš! koja je nova snaga i na lokalnim izborima postigli ste dobar rezultat.
Zagreb je naš! politička je platforma koja je nastala sa željom da se iz aktivizma i građanskog angažmana uđe u institucije vlasti kako bi se u institucionalnom okviru borili za društvenu jednakost, socijalnu pravdu, ekološku održivost i slobodnu kulturu. Zajedno s koalicijskim partnerima Novom ljevicom, ORAH-om, Radničkom frontom i Za grad zalagat ćemo se za Zagreb 21. stoljeća, grad u kojem će svima biti ugodno živjeti. Sretna sam i ponosna da sam dio jedne nove, mlade političke snage koja politiku vidi kao rad za dobro svih, koja će uvijek biti jednom nogom u institucijama, a drugom na ulici s građanima.
Drug Pofuk i drugarica Urška hahahaaa!