Poput lošega braka u kojemu zamiru i zadnji ostaci ljubavi, politika se kod nas lišava svoga sadržaja.
Ocjena da istinsko političko nestaje iz politike, djelatnosti koja je sve udaljenija od stvarnoga života, nije nova i ne odnosi se samo na Hrvatsku. Tu je tezu krajem prošloga stoljeća osobito jasno iznio njemački sociolog Thomas Meyer. Obrazložio je kako političko kao praksa usmjerena zadovoljavanju očekivanja građana „propada kada zamre snaga za oblikovanje onoga što se tiče svih, kada sudjelovanje onih kojih se tiče postane iznimkom i prakse politike postanu tuđe životu i život njima“. Politika u smislu tehnike moći i donošenja odluka prema tom učenjaku je pak neuništiva. Kad sam prije četrnaest godina pročitao te ocjene (Meyerova studija „Transformacija političkoga“ prevedena je na hrvatski jezik i objavljena kod nas 2003. godine), oporo sam pomislio: ako je u Njemačkoj i drugim zemljama razvijene demokracije ono političko u tako lošem stanju, kako li je tek u tranzicijskoj i kriznoj Hrvatskoj? A od tada do danas situacija kod nas vezana za praksu političkoga toliko se pogoršala da je od politike ostala gotovo samo ljuštura ispražnjena društveno blagotvorne supstance. Pregled raspadanja političkoga u Lijepoj Našoj, zemlji koju ovdje baš nitko ne naziva Pametna ili Marljiva ili Humana Naša, za potrebe ovoga napisa vežem za razdoblje od kraja prošle do sredine ove godine. To sužavanje poduzimam ne samo zbog nedostatka prostora za sustavnu analizu odumiranja političkoga u posljednjih četvrt stoljeća nego i zato što sam svjestan kronične zaboravljivosti ovdašnje čeljadi u vezi s pitanjima bitnima za upravljanje zajednicom.
Megalomanske i štetne odluke
Posebnu pažnju obraćam na agendu tj. hijerarhijski postavljen dnevni red političkih i društvenih tema. U posljednjim danima prošle godine u medijima i javnosti dominiralo je pitanje koje se odnosi na jednu gigantsku kupoprodaju: premijer Andrej Plenković je na Badnjak obznanio da Vlada ozbiljno kani od Mađara kupiti dionice kompanije Ina, i to novcem dobivenim prodajom jedne četvrtine HEP-a. Uz to, u novinama i drugim medijima najviše se pisalo o nabavi nove borbene eskadrile (Kolinda Grabar-Kitarović je 24. prosinca to nazvala „velikim političko-ekonomskim projektom“, kao da vojne mlažnjake proizvodi neka naša tvornica). Intenzivno se razglabalo i o prijeporima vezanima za pojavu ustaškoga slogana „Za dom – spremni!“ na spomen-ploči koju je, koristeći pravno nesnalaženje lijeve vlasti, postavila udruga veterana HOS-a usred Jasenovca(?!). Intenzivno su se komentirale tim skandalom potaknute namjere o formiranju povjerenstva koje bi trebalo donijeti pravorijek vezano za suočavanje s nasiljem i zločinima iz prošlosti ove „povišću pritrujene“ zemlje (i Ljubo Stipišić Delmata bi se sigurno složio, da se digne iz grobnice, kako je cijela Hrvatska premorena poviješću).
Također, u to se vrijeme prilično raspravljalo o posrnuloj kurikularnoj reformi. Naročitu je pažnju izazvao odgovor nadležnoga ministarstva na komentar Borisa Jokića i drugih članova bivše Ekspertne skupine, u kojemu im je tadašnji ministar Pavo Barišić poručio da on i njegovi suradnici nastoje doći do demokratskoga okvira (kao da takav okvir već nije uspostavljen; pa valjda dotad nije kod nas bio neki drugi okvir) i do zajedništva društva (kada naši vladajući govore o zajedništvu, onda to znači nametanje njihova shvaćanja i svjetonazora).
U pola godine besplodnoga političkog života se od navedena četiri pitanja zapravo ništa nije ostvarilo. Kupovina dionica naftne kompanije više se gotovo i ne spominje, a početak rasprodaje nacionalnoga opskrbljivača električnom energijom valjda će početi kad na čelo HEP-a ili u neku drugu vrstu kontrole nad njim dođe organizator prelaska HNS-a u vladajuću koaliciju Ivan Vrdoljak, zbiljski šef male stranke za velike poslove koji se nakratko sklonio u zavjetrinu. Nova eskadrila je u ovoj tegobnoj ekonomskoj situaciji još uvijek „sanak pusti“. Od povjerenstva za fašističke pokliče, istraživanje povijesnih ruda i gubljenje vremena ni slike ni tona, osim što predsjednik HAZU Zvonko Kusić, inače profesor onkologije i nuklearne medicine, daje intervjue i najavljuje zasjedanja.
A kurikularna reforma je voljom naših vladajućih konzervativnoga svjetonazora odgođena za daleku budućnost, a tu odgodu ne mogu spriječiti brižna Blaženka Divjak i šačica HNS-ovaca koji su se uhljebili u kuhinji pobjednika. Namjesto navedenih tema, međutim, u političku i javnu agendu izbile su neke ozbiljnije i opasnije za društvo. Prije svega se to odnosi na aferu Agrokor, koja je mjerama Vlade i Sabora u stvari samo zaleđena. Simpatični Toni Ramljak u posljednjih tri mjeseca sliči na anesteziologa koji sudjeluje u teškom operativnom zahvatu za koji se zna da će završiti smrću pacijenta. Unatoč ranijim obećanjima vodećih osoba iz Vlade – Martina Dalić doista bi morala bolje paziti na svoje riječi – najavljuju se otpuštanja ionako mizerno plaćenih radnika (najviše žena) Konzuma i drugih tvrtki u sastavu toga koncerna, ruski i drugi vjerovnici pokreću prve ovrhe i traže povrat svojih sredstava i slično. Znakovito je da za tu grozomornu aferu, odnosno pripadajuće do neba vapijuće grijehe i propuste, baš nitko ne odgovara pred zakonom i moralom. Ivica Todorić i njegovi najbliži suradnici još su uvijek na slobodi; bivši izvršni direktor za strategiju i tržište kapitala u Agrokoru ministar Zdravko Marić gradi se kao da je od pozornice te financijske orgije bio udaljen tisućama milja; nadležni iz agencije za nadzor financijskih usluga HANFA i drugih institucija koje bi morale sprečavati financijske i gospodarske malverzacije, poput garancija koje su tvrtke u sastavu koncerna davale u iznosu višestruko većem od njihove vrijednosti, i dalje su na svojim dužnostima itd.
Drugi važan proces koji se zbio u posljednjih pola godine su lokalni izbori. Njihovi ishodi su uglavnom zabrinjavajući. Manje od polovine građana koji su dvije nedjelje u svibnju pristupili biralištima na čelna mjesta u županijama, gradovima i općinama izabrali su puno više istrošenih, nekreativnih i ideološki ostrašćenih kadrova nego dužnosnika sa svježim i perspektivnim pristupom upravljanju. I na tim izborima najviše su prevladale čvrsto organizirane manjine, regionalne poput IDS-a i HDZ na nacionalnoj razini, koje političku dobit najviše izvlače iz rastrojstva oporbenih aktera i apatije većine građana. Obični ljudi kod nas većinom smatraju da nema smisla izlaziti na izbore ili u nedostatku iole kvalitetnih opcija na biračkim listićima bilježe s poštovanjem imena Spužve Boba, Batmana (pjesnik Drago Štambuk: „I šišmiši su ptice u bespjevnoj zemlji“) i sličnih likova te odašilju poruke i gore od navedenih. Pljuske političkom ukusu, poput one koje je satiričkim osvrtom dva dana nakon drugoga kruga izbora lokalnim i drugim političkim akterima odvalio nestašni Ante Tomić, jedan od čak 5451 Splićanina koji su dali nevažeći glas (hrvatski Jaroslav Hašek je na glasačkom listiću nacrtao – muško spolovilo), političkim velmožama izgleda baš ništa ne znače. Velika većina pripadnika te „elite“ ionako je izgubila svaki osjećaj odgovornosti: za onu svojih stranaka i njihovih vlasti iz prošlosti, ako je i priznaju, tvrde da ih se ne tiče jer onda nisu bili na čelnoj poziciji; odgovornost koja se odnosi na sadašnje poteze različitih vlasti autistični upravljači, savršeni i bezgrešni u svojim glavama, odriču zato što, po njihovu sudu, ona i ne može postojati.
Računi za megalomanske i društvene štetne odluke i zakone ionako će jednoga dana s visokim kamatama biti naplaćeni, uostalom kao i dosad, običnoj čeljadi. Prepušteni smo na nemilost nezajažljivim pojedincima te klijentelističkim klanovima i skupinama. Novim Zakonom o braniteljima predlaže se povećavanje povlaštenih mirovina i usvajanje drugih prijepornih mjera „teških“ dodatnih pola milijarde izdvajanja iz proračuna, što je sasvim nerealno – istinskim braniteljima treba pomoći, ali u skladu s mogućnostima – i nedvojbeno društveno štetno. Ako se Zakon usvoji, za što su znatne šanse ponajprije s obzirom na sklonost HDZ-a za cementiranjem izborne i druge potpore većine pripadnika te ciljne skupine, opravdanost posljednje ocjene, na koju zbog neznanja, pa i straha, malo tko upozorava, pokazat će budućnost. A mnogi mladi pa i sredovječni ionako, kako poručuje poruka jednoga grafita, vide da se ovdje „budućnost otkazuje zbog nedostatka interesa“, pa odlaze u Njemačku, Irsku, Kanadu i druge zemlje u kojima za njih valjda ima bolje sutrašnjice.
Primjer Zakona o braniteljima nadasve je zoran pokazatelj obrnute logike i prakse koja već dulje vrijeme postoji kod upravljača iz različitih tabora (i SDP, kad je bio na državnoj vlasti, ponašao se tako): umjesto reformi i pripadajućih „stezanja remena“ kojima bi država postala vitkija i manje opterećujuća za gospodarstvo i društvo, poduzimaju se prijesne, antireformske mjere s obrnutim učinkom. Važno je samo da je nama te našim klijentima i biračima dobro, ostalo će se već nekako srediti, možda drže naši vodeći političari. A iz usta im izlaze sasvim drugačije poruke: o poduzimanju reformi, uspjehu njihovih gospodarskih mjera (koje se izražavaju samo u statistici, ne i u poboljšanju životnih prilika običnih ljudi), društvenoj povezanosti i slične.
Predstavljanje politike ne može, pa ma kako vješto upakirano instrumentima PR-a, zamijeniti efikasnu i društveno blagotvornu proizvodnju politike. Toga su svjesni i mnogi „zaboravljeni ljudi“, ali oni osjećaju da nemaju političke aktere koji bi ih dosljedno i meritorno predstavljali. Neki mi u posljednje vrijeme govore da im se povjerenje u Most istrošilo, a simpatizeri SDP-a i drugih stranaka nekadašnje vladajuće Kukuriku koalicije radije ne bi ni govorili – izvjesne teme su previše bolne – o toj problematici.
Dva ključna paradoksa
I mnogi simpatizeri stranaka koje posljednje vrijeme u političkoj igri imaju najbolje karte srame se trgovanja i ucjenjivanja kojima obiluje politika kod nas. Naziv Trga maršala Tita mijenja se ne zbog uvjerenja gradonačelnika (Bandić Broza doista voli, kao što ga je volio i Tuđman), nego da bi se pod pritiskom radikala zainteresiranih samo za „ispravljanje“ povijesti uspostavila većina u Gradskoj skupštini. HNS nije „pretrčao“ na stranu vladajuće desnice zbog poriva da napravi ove ili one reforme, nego kako bi realizirao neizdržive porive svojih čelnika i aktivista za vlasti i pripadajućoj slasti. Raspolažem s napretek primjera za neprincipijelan i društveno štetan odnos mnogih aktera prema politici kao „tehnici moći“, ali ne želim dodatno pojačavati neraspoloženje čitatelja.
U Hrvatskoj su sve vidljiviji paradoksi u funkcioniranju politike. U zaključku navodim dva paradoksa. Prvi, društvo je rovito i ugroženo, a velike stranke i druge vodeće političke sile su prema rezultatima izbora (na koje izlazi samo polovina punoljetnih građana) i anketa (kojima se odaziva manjina kontaktiranih) stabilne i sigurne. Drugi, kod nas se zbiva najmanje vrijednih promjena baš u situaciji kada vodeći politički akteri trijumfalno ističu pomake nabolje u gospodarstvu i društvu te svoje zasluge. Znakovit stih grupe Pips, Chips & Videoclips (pjesma „Bog“ iz 1999.) „Tone, tone ovaj brod/ ko da nikad nije bilo štakora na njemu“ trebalo bi dopuniti upozorenjem da se štakori još uvijek ne miču s plovila, valjda zato što u njemu još uvijek ima nečega za grickanje. Jedini izlaz je da se baš svi, političari, novinari, aktivisti, građani… sjetimo istinskoga političkoga kojega smo jako zanemarili. Ali Hrvati su tako zaboravljiv narod…
Ništa, ode „tetejac“! Možete se i srdit i glavom lupati po zidu! Budite sretni što kao „antifašisti“ proživjeste život aristokracije, a da za niti jedno zlodjelo i pljačku ne odgovaraste, to bih ja nazvala hrvatskim zaboravom, a ne ovo što napisa autor najobičnije skalamerije slova i znakova.