Veliki rasplet slovensko-hrvatske ratifikacijsko-financijske farse, potaknut neplaćenim dugom Ljubljanske banke njenim štedišama i hrvatskoj državi, navodno je započeo sastankom dr. Vesne Pusić i Karla Erjaveca u srijedu 30. siječnja 2013. u Bruxellesu. Drugi čin trebao bi se odigrati ove srijede, 6. veljače, negdje u Sloveniji, a veliki ''sretan“ finale ponovno u Bruxellesu tjedan dana poslije. Iako novinari tvrde kako su pregovori šefova diplomacija ''obavijeni velom tajne“, nije mi teško detaljno odgonetnuti što se događa i predvidjeti u kojem pravcu ide pronalazak onoga što naša ministrica vanjskih i europskih poslova naziva „kompromisnim alternativnim rješenjem“. Očito je, naime, da će vlada Zorana Milanovića uskoro razvlastiti ovlaštenog hrvatskog stručnjaka-pregovarača dr. Zdravka Rogića i da će političari hrvatske nacionalne interese preuzeti u svoje ruke.
Na to ne upućuje samo presretni pobjednički osmijeh slovenskog ministra Erjavca na odlasku (tijekom razmjene kurtoaznih poljubaca ''u zrak“ s našom šeficom diplomacije) nego i njegove riječi: “Stručnjaci mogu doći do rješenja do određene razine, a zatim je potrebna politička odluka. Na sastanku sljedeći tjedan vidjet ćemo dokle smo došli i koja pitanja treba još riješiti kako bi Hrvatska povukla svoje tužbe, što je uvjet da Slovenija započne s ratifikacijom.“
>>VIDEO Vesna Pusić o potraživanju Ljubljanske banke od hrvatskih poduzeća
To, praktično, znači da se rješenje neće tražiti na stručnoj i međunarodno-pravnoj, već na političkoj razini. Zbog toga i pišem ovaj osvrt u kojem ću lako i nepobitno dokazati da ni ministrica dr. Vesna Pusić ni Vlada RH niti EU-birokrati nemaju moralno i narodno pravo da nas, građane Hrvatske, i našu državu i narod prisile da Sloveniji na pravdi Boga darujemo 278,800.000 eura s pripadajućim kamatama.
Dok je rješenje tražio dr. Zdravko Rogić, osobno sam mirno spavao. On je moj višedesetljetni teniski partner i u brojnim mečevima koje smo odigrali nikad mi nije ukrao ni jedan poen, a nije mi nikad ni darovao poen bez uporne, rovovske i znalačke borbe. Hrvatskim se političarima, kao što dobro pokazuju brojni primjeri, zapravo “friga” za narodne pravice i nacionalne interese.
Slovenski dug “zakržljao”
Što se činjenica oko dugova (!) Ljubljanske banke tiče, situaciju osobno pažljivo pratim pune 22 godine, a čitateljima ću je, ali i dr. Vesni Pusić jer nisam siguran da razumije o čemu je zapravo riječ, sažeti i svesti na samo nekoliko neospornih podataka: 31. prosinca danas pradavne 1991. godine ukupna su kunska potraživanja Ljubljanske banke od hrvatskih poduzeća/tvrtki iznosila, preračunato, oko 100 milijuna tadašnjih njemačkih maraka, odnosno oko 50 milijuna eura.
Tog je istog dana devizna štednja Hrvata iz Hrvatske u Ljubljanskoj banci iznosila gotovo 880 milijuna njemačkih maraka, odnosno 440 milijuna eura. Tako su stajale stvari s potraživanjima i dugovanjima Ljubljanske banke na kraju 1991. Pitanje je, dakle, kako Slovenci i Slovenija danas tvrde i to kroz usta slovenskog veleposlanika u Lijepoj našoj nj. e. Vojka Volka, a tako pišu i svi slovenski novinari, da je dug hrvatskih tvrtki u 22 godine porastao od spomenutih 50 milijuna na točno 1.037,000.000 eura, dok je dug Ljubljanske banke, odnosno Republike Slovenije prema hrvatskim štedišama i državi „zakržljao“ na početnih 440 milijuna eura?
Odgovor na to pitanje za Slovence je jednostavan: na kunska potraživanja iz 1991. oni su u razdoblju do 2008. obračunali ZATEZNE kamate na kamate na kamate po stopama od 20-30%, dok na potraživanja hrvatske države i štediša obračunavaju ZATEZNE kamate od samo 0.2%. Dakle, 100 puta manje!
Nakon 2008. zatezne su kunske i devizne kamate zakonski izjednačene.
Ako hrvatski političari, a pregovore trenutačno vodi ministrica dr. Vesna Pusić, pristanu na takvu logiku i na „prebijanje“ dugova uz parolu „konstruktivnog alternativnog rješenja“, a tako se trenutačno čini, neće biti ponižen samo dr. Zdravko Rogić nego i svi hrvatski financijski znanstvenici i znalci, a hrvatska će država i narod biti jednostavno – opljačkani.
Glavnica ukupnog duga Ljubljanske banke hrvatskim građanima od 440 milijuna eura danas je podijeljena u dva dijela: prvi je dio „prenesena štednja“ (štednja koje su banke, uz jamstvo države, isplatile štedišama), a iznosi 278,800.000 eura, drugi je dio „neprenesena štednja“ – to su izravna potraživanja štediša kojima LJB duguje oko 160,000.000 eura glavnice i pripadajuće kamate.
Vlada Janeza Janše (kao i one prijašnje) vrlo je promišljeno, lukavo i tvorno našu zemlju dovela u ratifikacijski vremenski tjesnac. Moji pouzdani slovenski (!) izvori tvrde da slovenski pregovarač dr. France Arhar puna četiri mjeseca nije dr. Zdravku Rogiću ponudio slovenski protuprijedlog na hrvatski prijedlog da se dugovanja i potraživanja obiju strana i građana rješavaju mimo procesa ratifikacije, onako kako je to uobičajeno u EU: pred sudovima. Riječ je, dakle, o još jednoj slovenskoj ucjeni, beskrupuloznom reketarenju: za davanje „zlatnog“ glasa za ulazak u EU 1. srpnja 2013. morate nam darovati više od milijardu eura, kako bi kazao prvi hrvatski vrhovnik, ''Judinih škuda“.
Na pitanje, pak, koliko nam je Slovenija danas zapravo dužna, nije teško odgovoriti. Treba se pozvati na presudu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Taj je sud, naime, 6. studenog 2012. objavio prvostupanjsku presudu u slučaju ''Ališić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i bivše Jugoslavenske Republike Makedonije“. Riječ je o tužbi triju građana Bosne i Hercegovine (danas žive u Njemačkoj: Emina Ališić, Azis Sandžak i Sakib Šahdanović) protiv spomenutih država zbog nemogućnosti podizanja devizne štednje u bosansko-hercegovačkim filijalama dvaju banaka: slovenske Ljubljanske banke u Sarajevu i srbijanske Investbanke u Tuzli.
Potencijalna veleizdaja?
Sud je BiH, Hrvatsku i Makedoniju oslobodio svake krivice! Istodobno je presudio da je Republika Slovenija odgovorna za povredu prava na mirno uživanje vlasništva (čl.1. Protokola 1. uz Konvenciju) i prava na učinkovito pravno sredstvo (čl.13. Konvencije) štedišama koje su svoju deviznu štednju položile u podružnice Ljubljanske banke izvan teritorija Slovenije, a Republika Srbija za neisplatu devizne štednje položene u Invest banci izvan teritorija Srbije. Sud je presudio i da su te države dužne podmiriti sve sudske troškove te da su svakom od tuženika dužne nadoknaditi nematerijalnu štetu od 4000 eura.
Presudu je donijelo sedmeročlano sudsko vijeće u sastavu Nicolas Bratza (Velika Britanija, predsjednik) Lech Garlicki (Poljska), Nina Vajić (Hrvatska), Boštjan M. Zupančič (Slovenija), Ljiljana Mijović (Bosna i Hercegovina), Dragoljub Popović (Srbija) i Mirjana Lazarova Trajkovska (Makedonija). Presuda na engleskom jeziku nalazi se ovdje: http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/ search.aspx?i= 001-114243#{“itemid”:[“001-114243”]}
Sloveniji i Srbiji naloženo je da u razdoblju od šest mjeseci nakon što presuda postane pravomoćna (obje države imaju pravo žalbe Velikom vijeću koje ima 17 sudaca) poduzmu sve potrebne mjere da bi omogućile trojici građana „i svima drugima u njihovu položaju“ da ostvare pravo na štednju „po istim uvjetima koje imaju štediše tih banaka u filijalama u Sloveniji i Srbiji“.
Ako ovaj put zanemarimo Srbiju i njene financijske obveze i političke muke zbog tih obveza, prilično je lako izračunati što ova presuda donosi Sloveniji. Presuda Europskog suda izravno se odnosi na „neprenesenu štednju“, na gotovo 130.000 štediša koji nisu pristali na obeštećenje RH i koji, kao što sam prije napisao, od Ljubljanske banke potražuju 160 milijuna eura s pripadajućim kamatama, ali i spomenutih 4000 eura koje im je Sud dosudio kao iznos nematerijalne štete. Kako prema nekim podacima u Bosni i Hercegovini ima otprilike 90.000 štediša koji potražuju oko 130 milijuna eura bez kamata (dobro organizirani štediše iz BiH imaju izvrsnu mrežnu stranicu: http://www.starastednjabh.org), lako je izračunati financijske posljedice presude za Sloveniju.
Uz 290 milijuna eura i približno jednak iznos pripadajućih kamata, dakle uz ukupan iznos od oko 580 milijuna eura na ime glavnice i kamata, Slovenija svakom opljačkanom štediši mora isplatiti i 4000 eura na ime nematerijalne štete: 220.000 puta 4000 = 880 milijuna eura.
Ukupno to čini čak 1,46 milijardi eura! Kad bi se logika Europskog suda primijenila na 278,800.000 eura „prenesene štednje“ koje danas potražuje Republika Hrvatska, iznos slovenskog duga po toj osnovi bio bi veći od milijardu i pol eura, ne računajući nematerijalnu štetu.
Nažalost, čini se da osnovni pregovarački i nagodbeni problem ministrice Pusić nije taj zastrašujući ekonomski račun nego način prezentacije potencijalne ekonomske veleizdaje našoj javnosti. To je jasno dala do znanja već u Bruxellesu: “Nama je u interesu da rješenje bude takvo da nitko nikoga ne prevari ili nadigra i da ga i jedna i druga strana mogu politički prezentirati svojoj javnosti.“
EU, ali ne po svaku cijenu
Istodobno ministar Erjavec jasno daje do znanja kakvo je to rješenje: uvjet na koji Hrvatska mora pristati jest povlačenje punomoći za sve tužbe protiv Ljubljanske banke. Slovensko Delo nakon svega cinično poručuje kako ''Hrvatskoj mora ostati barem nada da će joj biti vraćen novac kojim je isplatila depozite većeg dijela štediša Ljubljanske banke“. Osobno sam oduvijek bio zagovornik hrvatskog članstva u EU, ali ne pod svaku cijenu. ''Kompromisno alternativno rješenje“ koje Vlada RH kani ''prezentirati hrvatskoj javnosti“ nipošto nije cijena na koju dr. Vesna Pusić ima mandat za pristanak.
>>'Riječ je o ucjeni. Čini mi se da će vlada dijelom toj ucjeni popustiti.'
sve mi se čini da je odlučeno da se slovencima oprosti dug