Dan poslije u Donjim Srđevićima. Puste ulice, poneki pas lutalica. Tko bi rekao da se samo dan prije u ovom pitomom seocu odvijala drama kakvu su mještani, uglavnom stariji ljudi, vidjeli samo na akcijskom filmu. Ako uhvate televizijski signal. Uplašeni, skrivaju se iza prozora, na svaku sumnjivu pojavu sklanjaju djecu s dvorišta i čvrsto zaključavaju vrata. Stoga je potraga za kućom u kojoj je u nedjelju ujutro pronađen odbjegli serijski silovatelj i ubojica Dragan Paravinja potrajala i dulje od predviđenog.
Kozji putovi do kuće
Kao jedini raspoloživi vodič pokazao se postariji gospodin, vidljivo pod utjecajem alkohola. Put do posljednjeg Paravinjina skloništa vodi neasfaltiranim cestama i obraslim kozjim stazama, sve dok se na obzoru nije ukazala lijepa bijela katnica s uređenom okućnicom. Na pročelju kuće osmrtnica. U toj kući do 27. svibnja i svoje 78. godine živjela je stanovita Nada Vidović koja, kaže naš vodič, srećom nije dočekala da u njezinu kuću zaluta lice s tjeralice policije triju država. Kuća je zaključana, a kroz prozor se mogu vidjeti tek odbačene papuče. Pokraj kuće, u drvarnici, nimalo ugodan prizor: sjekira zabodena u panj, vjerojatno oružje kojim se Paravinja štitio.
Posvud naokolo razbacane prazne plastične boce bezalkoholnih pića, a pokraj štednjaka odbačena vrećica kave. Čini se da je ložio vatru i preživljavao od onoga što je našao u kući, ali nije se baš pomogao: tek dvije prazne staklenke pirea od rajčice i dvije prazne konzerve, jedna od jetrene paštete, a druga od mesnog nareska, leže odbačene u travi. Posvuda sablasna tišina.
Još ne vjeruju
U kući udaljenoj nekoliko stotina metara prvi znak života. Postariji par i njihovi gosti, susjedi, okupljeni u hladu oko stola u dvorištu, prisjećaju se mučnih događaja proteklih dana. Krše ruke, odmahuju glavama u nevjerici. Gazdarica kuće, dotad vrlo tiha Dušanka Vidović, konačno se odvaži i iznenada progovori.
– Ja sam ga pronašla – jednostavno je rekla. Potom nam je povjerila ono što je ispričala samo svom mužu i kasnije policiji.
– Ta napuštena sablasna kuća u kojoj ste sada bili, to je kuća starice Nade o kojoj smo se muž i ja brinuli za života kao da je naša iako nismo rod. Kad je umrla, obilazili smo kuću redovito. Tako sam i taj dan, u nedjelju ujutro, ušla u kuću poslije 10 sati, a kad sam otvorila vrata kupaonice, imala sam što vidjeti. Na podu je sjedio Dragan Paravinja. Prepoznala sam lice s televizije. Zbog njega nismo danima iz kuće izlazili, oka nismo noću sklapali jer smo znali da ga traže i da je tu negdje blizu. A sada sam se našla oči u oči s njim. Plakao je i govorio: ''Nisam kriv, nisam kriv'' – kaže Dušanka, još se tresući od šoka.
Pobjegla kući
– Poznavala sam ga, ali kao dijete. Nismo ga vidjeli godinama u selu, ali možda me se sjetio, možda sam zato ostala živa. Pitala sam ga: ''Ako nisi kriv, zašto se ne predaš?'' Kada je vidio da se bojim, jer nisam mogla skriti sav užas, promijenio je glas, digao se s poda i počeo vikati na mene, iskrivljenog lica od bijesa. ''Gubi se da te ne vidim, miči mi se s očiju'', derao se Paravinja, a ja sam se okrenula i počela bježati prema našoj kući jer nisam znala je li naoružan i što je sve takav čovjek u stanju napraviti – nastavlja Dušanka svoju priču. Potom se prisjetila kako je bez daha dotrčala suprugu Petru i rekla mu da je "gore u kući onaj kojeg traže" i nazvala policiju. Stigli su, kaže, vrlo brzo. Skriveni iza prozora, ipak su čuli buku motora policijskih vozila i lavež pasa, malo poslije viku i komešanje na obližnjem brdu gdje su ga, kad je nakon susreta s Dušankom počeo bježati, naposljetku i uhitili.
U razgovor se uključio i Dušankin suprug Petar Vidović. Dan prije, u subotu, i on je navratio u kuću misleći da nema nikoga...
Pa eto kako naša država brine o djeci. Dok se primadona Jaca klebari zato što je jednoj klinki kupila pianino , na drugom kraju djecu ubijaju jer nemaju školske autobuse i moraju stopirati!